Film Jonathana Glazera smo gledali, visokoestetiziran, dobar i hladan, nije među najboljim filmovima s temom Holokausta. Moglo bi se, možda, reći da je to mnogo upečatljiviji film općenito, da je naprosto bolji gledamo li ga kao film o svejedno čemu, i ako nam konkretni zločin umorstva šest milijuna europskih Židova nijednog časa nije na pameti. Amisov istoimeni roman, po kojemu je Glazer radio svoju vrlo slobodnu ekranizaciju, po sadržaju je različit, te je isto tako visokoestetiziran, hladan i tek malo manje dobar. Ono što je Glazer zapravo ekranizirao sama je ideja: kako su živjeli, što su radili, o čemu su mislili, čime su se zabavljali, kako su svoju djecu odgajali, i kakvi su stvarno bili ljudi oni koji su radili u Auschwitzu, živeći u pitomoj obiteljskoj idili s vanjske strane bodljikave žice?
To je, valjda, prvo i posljednje pitanje koje će čovjek suočen s logorskim vijekom postavljati sebi i svojima. Ono možda prethodi i pitanju tko su bili ljudi koji su skončali u Auschwitzu, i što su mislili i osjećali u posljednjim trenucima svojih života. Prethodi mu naprosto zato što nam je, ipak, unutar naših ograničenih ljudskih iskustava, zamislivo da usred nekog normalnog i običnog građanskog života već sutradan budemo ubijeni jer smo tih i takvih imena i prezimena. To nam je bilo zamislivo i prije ratova koje smo doživjeli prije trideset i koju godinu, jer je i sva naša prethodna obiteljskim upamćenjima dohvatljiva povijest, kao i sve ono što smo učili u školi, dopuštalo takvu mogućnost. Ali to nam je bilo zamislivo i iz još jednog razloga: svaki je čovjek po prirodi svojoj jedna progonjena zvjerčica, pa bi morao živjeti baš bogatim i lagodnim životom da se te činjenice sasvim oslobodi. Ali biti onaj koji ubija ljude u Auschwitzu, nije lako zamislivo. Od toga teže je zamisliti još samo: biti onaj koji osamdeset godina kasnije tvrdi da u Auschwitzu (ili u Jasenovcu) nitko nije ubijen. I tako rješava problem nezamislivosti Holokausta.
U nema vrlo bliskoj književnosti i kulturi, koja se s hrvatskom književnošću i kulturom miješa kao što se miješaju te jedna u drugu prelijevaju boje na akvarelu, dva su snažna i upečatljiva romana na ovu temu: "Kako upokojiti vampira" Borislava Pekića i "Kapo" Aleksandra Tišme. Jedan govori o zaboravu ili o amneziji, a drugi o slabosti čovjekovoj koja katkad i od žrtve učini zločinca. Ali ni Pekić, ni Tišma neće se baviti onim što je stvarna Amisova tema: jesu li ovi ljudi koje gledamo oko sebe na poslu, sitni menadžeri, neostvareni ljubavnici, uspješni plastični kirurzi i manje uspješni psihoterapeuti, jesu li ovi ljudi što ih gledamo na televiziji, zapravo ta čeljad, uglavnom muška, ali i ženska, koja je u slobodno vrijeme uživala u svojim malenim, pažljivo uređenim vrtovima, nakon što je u radnom vremenu razvrstavala pristigle iz željezničkih transporata, većinu slala u plinske komore, a manjinu (privremeno) na rad, i jedini im je problem u životu bilo zagađenje zraka iz dimnjaka krematorija?
Time se, zapravo, Amis u svom romanu bavi. On nema onu Glazerovu super-fascinaciju tim tupim zlom u ljudima, prikazanim kroz genijalnu Sandru Hüller, koja u filmu igra Hedwigu Höss, ženu zapovjednika Auschwitza. Njegovi su likovi zapravo mnogo običniji, i bliži oksfordskome i londonskom visokom društvu, kojemu je Amis cijeloga života pripadao. Dok je Jonathan Glazer (1965.) londonski Židov, čiji su pradjedovi i prababe pred pogromima u Ruskome carstvu na Otok izbjegli prije sto i dvadeset godina, pa ipak ima tu mitološku obiteljsku predodžbu što bi to moglo značiti biti progonjen i ubijen jer se tako i tako zoveš, Martin Amis o tome ne može ništa znati. Piščevo je, naravno, da se uživljava, da zamišlja, da prolazi kroz događaje i vremena u kojima nije sudjelovao, ali on to čini unutar onoga raspona osjećaja koji su za njegova života bili u njemu aktivirani. Naša je mašta, pored ostalog, ograničena i našim strahovima. Amis se zanimao za Holokaust i bavio se Staljinom i staljinizmom. Druga tema bila mu je zanimljiva, jer je Amisov otac, također važni britanski pisac, u nas itekako prevođen, bio u mladosti salonski komunist, da bi zatim prešao put do suprotne ideološke strane. Obračunavajući se s fantomima očeve mladosti, snebivajući se nad tim kako je netko mogao podržavati Staljina, piše knjigu koja je u nas prevedena pod naslovom "Koba Grozni: Smijeh i dvadeset milijuna". Njegov prijatelj Julian Barnes - ovom čitatelju još draži i važniji pisac od Amisa - iz slične perspektive piše "Šum vremena", roman o Dmitriju Šostakoviču. I kod Barnesa, i kod Amisa postojat će isti problem: iz otočkog ili iz američkog iskustva to vjerojatno jesu knjige o Staljinu (staljinizmu) i o Šostakoviču, ali iz iskustva onog svijeta koji je doživio išta od iskustva staljinizma, makar kroz živu književnost svoga jezika, ako ne i kroz djeliće vlastitog života, ima nešto u tim knjigama što ih čini naivnim na način kakvog visokointelektualnog Vinetua.
Martin Amis ovom je njegovom čitatelju drag i blizak pisac. Autoironična prznica, gorki smijač, majstor fino upletenih mikronaracija, pisac koji se nije plašio u svojim knjigama riskirati i poginuti. Jedan od doista najvažnijih europskih pisaca našeg doba. To je za mene Martin Amis
To je problem i s Amisovom "Zonom interesa". Sve je u tom romanu tako sjajno konstruirano, ima nešto u toj groteski što čitatelja na trenutke istinski opčini, ali on svom piscu nikad do kraja ne povjeruje. Jer uvijek u toj priči postoji nešto što djeluje neautentično. Recimo, ima ta epizoda o vrtlaru Bohdanu, logorašu, nekad gospodinu čovjeku, koji esesovcu uređuje okućnicu, i slučajno biva svjedok scene njegova sitnog obiteljskog poniženja. U tom mu trenutku pomaže, čini ono što bi pristojan čovjek uvijek učinio za drugog čovjeka, i istog trenutka biva svjestan da mu je to posljednje u životu, i da će biti smaknut jer je nazočio poniženju gospodara života i smrti. Mirno to podnese, drugovima u logoru podijeli svoje osobne stvari, a u vrtu koji je uređivao lopatom zatuče malenu kornjaču, ljubimicu esesovčeve djece.
Scenu sam malo izobličio, izokrenuo, ponešto možda i sakrio da budućem čitatelju ne kvarim ćeif čitanja, ali stvar se odvila otprilike tako. Scena djeluje vrlo snažno, ona čovjeka strefi ravno u pleksus, samo ju je odistinski majstor mogao smisliti, napisati, uobličiti, ali svejedno u njoj nešto ne valja. Svejedno je u njoj nešto što bismo preko vlastitih životnih i čitateljskih iskustava, ili kroz vlastite emocionalne sklopove, mogli doživjeti kao neuvjerljivo. Ili kao nešto što pomalo djeluje kao da je iz priručnika za priučene psihoterapeute, a to je ono da čovjek ne podnosi svjedoke svojih samoponiženja. Previše je jednostavno, predvidljivo i obično to da se tako odviju stvari, čak i ako je vjerojatno da bi se u nekoj pretpostavljenoj stvarnosti odvile upravo tako. Na tom mjestu, i ne samo na tom mjestu, Martin Amis ima problem s nedoživljenom stvarnošću, ili s time što se u svome građanskom životu nije često nalazio na rubu propasti. Ili je naprosto njegova propast bila drukčija od sugeriranih propasti po aušvicima i jasenovcima kontinentalne Europe. Umišljamo li, međutim, ako pomišljamo da mi o tome išta više znamo? Ne, ne znamo mi ništa više, nego znamo drukčije. Osim toga, nama su Auschwitz i Jasenovac svakodnevne izvjesnosti naših života. Bez obzira na to što tamo nismo bili zatočeni, mi nismo sigurni da nam se i to neće dogoditi. Martinu Amisu, međutim, i Auschwitz, i Staljin i Kolima, gotovo su jednako daleko kao i Križarski ratovi. Njegovo je iskustvo otočko i američko. U takvom se iskustvu podrazumijeva da će svjedok gospodareva samoponiženja biti odmah pogubljen, i da se gospodar neće obazirati na to što mu se on, kao čovjek čovjeku, našao pri ruci. Uostalom, je li on za njega čovjek?, mudrovat će, možda, Martin Amis. Posljednje što će dobri vrtlar Bohdan učiniti, bit će da zatuče jednu nedužnu kornjaču. Djeci svog gospodara ubio je biće, kao što će i njihov otac dati da ubiju njega. Osim što je pokazao svoju volju, on im je prenio informaciju o stanju stvari, prenio im je vijest iz njihove buduće povijesti, s kojom će se morati nositi. Amisovo ubojstvo kornjače istinsko je majstorstvo u ovoj priči, ali tom majstorstvu prethodi nešto što je neuvjerljivo, jer je odveć podrazumijevajuće.
Zona interesa, Martin Amis, HENA COM. Prijevod: Andy Jelčić
Problem s romanom "Zona interesa" je u njegovoj suštinskoj beskonfliktnosti. Smije li se beskonfliktno pisati o logorima? Ovaj čitatelj misli da ne smije. Čitatelj "Zone interesa" će se, kao i gledatelj Glazerove verzije, teško zgroziti nad nacističkim ubojicama i njihovim hladnim i bezosjećajnim ženicama (ovo više u Glazerovoj verziji), i bit će istinski oduševljen, bit će fasciniran majstorstvom umjetnikova zavirivanja tamo s druge strane žice. Pritom, on neće baš nimalo, taj naš čitatelj i gledatelj, pasti u iskušenje da se identificira s ubojicama i zločincima, kao ni s njihovim ženama i djecom. Umjesto toga identificirat će se s genijalnim piscem, velikim redateljem, moćnom glumicom.
Roman Jonathana Littella, koji mi poznajemo pod naslovom "Dobrostive", objavljen je na francuskom osam godina prije Amisove "Zone interesa". Godine 2009. bio je preveden i na engleski, tako da ga je Amis vrlo vjerojatno i čitao. Jest sigurno, ako se već odlučio baviti temom druge strane Auschwitza. Littell ne govori o logorima, ali govori o tim ljudima. I govori o eksterminaciji, o uništenju onih drugih, o industriji ubijanja, fizičkog i metafizičkog, na kojoj je i zasnovan logorologijski kompleks dvadesetog stoljeća. Ali ono za čime Littell teži, što mu u zastrašujućoj mjeri uspijeva i što čitatelja suočava s njegovim vlastitim užasima, jest da u čovječanskom smislu osovi zločinca, da ga uspostavi na takav način da je nemoguće izbjeći identifikaciju s njim. Dok Jonathan Littell europsku kulturu i književnosti, dok Jonathan Littell Europljane suočava s njihovom individualnom krivnjom za nepojamni, mišlju neobuhvatni zločin Holokausta i uništenja ukupnoga svijeta istočnih Židova, te na taj način izazove i ozbiljan gnjev velikog dijela javnosti, Martin Amis kao da crta satirični novinski strip na istu temu. Možda je to ono što nam najviše smeta u "Zoni interesa". Možda bi nam knjiga bila bliža i draža da nismo doživjeli "Dobrostive".
Martin Amis ovom je njegovom čitatelju drag i blizak pisac. Autoironična prznica, gorki smijač, majstor fino upletenih mikronaracija, pisac koji se nije plašio u svojim knjigama riskirati i poginuti. Jedan od doista najvažnijih europskih pisaca našeg doba. To je za mene Martin Amis.
Dok dumam nad "Zonom interesa", ja to činim nad djelom takvoga pisca, nesiguran pritom je li možda problem u greški u meni, njegovom čitatelju, iz koje je zatim proizašao privid greške u tekstu. Čitatelj je dužan i prema piscima koje ne smatra svojima, a kamoli prema onima koji su mu bliski, da ispita sebe ispitujući tekst s kojim se suočava.
