Već ste za scenarij svojeg filmskog prvijenca 'Svaki put kad se rastajemo', koji govori o ocu vojniku i njegovu dolasku u Zagreb nakon smrti supruge, dobili Zlatnu Arenu za režiju. Kako ste se osjećali?
Zvuči kao grozno preseravanje, ali nagrade mi zaista ne znače ništa. Nisam Sandra Perković i nije mi 'Berlin imperativ', hoću reći – jednostavno nisam sportski tip. Nagrade mogu doživjeti jedino kao olakšicu za neki budući posao. Neki autori i filmovi okite se nagradama pa za nekoliko godina više nitko ne zna za njih. Filmovima je, kao i u svim umjetnostima, jedini sudac vrijeme.
Ako je suditi prema idućim filmovima, kao što su 'Rusko meso', zatim 'Nebo, sateliti' ili 'Šuti' u kojima ste se bavili ozbiljnim temama poput svijeta narkomafije i prostitucije, rata i obiteljskog nasilja, oduvijek ste pokazivali sklonost prema angažiranim temama. Što vas privlači takvim temama?
Mene je uvijek zanimao pojedinac. Nikad nisam kretao od teme. Zanima me što se dogodi kad 'normalna' osoba završi negdje gdje okolina ili ljudi nisu 'normalni' ili nisu takvi u svijetu kakvom ga ja zamišljam. A onda se desi da se zaposle u bordelu, da odrastaju u nasilnoj obitelji ili se zateknu u ratu. Taj okoliš, ili tema, oni dođu kasnije, uvijek krećem od lika s kojim dijelim neke osobine pa i njihove patnje kroz priču koju želim ispričati.
Možete li to konkretizirati?
Recimo, 'Nebo sateliti' je u neku ruku autobiografski film iako nema veze s činjenicama, te likove ne poznajem niti sam bio sudionikom tih scena. Znam da zvuči suludo, ali kako vrijeme prolazi sve mi se više taj film čini osobniji i istinitiji, kao da se to sve stvarno dogodilo. Trudio sam se donijeti taj odvratni okus rata iako ga nisam ni onda ni danas mogao točno definirati, ali sudeći prema gledateljima, osobito moje generacije koji su se 'prepoznali' u tom filmu, čini mi se da sam djelimice uspio. Zanimljivo je da su, dok sam ga pripremao, upravo pripadnici tog mojeg naraštaja pokazivali najveću skepsu prema mogućnosti snimanja dobrog ratnog filma. Profesor Škrabalo negdje me citirao kad sam rekao da su 'mojoj generaciji ukrali rat', što je bila moja reakcija na sve one, kako ih zovem, 'objašnjavačke' filmove iz devedesetih, pa su se, vjerujem, bojali da i ja ne snimim neko takvo sranje. Ne kažem namjerno – propagandne, jer ti su znali biti jako dobri.
Jednom ste rekli da je vaš film 'Nebo, sateliti', za koji ste 2000. godine dobili Zlatnu Arenu za režiju, vaš najveći domet. Smatrate li i danas da je to vaš najbolji film ili ga je pretekao film o obiteljskom nasilju 'Šuti'?
Stvarno ne znam. Jako volim svoj mali eksperimentalni film Foto atelje koji gotovo nitko nije gledao. To je moj jedini film u kojem je prostor glavni lik. Doslovno. Te male filmove gotovo nitko ne vidi, a meni je taj važan jednako kao i ovi dugi. I on, kao i 'Nebo sateliti', ima za temu sukob ili bolje reći propitivanje odnosa osobne i opće memorije. Ta razlika mojeg poimanja svijeta, odnosno onoga kako ga moji likovi doživljavaju i 'stvarne' slike svijeta je u stvari nešto čime se stalno bavim.
Koliko film, konkretno 'Šuti', koji na mučan način govori o obiteljskom nasilju, a zapravo progovara o tuzi, može utjecati na promjene u obiteljima i mentalitet nasilnika? Je li bila ideja da filmom upozorite na taj problem?
'Šuti' je film baziran na istinitoj priči koju sam ovaj put čak i ublažio jer je bila prestrašna. Nasilje kao takvo mi je potpuno strano, a prema ženama i djeci je odvratno. Ovaj film sam snimio prije mnogo godina, ali u svjetlu nedavnih rasprava čini mi se da nisam baš mnogo učinio. Neshvatljivo mi je da još netko u rečenici koja spominje obiteljsko nasilje može upotrijebiti riječ – ali. 'Mi smo naravno protiv obiteljskog nasilja, ali...'. Što – ali? Udariti nogom dijete ili izbiti ženi oko je grozno, ali.. Zaista ne vidim kako netko normalan može nastaviti tu rečenicu. Mogu li filmovi promijeniti nešto? Ne znam. Mene jesu pa ih valjda zato snimam.
Bili ste i na upravljačkim funkcijama kao direktor Zagreb filma i Dana hrvatskog filma. Gdje je hrvatski film danas?
Mislim da je film danas jako dobro, ali je ustroj koji smo godinama osmišljavali i stvarali - HAVC - stao ili čak napravio korak unazad. Nažalost, jedna pametna, civilizirana, transparentna i time vrlo netipična ustanova za Hrvatsku je sustavno neargumentirano olajavana i blaćena što je pak vrlo tipično za nas Hrvate. Meni je jako teško o tome govoriti iz dva razloga. Prvi je taj što smo nas nekolicina prije dvadesetak godina, zarobljeni u najblaže rečeno neredu hrvatske kinematografije, počeli osmišljavati nešto što smo tad nazivali Institutom za kinematografiju, što je kasnije preraslo u HAVC. I drugi je što sam i sam svojim nedjelovanjem, šutnjom ili ne znam čime dopustio da se taj ogledno civilizirani sustav kinematografije, kao i 99 posto ljudi koji je čine, predstavlja u javnosti kao leglo kriminala, sumnjivog domoljublja, klijentelizma, korupcije i nenadarenosti. Ja ne krivim idiote i primitivce koji iz ne znam kojih osobnih frustracija uništavaju kulturu ove zemlje, nego krivim sebe što sam im to dopustio. I malo me sram.
Potpisali ste, zajedno s mnogim drugim redateljima i glumcima, peticiju Puk'o nam je film, a zatim se pokazalo da je službena politika pokleknula pred zahtjevima ultrakozervativne gomile s ulice. Mislite li da ste stvarno mogli nešto učiniti u takvoj situaciji u kojoj su se preko HAVC-a vodili ozbiljni politički i ideološki radovi?
Ja bih volio da su se vodili ozbiljni ideološki ratovi, to bi bilo barem nešto. Ideološke borbe kakve god da jesu obično donesu neke plodove, a ovo se naprosto zove destrukcija. Mi nismo bili na nikakvim ideološkim polovima, to je umjetno stvorena slika. S jedne strane imate devedeset posto ljudi koji rade i žive u kinematografiji, a s druge malu interesnu skupinu koja se tijekom napada okružila živim štitom izmanipuliranih i ranjivih ljudi, koji iznenada u filmskim radnicima vide kriminalce i četnike. I onda nas se dovodi za okrugli stol kao da smo pola-pola i onda se vlast prestraši, a ni mi ne znamo kako se nositi s tom bukom i dernjavom te se stvari uruše i bude sve po starom.
Nekoliko ste puta surađivali sa suprugom Barbarom Nolom, primjerice u filmu 'Pravo čudo' o ljubavi starije žene i mlađeg muškarca, te u 'Čuvaru dvorca' gdje je radio i vaš sin Jakov kao asistent redatelja. Kako je raditi s obitelji? Je li sa suprugom lakše ili teže surađivati?
Svi koji dijele obrt sa svojom obitelji znaju sve prednosti i sve mane takvog aranžmana. Dok smo profesionalci u svojem poslu sve je dobro, a fala Bogu jesmo. Meni je jako lijepo raditi s njima, snimati film zajedno naprosto je jedna druga dimenzija međusobnih odnosa koje inače imate kao muž ili kao otac, a bavite se nekim drugim poslom. Tu je sve isprepleteno. Posao, ljubav, jako hipijevski.
Prošle jeseni ste prvi put javno progovorili o karcinomu grla i halvariji koju ste prošli prije nekoliko godina. Čemu vas je bolest naučila?
Bojim se da vas bolest ničemu ne može naučiti. Nema tu ničeg dubokosmislenog, nikakve tajne koju ćete otkriti. Kad vam se pokvari auto ili vam zatilta kompjutor, neće vam se ukazati Djevica Marija, eventualno ćete je spomenuti, ali to neće promijeniti činjenicu da nešto ne radi kako treba. Bolest je naprosto jedno nenormalno stanje. Što je veća to je dosadnija i iziskuje više vremena da je svladate. Uz puno sreće, s puno volje, okruženi s puno ljubavi, i hoćete.
Kako biste žanrovski odredili stvarnost u kojoj živimo?
Nadam se da ovo sve nije istina. Dakle – fantastika.