Kultura
95 prikaza

Ulomak iz knjige poulfinalista Frica: Josip Mlakić: 'Na Vrbasu tekija'

1/3
Sandra Šimunović/PIXSELL
PRESTIŽNA NAGRADA Nagradu Fric organizira tjednik Express, a pokrovitelj je Barcaffe. Pobjednik će, osim žiroskopa, dobiti 75.000 kn bruto. Svaki dan donosimo ulomak iz knjige koja kandidira za nagradu
Ovogodišnja Nagrada Fric, kojom se bira najbolje prozno djelo objavljeno od srpnja 2020. do srpnja 2021., prvotno objavljeno kod hrvatskog nakladnika, na jeziku za koji nije potreban prijevod, zbog čega nagrada nije usko nacionalno, nego i regionalno usmjerena, prva je njezina svečana obljetnica - petogodišnjica. Dakako, to je prigoda da se nagradi i njezinim dosadašnjim dobitnicima stvori nekakav ozbiljniji kontekst - značenja, utjecaja, pogrešaka i pogodaka, za što će svakako biti prigode nakon što početkom sljedeće godine saznamo tko će među 14 za sada odabranih autora i njihovih djela biti peti dobitnik Nagrade Fric, vlasnik Žiroskopa, novčanog iznosa od 75.000 kuna i titule laureata. Odnosno, tko će zaokružiti petorku u kojoj već čekaju Damir Karakaš, Jurica Pavičić, Darko Cvijetić i Marko Gregur.  Proglašenje finalista užeg izbora Nagrade Fric bit će u četvrtak 25. studenog na Pulskom sajmu knjige, a do tad mi donosimo ulomke iz knjiga polufinalista.

Josip Mlakić | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell
 

I

Tamo, nizvodno od mjesta gdje zapjenjena Pliva u prizoru velike ljepote pada u korito Vrbasa, niknuo je samostan. Tu, na sastavku, Vrbas je trom i spor. Ojačan pritokom Plive na tom dijelu, Vrbas nastavlja teći dalje kroz duboki i tijesni klanac, pa se onda kilometar-dva iza samostana probudi iz višekilometarske letargije, skrene oštro udesno i nastavlja teći ravno, gotovo nesvjestan svog maloprijašnjeg hira.
Samostan je smješten uz lijevu obalu rijeke, nekoliko stotina metara iza Kozlučkoga mosta, na zaravni zvanoj Selišće. Stoji tu na sâmi, na jednom od brojnih Selišća razasutih širom Bosne. U korijenu naziva tog mjesta jest riječ selo, koja označava zemljište s kućom na kojem živi onaj koji obrađuje zemlju. Međutim, to na prvi pogled podsjeća na neke druge nazive o čijem se porijeklu može jedino nagađati, ili se može, što je ovdje nerijetko jedno te isto, pozvati na stoljetne navade ovdašnjega svijeta koji počesto daje imena naseljima prema nevoljama koje su ih zadesile, da bi time dali sebi na važnosti, da na taj način trajno obilježe svoju muku i svima je pokažu, kao prosjak batrljak ruke ili noge. Ima u tom običaju nešto duboko uznemirujuće, neki prešutni pristanak na usud i nevolju, jedna vrsta bolesne suživljenosti s njima kojoj se ne zna uzrok ni povod. Jesu li tako svoja imena dobili Brdo svetog Ilije, Zlavast, Kurjakove njive, Plavišta, Zlosela, Čemerno? Ili brojna Oselišća i Iselišća?
Samostan je to koji ni po čemu ne odudara, nije, dakle, izgrađen da zadivi oko naviklo na sklad i ljepotu, što iz ovdašnje perspektive nije neki vidljiv nedostatak, jer je u Bosni malo onih što u svemu traže neki viši red i smisao, a mnogo više onih što sve ocjenjuju mjerom veličine. S te strane, po svemu, samostan pripada tu. Mrk i težak, čvrsto srastao sa zemljom, stoji uz lijepu trobrodnu crkvu izgrađenu u drugoj polovini devetnaestog stoljeća, nakon što je vjerolomni i okrutni Omer-paša Latas silom nametnuo tanzimat* i u tvrdokornom Bosanskom pašaluku, koji se dugo, grčevito i očajnički opirao promjenama, pogotovo onima kojima je turska vlast olabavila neke višestoljetne zabrane, među njima i onu koja je najteže padala osiljenim domaćim Turcima, o zabrani gradnji novih crkava i samostana, najavljujući tako bolja i kršćanskom svijetu sklonija vremena. To je kod crkvenih otaca izazvalo pravu pomamu, nije se više za najmanje popravke, zbog urušenog ili zakislog krova, na primjer, moralo ići u Carigrad po ferman, pa tamo danima, a ponekad i mjesecima obijati od nemila do nedraga, te je za kratko vrijeme širom Bosne niknulo na desetke novih crkvi. Jedna od tih bila je i ta jednostavna crkva posvećena Uznesenju Marijinu. Između crkve i samostana stoji zvonik koji ih nadvisuje. Stoji tu poput stroga i neumoljiva čuvara, samom sebi dovoljan, poput stoljetnog hrasta slučajno tu zaglavljenog, kao da su se samostan i crkva prislonili uz njega, a ne obratno.
Samostan je smješten u usku priobalnu ravan, naspram strmog Kozluka s druge strane rijeke, u teškom osinu punom vlage, gdje sunce kasno iziđe, a rano zađe, a u kasnu jesen ili zimi, kad dani okraćaju i kad sunce preko Vrbasa prelazi ukoso, kao da mu se žuri, čini se kako ovdje omrkne prije negoli je i svanulo kako Bog zapo- vijeda. I ne samo ovdje: većina bosanskih kasaba najvećim je dijelom niknula u tijesnim riječnim kotlinama preko kojih sunce učas pređe, pogotovo je to vidljivo zimi ili u kasnu jesen, kad je sunce većim dijelom dana nevidljivo zbog magli koje se kasno dižu. Takvi su Travnik, Sarajevo, Gornje i Donje Skoplje, Busovača, Fojnica, Vareš, Olovo, pa i taj dio Jajca smješten uz Vrbas.
Gradnja samostana zapela je još u ideji, u nagovještaju, u gluhim i nevidljivim borbama u kojima su se nadgornjivali Fojničani i Jajčani, tužakajući jedni druge Rimu, generalu franjevačkog reda, dalekom i nevidljivom središtu franjevačkog univerzuma čija se riječ bespogovorno uvažavala.
Rim je samo jedno od tih nevidljivih središta koja upravljaju sudbinama ljudi u Bosni, svaki od mileta ima svoje, nevidljivi i daleki autoritet čija je riječ uvijek zadnja.

 | Author: Fraktura Fraktura

Te žučne i beskompromisne borbe u kojima se nisu poštovali nikakvi obziri trajale su petnaestak godina prije nego što su napokon zakopani temelji samostana, bez vidljivih pomaka tokom svih tih godina, dok su pisma puna žuči i objeda neumorno putovala prema Rimu i vraćala se otuda kao iskrivljena jeka onoga što se događa u Bosni. Jajce i okolne župe bili su predmet teških sporenja i prijepora unutar Provincije, svačije osim onih koji su tu rođeni, zatrovanih maglovitom poviješću kraljevskoga grada. Ponajviše su u te razmirice uključeni Fojničani, i to kao strana koja zateže i opire se promjenama stoga jer su pod njihovom jurisdikcijom bili Jajce i okolne župe. Oni su grčevito branili svoje povijesno pravo na njih, suprotstavljajući se najprije Travničanima, potom Jajčanima.
Fra Anto Knežević predvodnik je s jajačke strane. Iako rodom iz Varcara, a starinom po ocu iz Gornjeg Skoplja, fra Antu jajački fratri prihvaćaju kao predvodnika i starješinu, ponajviše zbog njegove ustrajnosti koja graniči s bolesnom tvrdoglavošću. U Bosni je takvih malo, spremnih u svakom trenutku bosti se s rogatim i naizgled stoički primati udarce, tako da je njegovo prvenstvo svima prirodno i samorazumljivo, nešto što se ne propituje i ne dovodi u sumnju. Međutim, Knežević nije samo tvrdoglav: buntovne prirode, na tragu prvog među bundžijama, fra Ivana Frane Jukića, fra Anto je još u studentskim danima maštao o ustanku. Međutim, tada mu se zagonetka zemlje razapete na tri ćoška od kojih svaki vuče na svoju stranu, činila rješivom, bio je uvjeren kako se svaka njena mrtvouzica da raspetljati bez sječenja, bez bolnog zasijecanja u živo tkivo, jer mu se svijet iz te naivne mladalačke perspektive činio jednostavnim i savitljivim. Kod Jukića je uzavrela mladenačka krv urodila bijesom i s vremenom se umirila, ustupivši mjesto razumu, dok se kod Kneževića dogodilo suprotno: kako je sazrijevao, postalo mu je jasno da stvari nisu ni izbliza tako jednostavne kako ih je on u svojoj naivnosti tada zamišljao. Onda je okrenuo ploču: s trideset pet godina pod pseudonimom je napisao i objavio u Zagrebu Krvavu knjigu, zbog koje je dugo nosio glavu u torbi. Dvojica inače razumnih bosanskih vezira, Topal Osman-paša i Safet-paša, nudila su čizmu dukata onome ko im prokaže pisca te kužne i opasne knjige u kojoj su pomno pobrojena zlodjela koja je turska vlast kroz četiri stoljeća počinila prema kršćanskoj i hrišćanskoj raji.* Provincija ga je stoga na jedno vrijeme, za svaki slučaj, sklonila u Đakovo, kod biskupa Strossmayera. U to je vrijeme provincijal bio fra Mijo Gujić, Fojničanin, a samim tim, mjestom rođenja, kako to ovdje obično biva, vezan nevidljivim i neraskidivim okovima zavičajnosti, kojih se rijetki za života uspijevaju osloboditi. Fra Mijo je stoga bio ogorčeni protivnik izgradnje samostana u Jajcu vukući na stranu Fojničana. Kneževićevo sklanjanje u Đakovo imalo je još nešto za cilj, fra Mijo se nadao da će vrijeme i daljine učiniti svoje i da će se na taj način fra Antina misija ugasiti sama od sebe. Međutim, fra Anto je svoj boravak u Đakovu vješto iskoristio za sebe, zbliživši se s đakovačkim biskupom, čija se riječ u Bosni itekako poštovala i uvažavala. Kneževićeva Krvava knjiga bila je prije svega poziv na buđenje, osvetu. Knjiga se potajno čitala, potom uništavala, jer je i samo njeno posjedovanje bilo kažnjivo. Fra Anto je zapravo odlučio ići drugim putem od onoga koji je utabao Jukić, a koji ga je odveo u progonstvo i udaljio od svega što mu je bilo važno, od Bosne, njenih predjela i njegove utopijske misije kojoj je posvetio život. Jukić je završio među ljudima kojima je Bosna bila daleka i maglovita nedođija u kojoj živi neki divlji svijet svih vjera. Napokon, nasukan tu, u gluhoj samoći koja truje teže i fatalnije od svih ovozemaljskih otrova, Jukić je, bolestan i umoran, napoprijeko skončao u Beču, kao niko njegov. Fra Anto se nije uzdao u carsku milost kao naivni Jukić, koji je povjerovao lukavom i na sve spremnom Omer-paši Latasu kad je došao iz Carigrada s dobro opremljenom i uvježbanom vojskom dogoniti u suru ovdašnje Turke. Fra Anto misli kako u pripremi ustanka protiv cara treba surađivati s domaćima svih vjera, braćom po krvi, pa i s Turcima. Krvavu knjigu upravo je stoga napisao. A onda, jednom kad je otišao u Beograd, pripremati ustanak u Bosni, doživio je veliko razočaranje koje je iz temelja potreslo tu njegovu životnu filozofiju, a koje se, bez obzira na to, do smrti nije odrekao. Tamo je otišao na zahtjev biskupa Strossmayera, kao osoba od njegova najvećeg povjerenja.
U Beograd je krenuo u proljeće 1870. Do Vukovara je doputovao zapregom biskupa Strossmayera. S njim je u društvu fra Nikola Šokčević, koji je trebao vratiti zapregu u Đakovo. Šokčević je bosanski fratar koji je boravio u Đakovu u nekoj vrsti progonstva. Bio je to nesretan i mračan čovjek od četrdesetak godina, pognut u ramenima, šutljiv i pun neke gorčine, ali je izgledao mnogo stariji, ponajviše zbog prorijeđene kose. Imao je ružan tik: na trenutke bi grčevito zažmirkao očima, a onda bi, kad se tik umiri, preko oka pogledao prema fra Anti, da provjeri je li ovaj to primijetio, kao da je učinio kakvu sramnu i nedostojnu gestu. Potom bi bijesno udario nekoliko puta kandžijom po konjima, ne gledajući gdje udara. Fra Anto bi se od tog prizora netremice stresao od nekog užasa i jeze koji bi ga spopali. Iz fra Nikole kao da je u tim trenucima izbijao neki težak, neopisiv jad, koji svom silinom pokulja iz njega, bez obzira na to što ga nastoji prikriti. Kao da se unutar njega neprestano odvija teška i neizvjesna borba koja ga malo-pomalo ubija. Bio je obilježen onim trajnim biljegom koji ostane na licima ljudi koji su bili u bliskom dodiru sa smrću. To je nešto što se ne da opisati, što neprestano izmiče, ali je uvijek tu, u prikrajku. Podsjeća na neku gotovo nevidljivu sjenu. (...)


* Tanzimat je razdoblje provođenja reformi u Osmanskom Carstvu. Započelo je 1839., a završilo 1876.
* Hrišćanin – upotrebljava se kao nacionalna odrednica, pravoslavni, Srbin, jer je tako bilo uobičajeno u to vrijeme.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.