Bio je osnivač zagrebačke škole umjetničke fotografije, a iza njega je ostalo gotovo 200.000 negativa na kojima je fotoaparatom bilježio svakodnevni život stanovnika glavnog hrvatskog grada, ali jednako tako emotivni su i njegovi portreti, sajmovi, cirkus, radnici u tvornicama. Tošo Dabac umro je na današnji dan, 9. svibnja 1970. godne.
Njegova izložba industrijske fotografije u prosincu 2018., u prostorijama zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti bila proglašena izložbom godine. Razlog zbog kojeg to možemo autoritativno reći jest složenost koja se krije iza nepretencioznih Dapčevih fotografija i varljive jednostavnosti izložbe. Muzejski je prostor ispražnjen od svakog suviška i možemo se odmah usredotočiti na najbitnije.
Čim počnete gledati fotografije, kako one koje su razvijene i povećane u prošlosti, tako i one digitalno printane danas, upadate u kontekst komplicirane povijesne i političke zbilje koju je Dabac majstorski zabilježio i sačuvao za buduća gledanja. Uspjeh izložbe ogleda se i u širini kustoskog pogleda koji omogućuje da fotografije, lica i prostore uhvaćene na njima čitamo iz pozicije suvremenosti, ali bez ikakvih predrasuda, svjesni da je njihova tematika itekako aktualna i gotovo bezvremena.
S obzirom na težinu teme i važnost koju ona ima danas, u vrijeme potpune kulturne i političke devastacije socijalističkog nasljeđa u korist privatnih "poduzetničkih" interesa, svaka asocijacija ili pomisao koju posjetitelj izložbe ima gledajući fotografije također postaje dijelom izložbe te je nadopunjuje. Štoviše, kustosice Marina Benažić i Renata Filčić napravile su savršen posao kojem je nemoguće naći bilo kakvu zamjerku.
Ne samo da su pokazale kako umjetnička izvrsnost naručene fotografije ne pada u drugi plan u odnosu na njezinu utilitarističku i dokumentarističku zadaću, nego su jasno, kroz svoj izbor fotografija Toše Dapca, pokazale da su politika i umjetnost neraskidivo vezane u svakom povijesnom trenutku, bez obzira na to radilo se o fotografiji koja je eksplicitno angažirana ili ne. Ono što, uostalom, Tošu Dapca čini majstorom upravo je njegovo oko koje ovu implicitnu vezu prepoznaje organski.
Njegove fotografije transponiraju vremenske kategorije prošlosti i sadašnjosti te nas ostavljaju s vrlo jasnom idejom budućnosti koju je Jugoslavija gradila svojim industrijskim modernizmom. Dapčevi negativi očito su i dalje kliconoše tog optimizma i razvoja. No fotografije su, bez obzira na svu jasnoću umjetnikove namjere, i dalje očuđujuće i ostavljaju dovoljno prostora da se u njih emotivno investiramo bez obzira na naša osobna politička uvjerenja.
Umjetnik je sačuvao autonomiju, čak i uz svjesno propagiranje ideje socijalističkog progresa i radništva u koje je duboko vjerovao. Krećući se po prostoriji, posjetitelj zajedno s izložbom pravi puni krug i nužno mora doći do epifanije: prostora u kojem se krećemo, zgrade MSU-a, okolnih cesta, uređenih parkova i raskrsnica nema bez radnika koji su ih sagradili.
Ta lica koja je Dabac zabilježio nisu tek fotogenična, nego su naprosto neophodna. Kad govorimo o radnicima "Đure Đakovića", "Rade Končara", radnicima splitske brodogradnje, zeničke željezare, o pakerici u Plivi ili radnici u Svilarskom kombinatu "Nonča Kamišova", u prvom redu govorimo o materijalnosti njihova rada.
Ta su lica smještena u tvorničke hale, znanstvene laboratorije, prislonjena su uz mašine i postaju jedno sa sredstvima proizvodnje. U brzom premotavanju povijesti unaprijed vidimo kako se ta lica revizionistički brišu, kako se stvari koje su ona izgradila za vlastitu uporabu nemilice privatiziraju i kradu, što nas stavlja u težak položaj promatrača koji je otuđen od vlastitog nasljeđa i vremena u kojem je ono nastajalo.
Tošo Dabac nije, međutim, samo talentirani svjedok svojega vremena. On je također radnik u kulturi: dokumenti izloženi uz fotografije svjedoče o uvjetima njegova rada koji su daleko od idealnih. Ne samo da mu se daju prekratki rokovi, nego mora napismeno tražiti da mu se podmire dugovanja puta u inozemstvo. Dužnosnici i ljudi kojima fotograf piše nemaju lica, svedeni su na svoje potpise, za razliku od radnika kojima se Dabac predano fotografski bavi.
Vidimo, dakle, da umjetnost, baš poput tvorničkog ili laboratorijskog rada, sudjeluje ravnopravno u izgradnji SFRJ-a i njezinog identiteta u međunarodnoj zajednici. No osim toga vidimo, nažalost, i to da se status umjetnika uopće nije promijenio: zbog navodne nematerijalnosti umjetničkog djela Dapcu je teško naplatiti vlastiti rad, na isti način na koji je to njegovim nasljednicima i danas.
Zanimljivo je, naravno, industrijske fotografije radnika i postrojenja kontekstualizirati i onim što im je tridesetih godina prošlog stoljeća prethodilo: prizorima ljudi sa zagrebačkih ulica, među kojima je bilo puno obespravljenih, siromašnih lica koja stoje u redu za javnu kuhinju, odnosno kako je to u predgovoru monografije izašle 1980. godine napisao Radoslav Putar – ljudi koji kao da nešto čekaju.
U tom međuratnom razdoblju velike bijede i nezaposlenosti Dabac nije objektivizirao bijedu niti je portretistički siromasima oduzimao ljudskost. Štoviše, nema razlike u načinu na koji fotograf pristupa ljudskom licu prije i nakon Drugog svjetskog rata. Iako je veći dio njegovih industrijskih fotografija naručen za "Međunarodnu izložbu rada" u Torinu 1961. godine, fotografije radnika nemaju notu marketinške isforsiranosti i umjetne, saharinske sreće koja je tipična za propagandu svojstvenu totalitarističkim društvima u kojima je nezadovoljstvo proskribirano i kažnjivo.
Dabac je ljude hvatao u trenutku nezaposlenosti, isto kao i u trenutku mukotrpnog rada, s izraženim socijalističkim senzibilitetom koji osobe nije svodio na arhetipsko, nego je u njima pronalazio dubinu i kompleksnost. Upravo zbog toga njegove fotografije nikad nisu plošne i nezanimljive, nego naprotiv, evociraju sve bogatstvo ljudskog iskustva, kako njegove loše, tako i dobre strane.
No važna je razlika u tome što umjesto alegorijskih naziva predratnih fotografija, poput "Sama", "Priložite sirotinji", "Ručak siromaha", dvadeset godina kasnije Dabac radnicima ispod fotografija piše osobna imena, što zapravo najbolje svjedoči o političkom prevratu koji se dogodio u jugoslavenskom društvu. Ljudi više nisu bili bitni samo ako su bili bogati i slavni.
Imenovanje radnika zapravo je intervencija cijeloga društva, ne samo Toše Dapca, u način na koji razmišljamo o "običnim" ljudima i ulozi koju igraju u društvu. Upravo bi zbog toga vrijedilo razmisliti kako bi Dabac fotografirao Zagrepčane danas, kako bi, na primjer, naslovio fotografiju čovjeka koji kopa po smeću ili skuplja plastične boce za reciklažu.
Muzej suvremene umjetnosti na svojim internetskim stranicama piše da su izlaganja tek pokojeg portreta radnika ili radnice na umjetničkim izložbama ili predstavljanje Jugoslavije na međunarodnim sajmovima i izložbama, kao što je Expo 61 u Torinu, znak da je Dabac bio angažiran zbog sadržaja, a ne estetike, da bi njegova fotografija poslužila prvenstveno kao dokumentacija o razvoju jugoslavenskoga gospodarstva i da su, zahvaljujući umjetničkom geniju Toše Dapca, njegovu osjećaju za kompoziciju i kadriranje, te fotografije bile "gotovo umjetničko djelo s potpisom".
Osobno, ne vidim nikakvu "gotovo" ili "skoro pa" umjetnost, jer su lica radnika, zajedno s mašinama, nitima svile, čavlima i željezom - čista umjetnost. Da bi ideja socijalističkog samoupravljanja bila uspješno uprizorena na međunarodnoj sceni, nije bilo dovoljno poslati tek nekog fotografa koji bi fotografirao dva-tri lica u tvornicama. Postoji razlog zbog kojeg je tu zadaću dobio baš Dabac, partizanski borac i priznati umjetnik. Ono što on snima po zadatku, izvrsna je umjetnička fotografija.
Lica radnika prate nas još dugo nakon što napustimo muzejski prostor, ne zato što su ona dokument gospodarskog rasta, nego zato što umjetnička fotografija nikad nije u potpunosti podređena autorskom honoraru ili nadležnosti Partije. Osim toga, za postav Jugoslavenskog paviljona u Torinu bili su zaduženi umjetnici Ivan Picelj i Aleksandar Srnec, velikani hrvatske apstrakcije.
Fotografija "Na rubu vatrene staze, željezara Zenica" (1958./66.), fotografija bračkog kamenoloma iz 1949., markantna lica radnika zeničke željezare i tvornice "Rade Končar" jesu, nesumnjivo, umjetnost i, štoviše, vrhunac hrvatske suvremene fotografije zato što čovjeka pronicljivo smještaju u kontekst od kojeg on ne može pobjeći, u povijesni trenutak koji nije obilježio samo te radnike, nego i nas koji smo bez plodova njihova rada, jasno zabilježenog fotografijama - nasilno ostali.
Fotografije Toše Dapca nisu samo dokument nekadašnjeg razvoja, nego i gubitka socijalistički uređenog društva zbog kojeg se umjetnici danas bore za egzistenciju radeći za korporativne interese, upregnuti u marketinške zadatke kakve Tošo Dabac sigurno nije morao obavljati.
Svih 200 tisuća negativa - Dabčev arhiv koji je do sad imao prostor u Ilici 17, od veljače više nema prostor u gradu Zagrebu. Naime, nekretnina je vraćena sudskim postupkom potomku vlasnika i sav Tošin rad, ukoliko se hitno ne pronađe rješenje, mogao bi se naći na ulici.
