Kultura
175 prikaza

Umobolnica - to je stvarnost našeg društva

Edo Popović
Marko Lukunić (PIXSELL)
Popovićev je roman napisan baš u pravo vrijeme. Domaća politička scena trenutno izgleda kao da smo u nekakvoj ustanovi. Afere se nižu toliko često da ih malotko više može pratiti

Travestija žanra, definirao je Edo Popović svoj novi roman “Poglavnikov pudl”, krimić objavljen u biblioteci Balkan Noir. 

Popović je napisao roman o ubojstvu predsjednika mladeži ekstremno desničarske stranke čije je tijelo pronađeno u dvorištu umobolnice. Njegov prijatelj tamo je na zatvorenom odjelu jer, iako se na prvi pogled čini kao sasvim prosječan mladić, kad ga “uhvati” epizoda, vjeruje da je pas, točnije pudl Ante Pavelića.

Mladići rođeni 1990. godine po cijele razmišljaju o tome gdje su njihovi susjedi bili 1991.

Njega u tom ludilu “glumi” njegov ubijeni prijatelj. Slučaj istražuju inspektori Rakitić i Ančić, dovoljno neprilagođeni i neuobičajeni da bi bili likovi u krimiću. 

Osim što tvrdi da je radio na tome da iznevjeri kriminalistički žanr, Popović kaže kako se ovdje radi o posebnom podžanru - hrvatskom krimiću. I tu je u pravu. Istražujući ubojstvo mladića, inspektori se dovode u situacije svojstvene našoj stvarnosti i svakodnevnici. 

Mladići rođeni 1990. godine po cijele razmišljaju o tome gdje su njihovi susjedi bili 1991., učlanjuju se u stranke koje žele svrgnuti “komuniste” s vlasti, doživljavaju živčane slomove kad saznaju da nisu “čisti” Hrvati, a sve to u zemlji u kojoj je sprega političara, krupnog kapitala, policije i medija postala normalno stanje. 

Slično je iza ograde umobolnice, samo puno jednostavnije. Jer tamo su barem svi toga svjesni i sve ide po pravilima. U stvarnosti - baš i ne. Popovićev je roman napisan baš u pravo vrijeme. 

“Poglavnikov pudl” roman je koji se može definirati kao svojevrsna burleska

Domaća politička scena trenutno izgleda kao da smo u nekakvoj ustanovi. Afere se nižu toliko često da ih malotko više može pratiti, svi traže svačiju ostavku, Vlada je u potpunom rasulu, u Saboru nema žive duše, sprema se zakon o zabrani abortusa pod krinkom zabrinutosti za obitelj, a ministri pričaju o tome što znači biti domoljub.

Sulude izjave i situacije na koje smo se, ruku na srce, toliko već naviknuli u posljednjih dvadesetak godina da se na njih rijetko tko i osvrće. 

“Poglavnikov pudl” roman je koji se može definirati kao svojevrsna burleska i koji zaista iskrivljuje stvarnost toliko da je došao do točke u kojoj je prepoznajemo kao svoju svakodnevnicu. 

I tamo, kao i u romanu, granica između ludnice i stvarnosti vrlo je tanka, a razlike minimalne. U romanu i likovi to prepoznaju, a Popović im je izravno sve te probleme stavio u usta i od svega napravio hrvatsko društvo u malom.

Imamo mladog idealista desničara, koji slijepo vjeruje glavešinama svoje marginalne stranke. Imamo vođu te iste stranke koja je dobila jedva jedan posto glasova na izborima, ali je ipak članica uskoro vladajuće koalicije. 

Gorčina srednje klase i naivnost mladih

Vođa koji je opterećen komunistima i Srbima koji “uništavaju državu”, osuđeni obiteljski nasilnik koji uživa u luksuznom životnom stilu na račun poreznih obveznika, koji grmi o siromašnom narodu dok ispija najfinije vino i gosti se tartufima. 

Imamo radnike koji su već godinama višak i koji nemaju vremena opterećivati se etničkim i sličnim temama jer nemaju za režije. Šefa policije kojeg živciraju propisi jer je kroz njih sve teže gurati njegove ljude i ideje, ali i ideje šefa stranke. 

Mladog idealista policajca, koji ne vjeruje da je baš sve u društvu nastalo korupcijom i da se poštenim radom može napredovati, i njegovog iskusnijega kolegu koji zna da to nije istina. 

Gorčina srednje klase i naivnost mladih koji u svem tom kaosu ekstenzivno uče sve što mogu o urbanom vrtlarstvu dok njihovi roditelji smatraju kako bi trebali studirati pravo ili ekonomiju jer inače nikad ništa od njih neće biti.

Iskrenost kojom se Popović i inače služi u svojim komentarima u ovom je romanu osvježavajuća, a ponekad izaziva podsmijeh. Ne prema nekom drugom nego prema nama samima. Jer to su priče o nama, o našim roditeljima i o našoj djeci. 

Jer, budimo realni poput Popovića, to smo si sami napravili. Marginalni i granično sposobni pojedinci moralno upitnim postupcima dolaze do gotovo neograničene moći u našem društvu, dok mi stojimo sa strane i ne da nam se na prosvjed jer su taj dan baš najavili kišu. 

Fikcija koja oponaša našu surovu stvarnost

Smijemo se na Popovićeve opaske o takvim tipovima koji drmaju državom i našim životom jer smo ih već doživjeli; samo su imena bila druga, i samo to nije bila fikcija koja oponaša stvarnost.

Iako je njegov roman izrazito aktualan i u njemu prepoznajemo osobe iz hrvatskog političkog i gospodarskog života koje vidimo svaki dan na televiziji, baš ovih dana i u ovih posljednjih pola godine, “Poglavnikov pudl” ne izgleda kao djelo koje neće biti razumljivo i kasnijim generacijama i zaboravljeno u jednoj točki vremena, a što se često dogodi s romanima koji aktualiziraju stvarnost. 

S jedne strane, radi se o univerzalnim temama - ubojstvo, radikalizacija društva, korupcija i bezbrojni pokušaji prolaska glavom kroz zid pojedinaca koji nisu izgubili vjeru. 

Iako se, s izmijenjenim imenima, lako mogu prepoznati današnji akteri, nijedan od njih nije toliko poseban da ne bi mogao predstavljati sve njih, cijelu tu svitu ljudi koji bezočno lažu, a onda vjerojatno i kradu, i kojima svi psujemo mater, ali realno ne radimo ništa da ih se riješimo. 

Oni su svi predstavnici, u nekoj mjeri čak i simboli naše sadašnjosti. S druge strane, “Poglavnikov pudl” može biti testament vremena u kojem živimo, pa samim time i upozorenje onima koji će doći poslije nas i koji će, možda, imati više volje i hrabrosti mijenjati ono što ne valja, poučeni našim iskustvima, gubicima i raznim propalim pokušajima.

Gorko se smijemo vlastitoj bespomoćnosti

Popović je u pravu, njegov se roman zaista može nazvati podžanrom hrvatskog kriminalističkog romana. Ima li u skandinavskim krimićima pokvarene vlasti i još pokvarenije oporbe, ima li života u korupciji i kriminalu? 

Ima, i radi se o čistoj fikciji. Skandinavci čitaju Nesbøa i Vallgrena i zamišljaju kako bi bilo živjeti u tom svijetu u kojem vladaju korupcija i kriminal. Kao kad u zoološkom vrtu gledate zatočene majmune, poludjele od kaveza. 

Tako slični nama, a opet toliko različiti i bespomoćni. Bude vam žao, ali zaboravite za dan-dva. Mi čitamo iste autore, čitamo Popovića i druge hrvatske krimiće, i onda sve to ponovno doživljavamo kad izađemo van.

Ne doživljavamo, naravno, ubojstva svakodnevno, usred dana u centru grada - iako se i to događalo - ne susrećemo svaki dan ljutite narkobossove i dilere, ali svi znamo barem jednoga koji vara na porezu, koji je sebi ili nekom svojem riješio povlaštenu mirovinu ili posao, svi smo se naivno javljali na natječaje za posao koji nisu bili napisani za nas.

Hrvatski krimić - Popovićev krimić - tjera nas da se gorko smijemo vlastitom jadu i bespomoćnosti, jer utjehe možda nema u vodi, ali nekad je možemo pronaći u dobroj književnosti.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.