Kultura
792 prikaza

'Unajmila sam si žigola kad sam pisala posljednji roman'

Rosa Montero, prva zdesna
1/5
Partido animalista/ CC BY-SA 2.0
Španjolska top-književnica o tome da smo 'svi glumci u tom glupom šovinističkom teatru', o borbi protiv borbi s bikovima...

U knjizi autobiografskih eseja "Luđakinja u nama", jednom od rijetkih u Hrvatskoj prevedenih naslova inače vrlo plodne španjolske književnice i kultne novinarke Rose Montero, stoji kako je pisanje slično zaljubljivanju, ali još i bolje, jer ne treba nam druga osoba da bi stvar bila uspješna. Naslov za to djelo posudila je, inače, od Terezije Avilske, koja je "kućnom luđakinjom" nazvala maštu.

Osim po spomenutome, Montero je ovdje poznata i po zbirci pripovijedaka "Ljubavnici i neprijatelji: priče o parovima", koju je izvorno objavila 1998., a koja je na hrvatski prevedena 2007. U međuvremenu, autorica koja je Zagreb i Rijeku posjetila povodom 16. Festivala europske kratke priče, objavila je niz što priča za djecu, što nagrađivanih romana za odrasle, među kojima i dva smještene u Madridu 2109., s Brunom Husky kao glavnom junakinjom, privatnom istražiteljicom, koja je zapravo "biološki android".

"Prije osam godina u jednom je istraživanju objavljeno kako Španjolci i Španjolske od svih književnih žanrova najviše preziru znanstveno-fantastični. Španjolska je zaista slabo naklonjena ZF-u, mada se stvari polako mijenjaju nabolje. Ali književni mainstream, inače, uvijek svisoka gleda na ovaj žanr, koji je sjajna metafora za raspravu o tome što znači biti čovjek, a prikladan je osobito sad, u doba naše ovisnosti o tehnologiji", kaže Rosa kojoj je spomenuta Bruna, predstavljena dosad u dvije knjige, u "Llágrimas en la lluvia" (2011.) i "El peso del corazón" (2015.), omiljeni lik koji je stvorila.

Rosa Montero, prva zdesna | Author: Partido animalista/ CC BY-SA 2.0 Partido animalista/ CC BY-SA 2.0

"Nisam android, naravno, i totalna sam kukavica u odnosu na nju, u fizičkom smislu, dok je emotivno ona ta koja je kukavica, dok sam ja na tom planu, vjerujem, nešto hrabrija. Ali Bruna mi je u osnovi dosta slična, osobito u opsjednutošću smrću i vremenom, njegovom prolaznošću. Obje ne samo da se smrti bojimo, nego je i mrzimo.

A onaj koji je svjestan smrti, svjestan je itekako i života, pa živi punim plućima. Bliska mi je i svojim generalno opsesivnim karakterom, ali i sukobom strastvenog temperamenta i potrebe da bude slobodna. Dijelimo čak i slabost prema bijelom vinu, mada je u nje to svakako postalo problemom, dok kod mene nije, još", kaže Montero, čija zadnja knjiga "La Carne"’ iz 2016. govori o 60-godišnjoj Soledad koja si unajmi mladog žigola.

"Ali ga unajmljuje ne da bi s njim spavala, nego da bi bivšeg ljubavnika učinila ljubomornim. To je jako tinejdžerski od žene koja je u njezinim šezdesetima, ali život je takav, u ljubavi smo vječna djeca, zato Kupid i jest prikazan u liku dječačića. Ne učimo, ne razvijamo se, ne previše", kaže Rosa koja je ideju dobila nakon što joj je prijatelj ispričao o ženi koja angažira eskort-tipa da je prati na gala večeru znajući da će tamo biti njezin bivši muš i nova mu supruga.

"Kad sam počela pisati, i sama sam si unajmila jednog žigola preko interneta. Našli smo se u kafiću i rekla mu da spremam roman. Bio je ljubazan i puno mi je pomogao", priznaje autorica dodajući da Soledad u knjizi vrlo lako, uz pokoju izmjenu, može biti i muškarac.

Rosa Montero | Author: Tomislav Miletić/PIXSELL Tomislav Miletić/PIXSELL

"'La carne' se bavi temama smrti i starosti, ali ne zato jer je glavna junakinja žena u godinama, da tako kažem, nego jer je to ono što me zanima otkako pišem, još od prvog romana, koji sam izdala s 28. Uvijek govorim o tome što nam prolaznost vremena čini jer, po meni, živjeti znači nestajati dan za danom, a proces započne u kolijevci. To vrijedi za sve, pa čak i za muškarce koji se često tješe kako stare kao vino, dok je kod žena isto grijeh.

Po meni, muškarci stare gore od žena, s onim ćelama i trbušinama...", šali se Montero koja je u jednom od svojih eseja prije nekoliko godina pisala o najpoznatijim stereotipima o Španjolskoj, među kojima je i ona da je u pitanju užasno mačistička i šovinistička zemlja, s visokim postotkom ubojstava žena.

U tekstu naslovljenom "Never mind the bullfights", ili u slobodnom prijevodu "Zanemarimo borbe bikova", Rosa, čiji je otac bio toreador, piše kako su stvari danas daleko od onoga što se o Španjolskoj misli.

"Apsolutno se protivim borbama s bikovima i danas je to u Španjolskoj vrlo kontroverzna tema. Borbe s bikovima podržava tek 34 posto stanovništva a ta brojka vrlo brzo opada i sigurna sam da će za nekoliko godina biti posve ukinute. Također, imamo najmanji postotak ubojstava žena u Europi, zato što je to odavno prepoznato kao golemi problem pa su se vlasti njime i pozabavile kako i treba. U nordijskim zemljama je, što se Europe tiče, najveći postotak femicida, tri puta veći nego u nas.

Društvo nam je, dakako, šovinističko, ali takvo je svako na svijetu. Ponovno, mi smo negdje u sredini europskog prosjeka i po ovome. Isto tako, nismo ni toliko religiozni, dopustite da i taj klišej pobijem. Istina, većina se stanovnika izjašnjava katolicima, ali samo u kontekstu socijalne, kulturne oznake. Malo ih prakticira vjeru ili financijski podržava Crkvu. Sve u svemu, u zadnjih 40, osobito zadnjih 20 godina, Španjolska se bitno promijenila, iz nerazvijene zemlje izrastamo u drugačije, moderno društvo", kaže Montero koja se u svojim knjigama mnogo bavila upravo odnosom žena i muškaraca.

Zanimljiva je u tom kontekstu, primjerice, "Te trataré como a una reina", u slobodnom prijevodu "Tretirat ću te kao kraljicu", koja je objavljena 1983., s naslovom preuzetim iz stihova bolera. U njoj autorica kritizira patrijarhat i seksizam ne samo u smislu toga što čine ženama, nego i muškarcima.

Rosa Montero | Author: Tomislav Miletić/PIXSELL Tomislav Miletić/PIXSELL

"Perverzna je to ideologija koja i muškarce i žene tjera u preuske kaveze. Pa muškarci moraju biti emotivno čvrsti, fizički hrabri, natjecateljski nastrojeni, pošto poto se pobrinuti za obitelj. Ako žena bolje zarađuje, moraju se osjećati promašajima. Mi smo svi zapravo glumci u ovom glupavom šovinističkom teatru, s time da je ženama dvostruko teže jer mi, osim što smo primorane igrati nešto što zapravo nismo, moramo biti i neka vrsta robinja", kaže Montero koja je 2013. objavila knjigu "La ridícula idea de no volver a verte", temeljenu na kratkom (28 stranica dugom) dnevniku Marie Curie, napisanom u godini nakon smrti njezina supruga.

Od ostalih se svakako ističu i njezin prvi znanstveno-fantastični "Temblor", objavljen 1991., o svijetu koji postoji samo kad ga se zamisli, te "Historia del rey transparente" iz 2005., smješten ovaj put u daleku povijest, pred križarske ratove. Montero je, osim toga, ostvarila i vrlo uspješnu karijeru u novinarstvu. Radi od početka 1970-ih, a u El Paísu od 1977., dok se njezina tehnika intervjuiranja danas uči na novinarskim fakultetima kako u Španjolskoj, tako diljem Latinske Amerike.

"Srž joj je da moraš zaista biti zainteresiran za drugu osobu. Ne ideš raditi intervju da bi si potvrdio predrasude o toj određenoj osobi, nego da pokušaš razumjeti njegov svijet i poziciju. Ukratko, ne pitaj osim ako te odgovor stvarno ne zanima. I dobro se, dobro pripremi, to uvijek", kaže Montero, koja je odradila najmanje 2000 intervjua s brojnim političkim liderima i književnicima, među njima s Homeinijem, Jaserom Arafatom, Indirom Gandhi, Richardom Nixonom, Malalom...

"Nasreću, sve te intervjue sam pozaboravljala jer onda mi u mozgu ne bi ostalo mjesta za išta drugo. Ali šalu nastranu, intervjuiranje Arafata bilo mi je jako teško jer je bio grozan čovjek, dok sam s druge strane najviše uživala razgovarajući s Muhammadom Yunusom, nobelovcem i pionirom mikrofinancija. Od pisaca razgovarala sam, među ostalim, s Juliom Cortázarom, i to dvaput. Bio je vrlo drag, sladak i sramežljiv", prisjeća se Montero, koja se u spomenutoj, u nas prevedenoj knjizi eseja "Luđakinja u nama" dotiče problema narcizma kod pisaca.

Rosa Montero | Author: Tomislav Miletić/PIXSELL Tomislav Miletić/PIXSELL

"Ljudi koji se bave pisanjem zapravo znaju biti jako, jako nesigurni. Teško im je povjerovati da je ikome to njihovo izmišljanje stvari bitno i da to što rade uopće ima nekakvog smisla. Zato su im potvrde često stalno potrebne jer samopouzdanja nikad nije dovoljno. Dakako, problem narcizma kod pojedinih se ponekad ispoljava na zbilja ružan način.

U tom smislu ne treba zaboraviti Márqueza, meni predivnog pisca, koji je dopustio da mu osjećaj vlastite važnosti pomuti osjećaj za moral i pravednost. Dopustio je, drugim riječima, da mu Fidel Castro, diktator u zemlji na rubu siromaštva, kupi raskošnu vilu i automobil. Živio je kao potpuni bogatun", objašnjava Montero, koja se u istoj knjizi dotiče i pitanja iskrenosti među piscima i kritičarima.

Prepričava kako se Voltaire suprotstavio sredini u namjeri da obrani obitelj kojoj je nanesena nepravda i primjećuje: "Iznimno je nezgodno plivati protiv glavne struje. Možda se većina intelektualnih i moralnih nečasnosti počini baš zato što se nismo u stanju suprotstaviti svojim zaštitnicima, susjedima, prijateljima... Neovisno je mišljenje osamljeno mjesto, mjesto na vjetrometini".

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.