Iole ozbiljnijim novinarima savršeno je jasno zašto se o samoubojstvima medijski izvještava samo u iznimnim situacijama kad postoji još neki, društveno krajnje ozbiljan razlog za pisanje takve vijesti. Razlog je fenomen poznat od sredine 20. stoljeća kao "Wertherov efekt", nazvan po romantičnom romanu Johanna Wolfganga von Goethea "Patnje mladog Werthera", odnosno sklonost ljudi, bez obzira na spol, dob, rasu, naciju ili bilo što drugo, da kopira samoubilački obrazac ukoliko su predisponirani na taj čin.
Književno djelo danas se savršeno točno smatra jednom od najsmrtonosnijih knjiga ikada napisanima. Naravno, u kategoriji književnosti, što znači nakon što se isključe pisani užasi poput Hitlerovog "Mein Kampfa", Mao Zedongove "Male crvene knjige", ako netko baš inzistira i svetih ili apokrifnih knjiga monoteističkih, te još nekih drugih religija. Goethe je roman napisao 1774. i preko noći stekao svjetsku slavu, iako je imao samo 25 godina.
Roman o nesretno zaljubljenom mladiću koji si oduzima život zbog neuzvraćene ljubavi smatra se prvim modernim bestselerom i prvim psihološkim romanom. Utjecao je na Franza Kafku, Thomasa Manna i mnoge druge velikane moderne pisane misli. Sam Goethe rekao je da mu je pisanje te knjige pomoglo da se otarasi vlastitog demona samoubojstva koje ga je pritiskalo, jer riječ je o polubiografskom romanu.
Samo, knjiga možda i jest spasila život njemu, ali je života koštala mnoge druge. Goethe je venuo i ronio suze zbog Charlotte Buff koju je upoznao 1772. Ona je tada imala 19 godina, a pitanje je uopće bi li Goethe kod nje uopće što i postigao sve da i nije bila zaručena još od 1968. Naposljetku se udala 1773., Goethe je to nekako uspio preživjeti i već sljedeće godine napisao roman. Izbor junakinje u romanu sasvim je neoriginalan.
Njegov junak, prije nego što će povući okidač na Badnju večer, izjavljuje: "Charlotte, Charlotte" Zbogom, zbogom!" Odatle na njemačkom izraz "Liebestod", odnosno ljubavna smrt. "Patnje mladog Werthera" dovele su dotle da se po tragičnom junaku stalo prozivati sve i svašta, od sira do parfema. Napoleon osobno pročitao je roman sedam puta. Pronicljivijima je bilo jasno da roman popularnost duguje time što je pogodio točno u suštinu otuđenja čovjeka, posebnog mladih, od društva.
Mladići su iz romana razvili čak i specifičnu modu; plavi kaput, prsluk, žute hlače. Kopiranje Werthera nije stalo samo na odjeći koju je u romanu nosio u trenutku samoubojstva. Kopiranje junaka otišlo je korak dalje. Ubrzo nakon stjecanja popularnosti, novine su počele izvještavati o tome da je bestseler bio uzor samoubojicama koji su se upucali, skakali s mosta ili sa zgrada.
Vrlo lako moguće da je bila riječ o novinskom senzacionalizmu da je baš u svim tim slučajevima bila riječ o ljudima koji su imali emocionalnih, psihičkih ili kakvih drugih problema, pa im je roman bio kap previše. Vlasti po Italiji i Danskoj bile su toliko uvjerene da to ipak jest slučaj da su roman zabranile. A i Goethe je kasnije rekao da mu je žao zbog "onih koji su zaključili da poeziju moraju pretočiti u stvarnost".
Spisateljica Germaine de Staël izjavila je da je Werther "prouzročio više samoubojstava nego najljepše žene u povijesti". Lako moguće da je dobar dio osobnih tragedija za koje je Europa tada krivila roman, pretjerivanje. Činjenica je, međutim, da kopiranje samoubojstava doista postoji. Istraživanje iz 1974 sa Sveučilišta u Kaliforniji doista je pronašlo uzročno posljedičnu vezu objavljivanja vijesti o samoubojstvima po Velikoj Britaniji i SAD-u od 1947. do 1968. s učestalošću samoubojstava.
Tada je nastao i izraz "Wertherov efekt". Prema nekim istraživanjima medijski izvještaji s opisima takvih smrti mogu među mladima povećati stopu oduzimanja vlastitog života za čak četiri puta. A činjenica je i to da je nakon smrti Marilyn Monroe i nakon napisa da se namjerno otrovala, 1962. u SAD-u stopa samoubojstava porasla za 12 posto. Često je zapravo slučaj o potpunom nesporazumu između onih koji u tome vide nešto romantično i onoga što je doista na stvari.
Sam Goethe u svom romanu nije opisao ništa ni romantično ni lijepo, a obožavateljima tog romana poruka je sasvim promakla. Werther nije umro odmah. Sluga ga je pronašao kako leži u lokvi krvi i s rupom u glavi nakon šest sati. Još šest sati Werther je bio živ i u deliričnoj agoniji, u stanju da se osjetljivijem čovjeku podigne želudac ako bi se pošteno uživio. Naposljetku ga odnose i pokapaju bez svećenika, što je u 18. stoljeću značilo doista jako puno, pa je i Goetheov opis bio njegovo posvješćivanje samom sebi da je samoubojstvo sve samo ne nešto što bi si priseban čovjek mogao poželjeti.
