To nije teško vjerovati, jer njegova profesionalna biografija, bogata i raznovrsna, izgleda ležerno. Osim nagrađivanih šlagera, pjesama i mjuzikla, Kabiljo je napisao glazbu za 40-ak filmova i oko stotinu televizijskih serija, a piše i za komorne i simfonijske skladbe takzovane ozbiljne glazbe.
Toliko je svestran, da se (ne) isplati navesti kroniku njegovih festivalskih uspjeha. I gomile nagrada. "Bilo je 1960-ih, 1970-ih i do polovice 1980-ih puno internacionalnih festivala zabavne glazbe kod nas", kaže i shvaćamo kako su mu poslovična komunikativnost i znanje mnogih stranih jezika pomogli u svjetskoj karijeri. Ali vratimo se još kratko kronolgiji formativnog puta.
Dakle, nakon prvog i odlučujućeg susreta s muzikom u pedagogiji Matzovih, Kabiljo je u muzičkoj škokli upisao flautu - jer mu se nije dalo pratiti zahtjevan ritam vježbanja klavira. Ondje je, međutim, demotiviran za studij muzike.
"Ja sam doma studirao partiture i slušao toliko muzike da je jedan profesor u muzičkoj školi bio toliko ljubomoran na mene, pa me marginalizirao. Zato mi je splasnuo interes za muziku i odlučio sam upisati arhitekturu. Imponirali su mi arhitekti s kojima je radio moj tata: Kauzlarić, Planić, Žerjavić… Bili su uvijek opušteni i duhoviti, s njima je bio užitak", govori Kabiljo, čiji je otac, građevinar, kojiput sam projektirao zgrade - poput jedne prekrasne u Novakovoj ulici, što se prepričava među starijom generacijom zagrebačkih arhitekata.
Kabiljo je, znači, "odvozio" studij arhitekture bez problema, ali i bez velike strasti, jer je već kao šestnaestogodišnjak imao svoj bend, mali orkestar u kojemu je svirao klavir ( po potrebi i bubnjeve). Svirali su sa Đimijem Stanićem, na festivalima pratili pjevačicu Beti Jurković kojoj je Kabiljo 1967. napisao pobjedničku pjesmu "Svemu dođe kraj" na Zagrebačkom festivalu.
Sviranje Titu
"Jednom smo svirali i u Esplanadi kad je bio Tito", veli Kabiljo čija je gimnazijska anegdota s trapericama koje je kupio u Londonu - pa ga je razrednica prozvala zašto nosi "kapitalističke hlače" a on ih otada nije skidao; očiti simptom njegovog karaktera. "Kao gimnazijalac, ja sam za većinu bio buržujsko dijete. Ali nisam ih šljivio", veselo će Kabiljo, koji je kao skladatelj debitirao 1960. na dječjem festivalu sa pjesmom "Zekini jadi". "Znate ono: Juri zeka izdaleka, oblijeva ga znoj..", pjeva naš domaćin kompozitor.
Od 1961. kad je debitirao na Zagrebačkom festivalu, skuplja nagrade i "odmah radi s najboljima: Gabi, Zdenka Vučković, Ivo Robić. "S Robićem, koji je imao nedokučivo uspješnu karijeru za naše pojmove, radio sam longplejku. Terezi Kesoviji, koja je uz Robića bila vrh jugoslavenske estrade, pisao sam aranžmane za nastupe u Francuskoj, gdje je napravila veliku karijeru.
Radio sam prvu pjesmu Miši Kovaču za Splitski festival, a sa Radojkom Šverko sam osvojio nagrade u Palma de Mallorci, Malti, Los Angelesu, Curacaou.. A tek Rio de Janeiro! Četrdeset hiljada ljudi na nogama kad je Radojka pjevala! Zatim Tokio s Vicem Vukovim, Seul s Kićom Slabincem i Radojkom... Što da vam kažem, imam festivala koliko god hoćete", smije se Kabiljo.
S Vicem Vukovom je snimio dvije LP ploče, ali su obje bile zabranjene. Prva kao posljedica Hrvatskog proljeća, druga kao posljedica "svađe Vukova i Tuđmana, ako niste znali", kako kaže Kabiljo, negdje u 1990-ima. I sad nas hvata panika od obilja njegovih uspjeha i pripadnih, doista romanesknih anegdota koje će ovom prilikom ostati prešućene.
U Hollywoodu
Primjerice, Kabiljova holivudska epizoda u kojoj su ga, kao uspješnog jugoslavenskog kompozitora filmske muzike na filmu "Sky bandits" Zorana Perišića iz 1986., zvali da u Hollywoodu radi "za stalno". "Ali nije mi se dalo. U Hollywoodu sam imao i agenta, ali u tom poslu ima puno praznog hoda. A niti moja žena, koja je ovdje imala posao kao profesorica klavira, nije htjela ići u Ameriku", objašnjava.
Taj film nije bogznašto, za razliku od kapitalaca jugoslavenske filmske klasike, radova Vatroslava Mimice ("Banović Strahinja", "Seljačka buna") ili Lordana Zafranovića ("Kronika jednog zločina", "Pad Italije", "Okupacija u 26 slika", "Ujed anđela") s kojima je Kabiljo imao čast raditi. "Mimica je čak sa mnom miksao za pultom, što režiseri inače ne rade, bio je velika ličnost", kratko će naš sugovornik.
Na stolu krcatom notama (a Kabiljo piše isključivo rukom, vrlo pedantno) stoji program nadolazećeg koncerta s domaćim tamburašima, sto muzičkih i paramuzičkih sitnica koje odaju intenzivnu radnu atmosferu. U travnju: veliki koncert sa Simfonijskim orkestrom HRT-a uz njegovu kompoziciju u povodu 250 obljetnice rođenja G.F. Händela, što je naružba HRT-a za EBU (Europsku radiodifuzijsku uniju).
Uskoro će mu biti objavljeno nekliko notnih albuma, od kojih nam se najzanimljivijm čini kompozicija za klavir četveroručno, za klavirski duo i bračni par "D&B": Dubravka Vukalović i Bruno Vlahek. Budući da razgovaramo par dana prije Roš Hašane (židovske Nove godine), u Kabiljovoj kući je aktualno okupljanje obitelji. Sin Ilan, nekad vrlo uspješan muzičar i producent koji se odrekao moguće holivudske karijere u korist mirnog obiteljskog života sa suprugom i dvije kćeri; došao je ocu u posjet iz Beča.
Kći Danijela javlja mu se također iz Beča, a dvije odrasle unuke sa studija ili posla s raznih europskih adresa. Zadovoljan obiteljski čovjek, zadovoljan i ambiciozan u poslu, Kabiljo dva ili tri puta tjedno igra tenis na Šalati. I za kraj veli: "Više ću se posvetiti simfonijskoj muzici, vraća mi se taj moj simfonijski odgoj iz djetinjstva".
