"Vinkovcima je bitno samo moje ime, a dragovoljac sam"

U "Glumici", najnovijoj premijeri Hrvatskog narodnog kazališta, ulogu ostarjelog Glumca, redatelja, profesora i mecene, igra veteran Dušan Gojić, koji je u to kazalište došao prije 42 godine, odigrao u njemu tisuće uloga i surađivao s velikim redateljima, kao što su Kosta Spajić, Mladen Škiljan, Petar Šarčević, Georgij Paro i Ivica Kunčević. Gojić se zadnjih nekoliko godina vrlo uspješno upušta u istraživačke, avangardne predstave, poput autorskog projekta Matije Ferlina "Mi smo kraljevi, a ne ljudi", gdje je bio izvrstan i zasluženo dobio Nagradu "Mila Dimitrijević".

Gojić je podrijetlom iz Vinkovaca, širokih glumačkih interesa, čije se uloge rastežu od Jakova u Čehovljevu "Galebu" preko Stjepana Lackovića u "Kletvi" i Montecchija u "Romeu i Juliji" do Gospona Bajsa u "Tko pjeva zlo ne misli", elokventan i zanimljiv kao pripovjedač, te fin u manirima - riječju - gospodin glumac.

Predstava 'Glumica' najavljuje se kao posveta velikoj gumačkoj divi koja je prerano preminula te da u njoj vlada atmosfera kraja svijeta. Znači li to da je predstava pesimistična?

Ja je nisam tako doživio. Nikad ne doživljavam stvari pesimistično, čak i u najcrnjim varijantama nalazim nešto optimistično što je zapravo čudno. Naš kolega Božidar Orešković napisao je u ich formi nevjerojatno snažan roman 'Sedmi dan', u kojem je opisao umiranje svoje majke. To razdoblje on je intenzivno proživljavao, a kad mu je majka umrla, zapao je u neko čudno raspoloženje i odlazio u neka nemoguća vremena na njezin grob sve dok te osjećaje nije istisnuo iz sebe. Tad je prestala njegova muka. U tom njegovu pisanju ima nekog optimizma i vedrine što pokazuje da i u najcrnijim stvarima možemo naći optimizam. Pascal Rambert je ovaj tekst napisao kao posvetu svojoj prijateljici glumici koja se razboljela i umrla u tri mjeseca. Mislim da je i on, kao i Božo, imao taj čir koji je morao pisanjem izbaciti iz sebe.

Sandra Šimunović/Pixsell

Pascal Rambert je poznat po golemim količinama teksta kojim se na neki način ratuje na sceni što se potvrdilo prije nekoliko godina u ZKM-u gdje je uprizorio 'Zatvaranje ljubavi'. Ima li i u ovoj predstavi sličan pristup?

Tekst je predivan, slojevit, tako da smo se svi mi koji smo u podjeli zaljubili u njega. No nema kratkih dijaloga, nego su sve dugačke replike. On nam je još u lipnju na čitačim probama objasnio da želi da se taj njegov tekst brzo govori i vjerujem da će sad još raditi na tempu tako da će glumci, koji još sporije govore, morati ubrzati ritam govora. Rambertov tekst u svakom slučaju ne spada u komercijalu i lagane note, i malo se bojim kako će ga publika doživjeti. No kako se predstava sve više zaokružuje i glumci sve više proživljavaju tekst, sve dobiva drugu dimenziju i mislim da će se moći s lakoćom pratiti.

Nakon brojnih uloga koje ste od 1976. godine do danas odigrali u HNK, sad ste dobili priliku igrati lik Glumca. Je li to prvi put da glumite predstavnika svoje profesije?

Ovo je moja zadnja premijera prije mirovine. U svojoj dugačkoj glumačkoj karijeri - deset godina amaterskog i 45 godina profesionalnoga glumačkog staža - odigrao sam brojne uloge, pa tako i lik Glumca. Od Jogurta, Medvjeda, Skakavca preko zadnjih debila i kretena do nobelovaca i cara Franje Josipa na Dubrovačkim ljetnim igrama. Pascala Ramberta poznajem otprije jer smo prije otprilike tri godine u HNK počeli raditi 'Operu za tri groša'. U podjeli je bila i moja supruga, prvakinja Opere Sofia Ameli Gojić. Radili smo nekih mjesec dana, a onda je zbog ekonomskih i organizacijskih razloga naslov skinut s repertoara. Kad je sad ponovno došao u HNK, tražio je da igram lik staroga Glumca, koji je njezin mecena i profesor. On je nju zapazio kao mladu djevojku od 17 godina i doveo je na svoju glumačku akademiju te uveo u sve tajne glumačkog zanata. On je ujedno i vrlo cijenjeni režiser, kao što je recimo bio Branko Pleše ili Mustafa Nadarević, ili kao što sad radi Rene Medvešek. On je njezin kazališni, umjetnički otac. On jedini ne želi prihvatiti njezin odlazak, nego se nada njezinu ozdravljenju.

Tijekom te 42 godine u HNK surađivali ste s najvećim hrvatskim kazališnim redateljima, od Koste Spaića, kod kojega ste glumili u njegovu kultnom 'Kiklopu', zatim sa Škiljanom, Šarčevićem, Kunčevićem, Juvančićem, Violićem, pa sve do Pascala Ramberta. Tko vas je od tih velikana režije najviše oblikovao? Kakav su način rada imali?

Mi glumci moramo se znati prilagoditi redatelju. Moramo znati što oni traže od nas i kako ih možemo zadovoljiti. Jako sam puno radio sa Spaićem, Škiljanom i Šarčevićem, čak sam zatekao Dina Radojevića u dubrovačkom 'Hamletu' i Vladimira Habuneka. Na Akademiji dramskih umjetnosti od osam semestara, pet sam bio kod Joška Juvančića, koji je tamo ostavio na mene najveći pečat, a i igrao sam u mnogo njegovih predstava u HNK. Od svakog od njih može se puno naučiti. Recimo, Kosta Spajić nije puštao da glumac prijeđe preko nekog teksta dok ga nije savršeno razumio. On bi ga zaustavio i rekao mu: 'Čekaj, čekaj, ništ' te ne razmem, kaj si to rekel?'. Govorio je da je to stvar pristojnosti, a ne talenta, jer gledatelj kad kupi kartu mora razumjeti što glumac govori. Ako ga ne razumije, to znači da je glumac nepristojan. Zato smo mi jako inzistirali na čistoći i razumljivosti teksta. No to se s godinama malo pomalo gubilo, a tome su pridonijeli i krivi akcenti, kojima se iskrivljuje smisao teksta. Škiljan je pak dolazio na probu odlično pripremljen, sa stotinjak figurica, pomoću kojih nam je pokazivao što i kako trebamo raditi. Kosta Spajić je dolazio s osnovnim kosturom, koji je onda nadopunjavao na sceni. Znao je napraviti sjajnu predstavu s 50 ljudi što je vrlo teško. Zato je taj njegov 'Kiklop' tako velik jer je on znao sve uglaviti. I Matija Ferlin je jako dobro znao što hoće, no morao je zajedno s nama proći cijeli proces kako bi došao do finalnog rezultata.

Igrali ste i u hit predstavi 'Što je muškarac bez brkova' u KNAP-u, koja je bila vrlo gledana. Koja je razlika između filma i predstave?

Film je odličan, a Zrinka Cvitešić je fantastična. Kad sam ga gledao, nasmijao sam se nekoliko puta, no u našoj predstavi publika se doslovno od prve do zadnje sekunde valjala od smijeha.

Sandra Šimunović/Pixsell

Zadnjih nekoliko godina ušli ste u vode istraživačkog kazališta, gdje ste prvo surađivali s Oljom Lozicom, zatim s Matijom Ferlinom i sad s Pascalom Rambertom. Je li vam bilo teško prešaltati se u tu novu kazališnu poetiku, koja se razlikuje od standardne?

Počelo je s Ozrenom Prohićem, kad smo 2004. godine radili 'Heraklo Alkestidu', gdje smo radili puno improvizacija, a onda je redatelj od njih izabrao jednu ili dvije stvari od ponuđenih. S Oljom Lozicom sam radio 'U znaku vage' po motivima novela Ranka Marinkovića, s Matijom Ferlinom 'Mi smo kraljevi, a ne ljudi', a s Goranom Sergejem Pristašom 'Ispravci ritma'. Svaka predstava ima svoj određeni kod. Ti ga moraš pronaći i uklopiti se u to. No pitanje je koliko se glumac želi prilgoditi i koliko je motiviran za to. Matija Ferlin mi je otvorio potpuno nove horizonte, koji su funkionirali. Ja sam bio najdiscipliniraniji i slušao sam ga jako pažljivo, trudeći se da izvedem točno ono što je tražio od nas - potpunu neutralnost. Nije mi dopustio ni da podignem obrvu, a kamoli da se nasmijem krajičkom usana! U 'Glumici' izgovaram rečenicu 'Volio bih gledatelju prepustiti da radi umjesto mene'. Slično smo radili s Ferlinom, koji je znao reći da ne trebamo sve pokazati nego minimum, tako da gledatelju prepuštamo vlastiti doživljaj. Ako mu damo kompletni doživljaj, onda smo mu uskratili njegovu dogradnju. Kad je jednom Ivi Mihalić objašnjavao neku scenu, šapnuo joj je nešto na uho i onda se njeno lice odjednom otvorilo. Pitali smo je što joj je šapnuo, a ona je odgovorila da joj je rekao da 'zategne uši'. I kad je ona zategnula uši, njeno lice je bljesnulo kao puni Mjesec.

Uz kazalište, glumili ste u mnogim TV serijama, između ostalih u 'Nepokorenom gradu', 'Ponosu Ratkajevih' i 'Počivali u miru', te u filmovima kao što su 'Visoki napon' i 'Samo jednom se ljubi'. Dakle, radili ste s velikim redateljima, od Veljka Bulajića do Rajka Grlića, ali kao da su vas glavne uloge nekako zaobilazile. Je li to bilo pitanje sreće? Jeste li se zbog toga osjećali zakinuto?

Imao sam glavnu ulogu u TV drami od dva dijela 'Zamke' Berislava Makarovića, koja je snimljena prema stvarnoj akciji – hvatanju ustaša, među njima i Ljube Miloša. Ja sam zapravo vrlo malo radio na filmu, svega na pet-šest filmova. Dobro se sjećam tih snimanja, posebno 'Visokog napona' i 'Male pljačke vlaka', jedino mi je u magli ostao taj 'Nepokoreni grad'. Sjećam se scene s Mustafom Nadarevićem i Borisom Buzančićem, ali se ne sjećam detalja niti gdje smo tu scenu snimali. A što se tiče uloga, danas je najvažnije pojaviti se u sapunicama na televiziji, inače nisi glumac. Kad se rade ankete o tome tko je najveći glumac u Hrvatskoj, redovito su među najboljim filmski glumci poput Borisa Dvornika, Ive Gregurevića itd. Na vrhu nikad nisu predivni kazališni glumci kao što Pero Kvrgić, Drago Krča ili Božidar Boban, koji su ostvarili iznimne uloge, osim Vanje Dracha i Fabijana Šovagovića, koji su glumili, uz kazalište, i u puno filmova. Dogodilo mi se jednom ili dva puta u životu da me je netko zaustavio na ulici i rekao mi da me je gledao u kazalištu, 'Igrali ste Bokčila i bili ste jako dobri'...

Nastavak na sljedećoj stranici...