"Vinkovcima je bitno samo moje ime, a dragovoljac sam"

Koja je onda uloga kazališta u današnjem vremenu?

Kazalište je puno starije od filma i televizije i ima puno veći utjecaj od filma i televizije. Vjerujem da će se 99 posto glumaca složiti sa mnom i reći da je pravi glumački posao onaj u kazalištu. Ima i onih koji su se opredijelili za filmsku karijeru. Primjerice, kad netko uđe u modu, onda ga readatelji zovu iz filma u film. Slično je i sa sapunicama, gdje nije pitanje tko će igrati nego što će igrati onaj koji stalno igra u sapunicama. Dakle, to je pitanje redatelja i producenata, ali i mode, izgleda...

Što vas je privuklo glumi?

Rođen sam u Vinkovcima. Kad sam i??ao u četvrti razred osnovne škole, došli su k nama ljudi iz vinkovačkoga kazališta koji su htjeli raditi bajku 'Biberče', o malom dječaku koji postaje princ. Tražili su sitnijeg, ali zrelijeg dječaka koji bi to mogao igrati. Za tu glavnu ulogu izabrali su mog dobrog prijatelja Zlatka Juranovića, koji je stanovao u istoj kući kao ja, a mene, koji sam bio krupniji, nisu uopće gledali. Oni su imali probe nakon nastave i ja sam ga čekao kako bismo zajedno išli kući. Među tim malim glumcima bio je jedan stariji dječak, kojem njegova uloga nikako nije išla. Onda se Ljubomir Stanković obratio meni u zadnjem redu, rekavši mi: 'Ajde, mali, ti probaj!' I kad sam ja probao, rekao mi je da ću ja igrati tu ulogu. Onda sam krenuo u dramsku grupu, a poslije u vinkovačko amatersko kazalište, koje je u to vrijeme bilo jako dobro. Tu sam upoznao i Ivu Gregurevića, i s njim sam igrao u nekoliko predstava. Bio sam talentiran za crtanje i puno drugih stvari, međutim, u tome si sam i možeš odustati. Međutim, u kazalištu si uvijek s drugima, prema kojima sam uvijek imao odgovornost, i ne možeš tako lako odustati. I tako sam krenuo na Akademiju dramskih umjetnosti, a od 1976. postao sam član ansambla zagrebačkog HNK.

Sandra Šimunović/Pixsell

Vaše rodne Vinkovce zovu panonskim Dubrovnikom i rasadnikom glumaca, no istodobno taj grad je utvrda desnice, gdje su Zlatka Hasanbegovića, kad je bio ministar kulture, dočekivali kao rock zvijezdu. Kako to komentirate?

Vinkovce poznajem iz šezdesetih i sedamdesetih godina, kad je to bio sasvim drugi grad. Ja volim doći u svoj rodni grad, tu sam odrastao i saznao što je važno i lijepo, a što nevažno, tu sam napravio prve glumačke korake i gledao gimnazijalca Radu Šerbedžiju kao glumca amatera. Vinkovci su danas postali nešto drugo. Na web stranici vinkovačkoga kazališta postoji popis svih glumaca koji su krenuli odande osim mog imena. Ja sam im se javio i rekao im da sam igrao od Amerike do Rusije te ih pitao ne zaslužuje li moja biografija da budem na popisu glumaca. Oni su mi se ispričali, ali me nisu stavili na popis glumaca. Također, više me ne zovu niti na Vinkovačke jeseni, premda su me zvali dok sam bio student.

Kako to tumačite?

Ne znam je li problem u mojem imenu i prezimenu, ali je činjenica da su me oni na neki način udaljili. To nisam nikad osjetio u Zagrebu, gdje živim gotovo 50 godina, gdje radim u HNK od 1976., i gdje sam prihvaćen. Nekako me Vinkovci guraju u stranu, iako sam bio dobrovoljac Domovinskog rata u Umjetničkoj bojni. To, čini se, nije bitno. Bitno je kakvo imaš ime.

Bili ste jedan od 22 glumca HNK koji su potpisali peticiju u kojoj ste izrazili negodovanje protiv sudjelovanja Hasanbegovića u Kazališnom vijeću. Što ste mu najviše zamjerali?

Svatko ima pravo na svoje političko stajalište i iluzorno je bilo koga mijenjati u tom smislu. Meni se njegovi desni stavovi ne sviđaju, ali to nije presudno. Ja sam potpisao tu peticiju zato što mislim da taj čovjek o kazalištu ne zna ništa, a i po pravilniku, u Kazališno vijeće treba se izabrati netko iz umjetničkih krugova, a on to nije. Njegovi motivi uopće me ne zanimaju, ali da on ne zna ništa o prirodi i povijesti kazališta, to me zanima. On sigurno ne zna, recimo, tko je bio Ljudevit Lujo Galic! Kad se 1953. godine odvojio dio ansambla HNK i otišao u Gavellu, ovdje je nastala velika praznina. Tad je Galic režirao predstave i vodio ovo kazalište dok nisu došli Bojan i Mira Stupica, kad je HNK ponovno doživio uzlet. Zato je Galic zaslužan za 150-godišnji kontinuitet HNK. To je vrlo važno. Mislim da je on zalutao u politiku, a pogotovo u kuću koja je nositelj kulturne tradicije ovoga grada.

Je li se politika više miješala u kulturu i kazalište u socijalizmu ili danas u liberalnom kapitalizmu?

Kad sam počinjao raditi u HNK, u najboljoj mjeri zaživjelo je samoupravljanje: svaki ansambl je imao Umjetnički savjet i još jedan na nivou HNK, gdje smo mi birali sedam naših kolega, koje je u dogovoru s ravnateljem donosilo odluke o repertoaru, podjelama i angažmanima. Dakle, to je bio kolektivni čin. Imali smo i stimulacije, kojima smo nagrađivali dobre izvedbe, a glumcima pred mirovinu povećavali smo plaće kako bi imali veće mirovine te smo im dopuštali da igraju još neko vrijeme kako bi popravili kućni budžet. Danas je sva vlast u rukama ravnatelja.

Sandra Šimunović/Pixsell

Spomenuli ste da idete u mirovinu, i to baš u trenutku u kojem intenzivno radite i na televiziji i u avangardnim te dječjim kazališnim predstavama. Osjećate li zamor?

Trenutačno sam najstariji u ansamblu, pa volim reći da u HNK nema nikoga od onih koje sam ja zatekao, a da nitko nije u kazalištu koji nije mene zatekao. Jedino je jedna garderobijerka došla u kazalište iste godine kad i ja. Glumački posao je šarolik i ne podcjenjujem niti jedan vid glumačkog posla. Gluma u sapunicama je vrlo krvav posao, pogotovo onima koji imaju glavne uloge, sinkronizacija crtanih filmova također je težak i zahtjevan posao. Dakle, svaki posao treba raditi s maksimalnom pažnjom. Odlazak u mirovinu prisiljava me da podvučem crtu i da vidim što sam sve radio, a ja se mentalno i fizički osjećam jako dobro, bez obzira na godine, i da mogu raditi jednako dobro kao i prije deset godina. Evo, na Dubrovačkim ljetnim igrama glumio sam u predstavi 'Pod balkonima', samo u prosincu sam odigrao 37 predstava, doduše, većinom su to bile predstave 'Božićni djedomobil', o Djedu Mrazu, te 'Bukovac i Cabanel' Petre Radin u Umjetničkom paviljonu, dakle kratke, ali vrlo intenzivne predstave. Doduše, ja sam bridž igrač, a kaže se da bridž jako bilda moždane vijuge.