"Nedavno sam dobio prestižnu međunarodnu nagradu Global Music Awards koja je na neki način okrunila ovu godinu koja je za mene bila iznimno uspješna. Dobio sam za autorsku skladbu ‘Dream Forever’ čak dvije nagrade - za najboljeg kompozitora i za najbolji originalni rezultat. Riječ je o srebrnoj medalji. Priznanje još nisam preuzeo jer stiže poštom, no veselim mu se", započinje priču zagrebački skladatelj i pijanist Matej Meštrović, kojeg je publika upoznala kao osobenjaka koji ih je u stanju dovesti u trans.
Istu nagradu lani je osvojio autorskom intervencijom u najpoznatiju Vivaldijevu skladbu koju je prilagodio za klavir i nazvao “Četiri godišnja doba za tri klavira”. Uz brojne angažmane i suradnju sa Zagrebačkom filharmonijom, nastupa s triom Expresto, u kojem uz njega klavir svira Kristina Bjelopavlović Cesar, a na udaraljkama je Borna Šercar. Ovoga ljeta dovršili su kinesku turneju, gdje su publiku počastili s 11 koncerata tijekom 20 dana, a napravili su više od 10.000 kilometara.
"Svirali smo u najprestižnijim kineskim dvoranama i za nas je to bilo veliko iskustvo koje će mi ostati zauvijek u sjećanju. Osim ovog profesionalnog dijela koji je bio iscrpljujući, moram reći da je bilo izazova i na osobnoj razini. Tako je, primjerice, tijekom cijele turneje temperatura bila oko 40 stupnjeva. Njihova hrana je grozna i nema veze s onom koju u svijetu zovu kineskom hranom. No s druge strane su beskrajno organizirani. Evo, primjerice, putujući iz grada u grad požalio sam se menadžeru da smo gladni i da nam se jede nešto što nije kineska hrana. Pitao me želim li naručiti objed iz lanca brze hrane što sam objeručke prihvatio. Ostao sam u šoku kad nas je na sljedećoj željezničkoj postaji dočekala narudžba koju je lanac osobno dostavio, domaćica u vlaku preuzela i donijela nam doslovno u kupe", prisjeća se.
U travnju je svirao i u legendarnoj njujorškoj dvorani Carnegie Hall, i to u središnjoj dvorani Stern pred 2500 ljudi.
"Moram istaknuti da sam jedini Hrvat koji je ondje nastupio sa svojim autorskim opusom i publici predstavio ‘Dunavsku rapsodiju’. Ondje je, osim mene, nastupao još jedino Ivo Pogorelić i zaista je riječ o vrhuncu karijere nalik dobitku na lutriji. Iako je taj nastup zaista kruna mojeg umjetničkog rada, iskreno ću vam reći da mi je dok sam bio ondje račun blokiran. Toliko o pitanju može li se u Hrvatskoj živjeti od glazbe", smije se ovaj svestrani umjetnik objašnjavajući da ipak pliva na površini jer ga spašavaju tantijemi koje dobiva od ZAMP-a, a njegova autorska glazba podloga je za više od 500 domaćih dokumentarnih filmova.
Ipak, njegovo vrijeme tek dolazi jer se polako, ali sigurno probija na međunarodno tržište.
"Ipak, žao mi je što ‘Dunavska rapsodija’ svoju praizvedbu nije doživjela u Vukovaru nego u New Yorku. Naime, prije tri godine došli su mi Kraljevi ulice i rekli kako bi voljeli da za otvorenje Dunav Art Festivala, koji organiziraju u Vukovaru, žele neko veliko glazbeno djelo. Napisao sam ‘Dunavsku rapsodiju’, a oni su dvije godine uzalud obilazili institucije tražeći novac da financiraju tu praizvedbu. Naime, ja sam im darovao note i besplatno bih sudjelovao u tome, no to je djelo za simfonijski orkestar koji je trebalo dovesti u Vukovar. Nažalost, to se nije tako odigralo, no zato je Carnegie Hall uživao", objasnio je Meštrović rekavši kako ga je ondje na koncert pozvao poznati dirigent Jonathan Griffith.
“Dunavska rapsodija”, kojom je oduševio američku publiku, te “Kineska rapsodija”, kojom se trio predstavio u Kini, samo su dio velike trilogije u kojoj “Rapsodija New England” čeka svoje vrijeme za turneju u SAD-u. A poveznica s njima je američka izdavačka kuća Parma Recordings, s kojom je potpisao ugovore za “Četiri godišnja doba” i za tri “Rapsodije”.
"To je globalni projekt i CD za svjetsko tržište izlazi mi u ožujku sljedeće godine. Dotad već imam u pripremi kompletan novi klavirski album ‘Piano Waves’. Stalno radim i nekako baš imam inspiracije. Oduvijek sam znao da ću biti kompozitor i svirati ne samo reprodukcije tuđih umjetničkih djela, nego stvarati vlastita", objašnjava Meštrović dodajući kako je rođen za pozornicu na kojoj nikad nije osjećao tremu.
"Moja mama je poznata pijanistica i glazbena pedagoginja Sretna Meštrović tako da sam počeo svirati kad sam imao četiri godine. Prvi koncert imao sam u Hrvatskom glazbenom zavodu pred 500 ljudi kad sam imao šest godina. Muzičku akademiju sam upisao sa 16 godina. Da, zvali su me vunderkind i zbilja sam to bio. No i danas s publikom imam prisan odnos i njegujem komunikaciju koju smo uspjeli ostvariti. Kod mene na koncertima ljudi plješću kad to žele, pjevaju ako im se pjeva i moram priznati da svaki moj koncert završi sa ‘standing ovations’", kaže on.
Ne skriva da radi puno, a od domaćih kolega ističe kako su mu posebno drage suradnje s Matijom Dedićem, Maksimom Mrvicom, za kojeg je pisao aranžmane, te s Josipom Lisac, s kojom se duhovno našao na istoj razini te na telefon pričaju satima.
"Meni je glazba cijeli dan u glavi. Rijetko mi se dogodi da, pišući skladbu, naiđem na prepreku. Tad uzmem psa, moju Riju, i prošećem s njom po okolnim brdima. Živim u Molvicama kraj Samobora tako da sam okružen prirodom. Gledam u te boje oko sebe i uživam, upijam ih kako bih svjesno resetirao mozak i tad mi se sama od sebe melodija koju tražim odsvira u glavi. Otpjevam je u mobitel i kad se vratim u studio sve riješim. Studio mi je na drugom kraju kuće tako da nikome ne smetam ni u gluho doba noći, pa sin i supruga mogu nesmetano spavati. Ima trenutaka kad se toliko zadubim u posao da ni ne primijetim kako je već stiglo jutro. Mi se kao obitelj jako trudimo okupiti za svaki objed, tako da su nam doručki, ručki i večere redovito zajednički. Čak i kad sam u najvećem poslu, dođem na ručak, ali ako mi se baš u tom času otvori neka nova melodija, supruzi kažem da moram nazad u studio i odlazim raditi. Ona razumije, tako da nemamo problema s tim - govori nam Meštrović, čiji sin pohađa osmi razred osnovne škole i nema interesa baviti se profesionalno glazbom. Matej kaže da ga više zanima matematika i da se nada upisu u zagrebački MIOC pa danonoćno vježba zadatke. Supruga je njegov prvi menadžer, s kojom postavlja na noge sve svoje projekte. - Bez nje te njezine logistike i beskrajne podrške ovdje ništa ne bi bilo moguće i ne znam kako bih se mogao baviti svojom umjetnošću. Ima dana kad po 15 sati sjedim u studiju u komadu. Teško je to objasniti. To nije opsesija, nego potreba za stvaranjem i ponekad sam iskreno tužan kad završim. Kad se nešto stvara, nestaju svijet i vrijeme", zaključio je Meštrović.
