"Vratio sam se u Hrvatsku, no nisam imao posla. Nisam se želio vratiti u Slavonski Brod, pa sam počeo tražiti bilo kakav posao. I naletim u oglasniku da kipar traži nekoga tko zna raditi s drvom da mu pomogne u poslu. Javio sam se i došao kod Josipa Koprive, poznatog drvoresca. Kod njega sam radio oko godinu dana, no nisam se našao u tom poslu. Pomoglo mi je jer sam naučio i vidio što sve možeš s drvom, ali taj posao imao je previše slobode, neodlučnosti i odluka u posljednji čas. Recimo, dođeš ujutro na posao jer ste planirali izraditi skulpturu, a već za sat vremena to sve ide u smeće i radi se nešto posve drugo. Nisam to mogao. Jednog dana jednostavno nisam došao na posao i tu je bio kraj naše suradnje. No baš u to vrijeme Glazbena škola Pavla Markovca znala je da se majstor Domitrović sprema u mirovinu, a novi ravnatelj škole postao je profesor Alojzije Seder, veliki zaljubljenik u gradnju glazbala", priča Stipešević dodajući kako je tad u dogovoru s profesorima odlučio pomagati u radionici majstora Domitrovića.
Shvatio je da od popravka glazbala može sasvim solidno živjeti. U međuvremenu Domitrović je otišao u mirovinu, naslijedio ga je profesor Seder i Darko Stipešević postao je zaposlenik radionice.
Erna Schneider Nikolić odlučila je 1983. godine svu ostavštinu svog oca Franje darovati Gradu Zagrebu.
"Uvjet darovanja bio je da se osnuje škola za graditelja glazbala, stvori muzej Franje Schneidera i u tome muzeju zaposli graditelj glazbala kao osoba koja će se brinuti o njegovoj ostavštini. Grad je muzej 1984. godine smjestio u Školu Pavla Markovca i tako sam ja dobio u zadatak prenositi naslijeđe tog našeg velikana te odgajati nove generacije graditelja glazbala", objašnjava Stipešević, koji se s radošću i ponosom prihvatio tog posla.
O Franji Schneideru Darko prije donacije ništa nije znao, osim osnovnih informacija koje je čuo od Sedera i Domitrovića. Nakon donacije obitelji donijeli su kutije pune pisama, fotografija i nacrta te nešto instrumenata. Darko je počeo istraživati i oduševio se. Franjo Schneider rodio se u obrtničkoj obitelji kraj Daruvara 1903. godine. Imao je samo 13 godina kad su ga poslali bratu u Đakovo da izuči zanat za urara, no nije mu išlo. Nakon samo nekoliko mjeseci odlazi drugom bratu u Pečuh.
"Ondje ga je primijetio poznati majstor graditelj glazbala Janoš Lenhardt. Uzeo ga je za naučnika. Zapažene radove, violine, Franjo je slao na natjecanja u Budimpeštu već kao 15-godišnjak, a pet godina poslije otišao je kao naučnik u radionicu Pala Pilata, glasovitog majstora. Nakon dvije godine zbog nostalgije vraća se u Pakrac, kamo se obitelj preselila iz Daruvara, a potom svi odlaze u Zagreb", navodi Stipešević.
Schneider vrtoglavo napreduje. Otvorio je trgovinu, pa radionicu i zatim tvrtku koja se bavila proizvodnjom glazbala, a sve pod njegovim imenom, koje je postalo brend. Stječe veliko bogatstvo, prvi u Zagrebu 30-ih godina vozi BMW, a u tvornici zapošljava 35-40 radnika.
"Tijekom Drugog svjetskog rata nastavio je raditi u tvornici. Cijela njegova obitelj bila je izrazito apolitična, a u to vrijeme žice za instrumente prodavali su samo on i jedna trgovina u Njemačkoj. Na kraju rata osudili su ga na smrt zbog suradnje s neprijateljem, no to je samo bio paravan za oduzimanje imovine. Sve su nacionalizirali. Obitelj je platila vlastima posljednjim novcem koji je imala, pa su ga pomilovali i odredili mu četiri godine zatvorske kazne, koju je izdržao u Popovači", nastavlja Stipešević objašnjavajući kako je Schneider tad krenuo od nule.
Do zatvorske kazne bio je utjecajan član društva. Živio je za posao, a njegov sin Alfred pričao je kako je rijetko spavao i jeo te zbog toga fizički bio u lošem stanju. Iz zatvora je izašao boljeg zdravlja nego što je u njega ušao. Prije zatvora sanjao je o otvaranju škole za graditelje glazbala, ali nije stigao zbog posla. Nakon zatvora vlast mu to nije dopuštala. Tvornicu su mu također nacionalizirali i nazvali je Muzička naklada, ali kvaliteta tih instrumenata nije bila na cijeni. Tijekom pretvorbe tvrtka je potpuno propala.
"Schneider je nakon zatvora u Šenoinoj ulici otvorio radionicu za popravak i izradu glazbala. Intenzivno se druži s velikim glazbenicima poput čelista Antonija Janigra i Rudolfa Matza ili violinista Zlatka Balokovića. Izradio je mnoge alate za poboljšanje zvuka instrumenata. Već 1964. osjeća prve znakove bolesti. Izlaskom iz bolnice s velikim je elanom počeo raditi na dvije violine, violi i violončelu. Nije stigao dovršiti taj rad. Umro je 1966. godine od raka prostate", govori Stipešević dodajući kako je Schneiderovu ideju o školi ipak provela njegova kći Erna.
"Svake godine primamo najviše dva učenika koji se za ovaj posao mogu opredijeliti još u osnovnoj školi, no preduvjet je završena osnovna i glazbena škola. Trudim se sa svojim učenicima imati kvalitetan i otvoren odnos i zaista mi je stalo da im prenesem svoje znanje", objašnjava Stipešević. Interesa ima, ima i posla. Svakog dana ima najmanje 50 poziva glazbenika kojima trebaju sitni popravci na instrumentu, ili žele kupiti baš njegovu violinu ili violu.
"To je slično poslu veterinara. On donese violinu i kaže da mu ne zvuči kako bi trebala. Na meni je da provedem dijagnostiku i otkrijem u čemu je problem, jer violina ne zna govoriti, a vlasnik samo uočava da nešto ne štima, ali ne zna odrediti što. Takvi poslovi odvlače me od onoga što najviše volim, a to je gradnja, osobito viola. Obožavam krenuti od nule i stvoriti novi instrument. Za mene taj posao prođe u hipu. Dok za gradnju jednog instrumenta treba barem 270 sati, to je posao u kojem ti proleti cijela noć da ni ne primijetiš", objašnjava on dok mu oči blistaju.
Posao je, kaže, vrlo težak i naporan jer u ruci drži dlijeto ili drugi alat više sati u komadu. Stoji se satima, pognut u teškoj pozi.
"Kod nas se radi kao što se radilo i prije 400 godina. Naš tradicionalni način izrade svakako pridonosi kvaliteti instrumenata, pa to privlači i klijente", pohvalio se za kraj.
