“Meštrovićev paviljon, kao umjetnička galerija koja je sama po sebi skulptura, na kojoj se odrazila slojevita i kompleksna povijest našeg područja, s jedinstvenim arhitektonskim elementima, ali sada s unaprijeđenom infrastrukturom i izlagačkom opremom, ima potencijal postati jedno od identitetskih mjesta prepoznatljivosti Zagreba i Hrvatske”, rekla nam je Ivana Andabaka Vujičić, ravnateljica Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU), nakon što je nedavno objavljen završetak građevinskih radova na obnovi centralne kupole s prstenastim svodom, koji će kultnoj građevini na Trgu žrtava fašizma - popularnoj ‘Džamiji’ - vratiti stari sjaj.
Preciznije rečeno, po završetku kompletne obnove, koja se očekuje do kraja ove godine, Meštrovićevoj rotundi iz 1938. godine bit će vraćen izvorni izgled, ali uz unaprijeđena statička svojstva. To remek-djelo moderne arhitekture, nakon puno desetljeća propadanja i oštećenja uzrokovanih preinakama prostora, ambijentalnim promjenama i nedavnim potresima, prolazi kroz potpunu rekonstrukciju uz primjenu najsuvremenijih građevinskih metoda i materijala, kakvi dakako nisu bili dostupni njezinim izvornim graditeljima. Najkompleksniji dio obnove svakako je bila rekonstrukcija centralne kupole u koju je bilo ugrađeno više od četiri tisuće staklenih prizmi.
“Kupola Meštrovićeva paviljona bila je, jednostavno rečeno, najveća sigurnosna prijetnja cijeloj zgradi”, govori Andabaka Vujičić.
“Nakon detaljne konstrukcijske analize, projektantica konstrukcijske obnove Vlatka Rajčić s Građevinskog fakulteta u Zagrebu utvrdila je da je većina izvornih staklenih prizmi bila popucana - zbog loše kvalitete i neadekvatnog oblika staklenih elemenata, temperaturnih opterećenja te recentnih potresa. Takvo stanje ugrožavalo je statičku stabilnost cijelog paviljona pa je jedino moguće rješenje bila potpuna zamjena kupole.”
Građevinski radovi na faksimilnoj rekonstrukciji centralne kupole trajali su oko šest mjeseci i to nakon višemjesečnih ispitivanja i izvedbe probnih polja na tlu, a potom je dodatnih šest mjeseci rada bilo potrebno za izvedbu prstenastog svoda i ugradnju svih prizmi. Iako površinom znatno manja od prstenastog svoda, monolitna centralna kupola bila je zbog većeg stupnja zakrivljenosti i nužnosti betoniranja u jednom danu puno kompleksnija za izvedbu.
“Termin ‘faksimilna rekonstrukcija’ znači da smo zadržali izvoran izgled i geometriju kupole - ona izvana i iznutra izgleda identično kao original - ali smo je sada izgradili s potpuno novom, statički znatno otpornijom betonskom ljuskom i tehnološki unaprijeđenim staklenim opekama, posebno izrađenima za ovaj zahvat u češkoj tvornici”, govori Andabaka Vujičić.
Kupola je izvorno izgrađena prema projektu arhitekta Zvonimira Kavurića kao iznimno tanka i filigranska konstrukcija. Riječ je bila o kupoli-ljusci debljine svega šest centimetara, sastavljenoj od približno 70 posto stakla i 30 posto betona.
Kavurić je veliku pozornost posvetio njezinoj izvedbi te je prvotno bilo predviđeno da se ugrade visokokvalitetne staklene prizme iz Berlina. Umjesto njih ugrađene su staklene opeke proizvedene u Zaječaru, koje nisu odgovarale predviđenim tehničkim standardima. Problem je bio i u njihovoj konstrukciji: imale su jednu zatvorenu i jednu otvorenu stranu, zbog čega nisu bile prilagođene temperaturnim promjenama i naprezanjima kojima je krovna konstrukcija bila izložena. Posljedica je bilo pucanje velikog broja staklenih opeka, što je uzrokovalo prodor vode, prokišnjavanje i pojavu vlage. Kupola je zbog toga nekoliko godina nakon otvaranja paviljona zalivena slojem katrana, te je unutrašnjost zgrade izgubila prirodno svjetlo. Prema riječima ravnateljice HDLU-a, zbog svega toga nije bilo moguće izvesti samo sanaciju, već je bio nužan kompletan tehnološki proces izvedbe nove betonske ljuske u kojoj je s milimetarskom preciznošću postavljeno oko 4.680 staklenih kružnih opeka u samu kupolu, a ukupno oko 15.000 u kupolu i prstenasti svod zajedno. Između svake opeke prolazi pocinčana armatura, a cijelom je procesu prethodilo čak devet probnih polja na tlu te višemjesečna suradnja projektanata, izvođača te konzervatora.
“Betoniranje same kupole moralo se izvesti u jednom danu - 13. prosinca 2025. - što ju je učinilo tehnički kompleksnijom čak i od prstenastog svoda, koji je površinom veći. Korištenjem kombinacije čak šest suvremenih materijala postignut je, prema trenutno dostupnoj tehnologiji, optimalan spoj između dva materijala, stakla i betona koji će doprinijeti vodonepropusnosti, trajnosti kupole i, ako bude potrebno jednog dana, jednostavnoj zamjeni pojedine staklene opeke, što u staroj kupoli nije bilo izvedivo”, govori Andabaka Vujičić.
Novoobnovljeni Paviljon imat će dakle prirodno svjetlo. Zašto je to važno?
“Meštrović je paviljon zamislio kao prostor zenitnog osvjetljenja - svjetlo odozgo, kroz kupolu, trebalo je biti temeljni likovni i ambijentalni element galerija”, odgovara Andabaka Vujičić.
“Taj izvorni koncept bio je desetljećima onemogućen: krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća, svega par godina nakon otvaranja, na kupolu je nanesen katranski sloj kako bi se riješio problem prokišnjavanja, čime je prirodno svjetlo u potpunosti isključeno. Tek se u 2000-ima, na inicijativu tadašnjeg predsjednika HDLU-a Roberta Šimraka, uklonio katranski sloj i vratio djelomičan prodor svjetla kroz centralnu kupolu. Već tada uočeno je loše stanje centralne kupole, no zbog nedostatka vremena i sredstava problem se nije mogao, kao danas, cjelovito riješiti. Ovom obnovom nakon 80-ak godina izvornom projektu konačno vraćamo i svod nad najvećom galerijom Prsten. Prirodno svjetlo je za umjetnike iznimno važno - vezano je uz volumen, prostor i samu površinu umjetničkog djela. Nova kupola i novi prstenasti svod sada konačno vraćaju Paviljon izvornoj viziji, a uz to je uvedeno i rješenje za zamračivanje galerije Prsten kada to izložba zahtijeva - posjetiteljima nevidljivo, ali funkcionalno za sve vrste suvremenih postava.”
Povijest Meštrovićeva paviljona u Zagrebu istodobno je i povijest političkih preobrazbi koje su obilježile Hrvatsku tijekom 20. stoljeća. Malo je građevina koje su toliko puta mijenjale namjenu i simboličko značenje: od doma umjetnika preko džamije i Muzeja revolucije do današnjeg Doma hrvatskih likovnih umjetnika. Njegova je gradnja započela u specifičnim političkim okolnostima tridesetih godina prošlog stoljeća. Hrvatsko društvo umjetnosti “Strossmayer” tražilo je novi izložbeni prostor, dok je istodobno djelovao Odbor za podizanje spomenika kralju Petru I. Karađorđeviću za koji su već bila osigurana znatna sredstva. Narudžba je povjerena Ivanu Meštroviću, tada najuglednijem hrvatskom umjetniku. Umjesto samostalnog spomenika, predložio je izgradnju reprezentativne kuće umjetnosti u koju bi bio uklopljen i spomenik kralju. Premda je prijedlog nastao u vrijeme monarhofašističke diktature kralja Aleksandra, nakon dugih pregovora ipak je prihvaćen. Meštrović je izradio idejnu skicu, a arhitektonsku razradu potpisali su Harold Bilinić i Lavoslav Horvat. Građevina je podignuta između 1934. i 1938. godine kao monumentalna kružna rotonda okružena kolonadom stupova. Posebno se isticala armiranobetonska kupola, jedno od ambicioznijih građevinskih rješenja svojega vremena. Dom likovnih umjetnosti otvoren je 1. prosinca 1938. izložbom “Pola vijeka hrvatske umjetnosti”, no izvorna namjena trajala je samo tri godine. Ubrzo nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, građevina je prenamijenjena u džamiju. Ustaške vlasti nastojale su na taj način simbolički naglasiti važnost muslimana u Bosni i Hercegovini, koje su smatrali dijelom hrvatskog nacionalnog korpusa, ali i pridobiti njihovu političku potporu u ratnim okolnostima. Za novu je namjenu odabrana upravo Meštrovićeva rotonda zbog svojega reprezentativnog karaktera i istaknute lokacije u središtu Zagreba. Prenamjena nije bila tek funkcionalna prilagodba postojećeg prostora, nego i snažna politička poruka, zbog čega su provedene opsežne intervencije. Arhitekt Zvonimir Požgaj ugradio je ispod izvornog svoda novi željezno-betonski svod i preoblikovao unutrašnjost nizom niša. Vanjski prostor uredio je Stjepan Planić, koji je pokraj zgrade podigao tri minareta visoka 45 metara te oblikovao novi pristupni prostor s terasom, kamenim klupama i fontanom.
Nakon Drugog svjetskog rata džamija je ukinuta, minareti su srušeni, a zgrada je prenamijenjena u Muzej revolucije. Pedesetih godina arhitekt Vjenceslav Richter proveo je još jednu radikalnu pregradnju: za potrebe muzejskog postava razbio je izvornu kružnu organizaciju prostora, ugradio konzolni balkon i središnje stubište te uveo potpuno novu prostornu logiku. Tek krajem osamdesetih pojavljuju se ozbiljni prijedlozi za povratak izvornom stanju. Nakon političkih promjena početkom devedesetih Hrvatsko društvo likovnih umjetnika pokrenulo je inicijativu za povratak u zgradu koja je i bila sagrađena za umjetnike. U tome je naposljetku uspjelo pa se HDLU 1993. godine uselio u Paviljon, čime je okončano više od pola stoljeća njegovih političkih i ideoloških prenamjena, a potresi koji su pogodili Zagreb i europski fondovi dali su mu priliku za novi život. Projekt kompletne obnove, vrijedan 20,6 milijuna eura, financira se iz Fonda solidarnosti Europske unije, Mehanizma za oporavak i otpornost (NPOO) unutar programa NextGenerationEU, te iz državnog proračuna, a sve posredstvom Ministarstva kulture i medija. Provedba radova povjerena je specijaliziranoj građevinskoj tvrtki Spegra, dok cjelovito rješenje arhitekture potpisuje Saša Randić.
Pitamo ravnateljicu Andabaka Vujičić kako je zadovoljna suradnjom s projektantskim i građevinskim timovima koji izvode obnovu zgrade, osobito najzahtjevniji dio projekta - obnovu centralne kupole.
“Iznimno sam zadovoljna i ponosna na cijeli tim”, odgovara. “Ovo je projekt kakav se rijetko kada dogodi - po tehničkoj složenosti, kulturnom značaju i financijskom opsegu. Kako je istaknula ministrica kulture i medija Nina Obuljen Kožinek, obnova Meštrovićevog paviljona spada u najkompleksnije zahvate protupotresne obnove u kulturnom sektoru”, kaže Andabaka Vujičić.
Koordinacija između svih dionika - arhitektonskog tima Saše Randića, projektanata konstrukcijske obnove s Građevinskog fakulteta, izvođača Spegre, nadzornog tima Ad-con, Gradskog zavoda za zaštitu spomenika, Ministarstva kulture i medija te brojnih drugih pojedinaca i ustanova koji su savjetodavno uključeni u ovaj proces - zahtijevala je, prema njezinim riječima, izniman trud i profesionalnost svih uključenih.
“Posebno me dojmila predanost tima pri izvedbi centralne kupole, koja je po svim parametrima bila najzahtjevniji segment obnove. Samo betoniranje trajalo je jedan dan, no tome je prethodilo šest mjeseci radova i višemjesečna probna ispitivanja na tlu uz dorade projekta tehnologije izvedbe kupole kroz suradnju projektanata, izvođača, konzervatora i stručnog nadzora, a potom još četiri mjeseca ugradnje staklenih prizmi i završnih obrada. U taj segment bili su uključeni svi Spegrini inženjeri i više od 70 specifično obučenih radnika. Bez te razine posvećenosti i stručnosti, ne bismo mogli govoriti o uspjehu kakvog imamo. Zadovoljstvo je potvrdila i ravnateljica Instituta za povijest umjetnosti Katarina Horvat-Levaj, koja je posebno pohvalila visoku razinu timskog rada svih dionika već u fazi pripreme obnove.”
Obnovljeni Meštrovićev paviljon bit će bitno funkcionalniji, opremljeniji i vizualno privlačniji od stanja prije potresa. “Vodilja cijele obnove bila je”, govori Andabaka Vujičić, “vraćanje izvornog stanja uz unaprjeđenja kako bi se udovoljilo suvremenim potrebama galerijskog prostora i uvjetima društva danas, i to se odražava u svakom segmentu.”
Ključna novina je što cijeli prostor Paviljona - nakon čak 85 godina - konačno dolazi isključivo u službu likovne umjetnosti.
“Iseljenjem Hrvatskog povijesnog muzeja, koji je koristio oko 20 posto Paviljona za urede i depo, otvorile su se prostorne mogućnosti koje smo iskoristili za dva nova sadržaja. Prvo, osnivamo međunarodni umjetnički rezidencijalni centar - prostor za boravak i rad gostujućih umjetnika koji se otvara i kao prezentacijski prostor i galerija, čime Zagreb dobiva kapacitet za relevantne međunarodne umjetničke razmjene. Osim toga, upravo smo raspisali i natječaj za izlaganje u novoj Galeriji -1, četvrtoj galeriji Paviljona - multimedijalnom prostoru u podrumu koji će služiti za izložbe, ali i za konferencije, razgovore s umjetnicima, predavanja i veće skupove”, govori Andabaka Vujičić.
Osim tih programskih novina, u potpunosti će se aktivirati podrum zgrade, otvorit će se klub za članove HDLU-a, vraćaju se dva izvorna ulaza u zgradu, mijenjaju se podne obloge, uvodi se novi sustav klimatizacije i galerijske rasvjete, a prostor se oslobađa suvišnih elemenata nastalih kroz desetljeća različitih prenamjena. “Ukratko, Paviljon postaje suvremeno opremljeno galerijsko središte, a ne samo obnovljena povijesna zgrada”, ističe ravnateljica HDLU-a.
Novu izložbenu sezonu u obnovljenom Paviljonu Andabaka Vujičić najavljuje za početak 2027. godine, s obzirom na to da nakon završetka radova predstoji još faza opremanja i preseljenja. “Završni radovi su u tijeku i pratimo ih s velikom pažnjom i uzbuđenjem. Svjesni smo da Zagreb i hrvatska likovna scena s nestrpljenjem iščekuju povratak Paviljona, ali uvjerena sam da će rezultat opravdati svaki dan čekanja. U međuvremenu, HDLU nije zastao - naš program ‘Meštrovićev paviljon u gostovanju’ nastavlja se u partnerskim ustanovama diljem Hrvatske i u inozemstvu, pa je naša zajednica i dalje aktivna i vidljiva.”
