“Sve što sam radila, radila sam unatoč. Ako sam plivala, plivala sam uzvodno, jer ako te struja nosi - kao da nisi”, tim riječima je Jagoda Buić, svestrana i međunarodno priznata umjetnica eruptivnog karaktera i pregoleme energije, koja je radila s “bezobraznom lakoćom”, definirala svoj životni put u biografiji “Život i po” riječke novinarke i publicistkinje Svjetlane Hribar.
Biografija je objavljena nedavno u izdanju crnogorske Nove knjige iz Podgorice, a u njoj i umjetnica i biografkinja, uz mnoštvo još neobjavljenih fotografija, donose portret ne samo jedne od najvažnijih umjetnica našega vremena, nego i cijele epohe. Tako na gotovo 300 stranica oživljuje splitski duh Jagode Buić, njezina umjetnička i životna autentičnost te spremnost da hrabro slijedi svoju viziju, ali i niz likova, od umjetnika do diplomata, koji su “izgradili” njezin život tijekom devet uzbudljivih i dinamičnih desetljeća.
“Njoj ništa nije bilo teško. Ako je smatrala da je potrebno, pa i ono što je nije radovalo, uz mnogo psovki, dovela bi do kraja”, zapisala je Svjetlana Hribar dodavši da su joj se sviđali njezina osobnost, erudicija, golemo znanje koje je sakupljala do smrti, brojni talenti, među kojima i pisanje, lakoća kojom se kretala među stranim jezicima - talijanski, francuski, njemački - a da njezina rečenica na materinjem jeziku nikad nije promijenila melodiju niti izgubila splitski govor i duh. Jagoda Buić je odrasla u građanskoj obitelji splitskog odvjetnika dr. Mirka Buića, kasnije gradonačelnika Splita i bana Primorske Dalmacije u Kraljevini Jugoslaviji, koji je bio ključna figura njezina života. Njezini preci bili su intelektualci, graditelji, odvjetnici i liječnici, primjerice, njezin pradjed je bio dr. Duje Rendić Miočević, prvi splitski gradonačelnik. Njezina majka Vjeka Buić bila je kći Mate Plazibata, koji je od bijeloga kamena sagradio sve rive srednje Dalmacije. Odrastala je okružena knjigama i fascinantnim slikama, slušajući zanimljive razgovore koji su formirali njezin duh. Pogibija sina Đorđa tijekom Drugog svjetskog rata, koji je kao dvadesetogodišnjak bio prevoditelj Randolphu Churchillu na Visu, slomila je njezina oca, kao i samu umjetnicu, kojoj je stariji brat, načitan, obrazovan i glazbeno nadaren, bio ideal.
“Iz Slatina smo gledali kako je u zrak odletjela naša kuća sa svim Račićima, Jobovima, Kraljevićima i nizom drugih umjetnina koje su mom ocu darivali njegovi prijatelji umjetnici”, opisala je umjetnicu ratnu tragediju dodavši kako je majka, nasreću, srebro odnijela u podrum kod bake, koje su zatim mijenjali za krumpir. Nakon Drugog svjetskog rata njezin otac je živio u Rimu jer se nije slagao s novim režimom.
“Nesretna sudbina razdvojila ih je trajno još u vrijeme kad je otac najpotrebniji djevojčicama kao muški uzor i oslonac”, zapisuje Svjetlana Hribar dodajući da ga je umjetnica do kraja njegova života pokušavala razveseliti svojim uspjesima.
Slala mu je novinske izreske o njenim predstavama, a kasnije o nagradama koje je osvajala po svijetu. Znala je da živi skromno, kao i većina disidenata tog vremena, da čezne za svojom obitelji iako to nikad nije spominjao, pa je željela da ona bude svjetlost u tom njegovu mraku. Nakon susreta “na žici” - kako je govorila Jagoda - uslijedili su susreti uživo u Italiji.
“Otac joj je želio pokazati najljepša mjesta i najvrednije umjetničke spomenike. Pasionirano je putovao s kćerkom te obilazio talijanske gradove i muzeje, kao da se radi o predavanju iz povijesti umjetnosti.
Nije bilo ‘preskakanja’ gradiva i Jagoda je to znanje nosila u sebi zauvijek”, napomenula je biografkinja. U teatru je počela raditi još kao maturantica, surađujući kao kostimografkinja i scenografkinja s najvećim redateljima tog vremena, kao što su Branko Gavella, koji je bio “sam po sebi teatar”, zatim “zahtjevnim i inspirativnim” Vladom Habunekom, te Markom Fotezom, koji se “radovao radu” i od svega “znao učiniti feštu”. Posebno se radovala suradnji s Tomislavom Tanhoferom, redateljem “lijepih, pravilnih crta lica, prelijepe kose, koji je nosio olimpijski mir u sebi i veliki autoritet”.
“Došao je u malu splitsku sredinu poslije rata, gdje je našao Silvija Bombardellija. On je, pak, bio pomalo divlji - dirigirao je u čizmama, s revolverom za pojasom - ali je imao veliku kulturu i briljantan muzički talent - inteligentan, bezobrazan i veliki vođa u smislu entuzijazma. Raditi s Tanhoferom značilo je biti na teatarskom Olimpu”, prisjetila se umjetnica. Jagoda Buić je već u mladosti bila zvijezda. Družila se s intelektualnom i umjetničkom kremom Zagreba, Dubrovnika, Splita, kasnije Rima, Beča i Pariza, a njena eksperimentalna tapiserija, stvorena na tkalačkim stanovima pletilja iz Sjenice, izbacila ju je u svjetsku orbitu. Upravo zahvaljujući njezinim grubim, gotovo trodimenzionalnim tapiserijama, “slavenski val tapiserije” upisan je u svjetsku povijest umjetnosti.
“Moje nezaboravno i nadasve inspirativno društvo u Zagrebu bili su Bernardo Bernardi, Aleksandar Srnec, Vjenceslav Riža Richter, najsofisticiranije likovno društvo. Ali i muzičari, pijanisti iz klase legendarnog profesora Svetislava Stančića - mladi Jurica Murai, Mladen Raukar, Stjepan Radić i Darko Lukić. Željela sam učiti dizajn i zato upisujem Akademiju primijenjenih umjetnosti, a ne Likovnu akademiju - sa Zlatkom Bourekom, bila sam prva generacija APU-a u Zagrebu. Uletjela sam iz mog kulturnog backgrounda, iz moje velike radoznalosti i svoje splitske bezobraznosti ravno među njih. Valjda i zato što sam bila atraktivno mlado biće, pred kojim su se oni i hvalili. Tako su mi hofirali. Ja sam to pila kao bistru vodu. Jer sam bila žedna...”, prisjetila se Jagoda Buić. Dodala je da nije bila članica EXAT-a, ali im je bila najbliži prijatelj, ponekad inspiracija, a i najvjerniji slušatelj članova te izuzetne grupe umjetnika, među kojima su neki bili i njezini profesori.
“Učila sam od njih: Kristl mi baci jedan stih preko stola, Ivo Picelj priča o nekim kvadratima, Bernardi o filozofiji i pjesništvu, a Richter umuje kao nitko na svijetu. Za mene je EXAT bio moje nebo! To nije bilo pitanje moje umjetničke karijere, nego drugovanja i užitka u tom principu EXAT-a, koji je s Bauhausom počeo negdje daleko od nas, ali je istinski zaživio baš u Zagrebu”, zapisala je umjetnica. No čim je početkom pedesetih godina prošloga stoljeća dobila pasoš, radoznalost ju je odvela na akademiju u Cinecitta u Rimu, gdje je godinu dana studirala kostim i scenografiju. U Rimu se sprijateljila s vrlo uspješnom slovenskom kreatoricom Božom Košak, koja je bila, kaže, Picasso mode. Upravo je ona stvorila modni stil mnogim glumcima, ali nikad nije potpisivala svoje radove. “Bila je đak Bauhausa, iza sebe je imala sve ono što je za mene bio zakon - bila je buntovnik, spavala je u kištri za drva, bila je najiskonskija i najoriginalnija osoba koju sam poznavala, najljepša u svom talentu, mislima o bezbrižnosti i boemstvu. Bila je kraljica Via Margutte - ulice u kojoj su živjeli umjetnici izbačeni iz svojih ateljea u Rimu jer su ti prostori postali domovi nove rimske gospode”, prisjetila se Jagoda Buić. Otac je inzistirao da u Beču završi likovnu akademiju. Premda je i sam živio na rubu egzistencije, dao joj je novac koji je dobio kao ratnu odštetu za pogibiju sina kako bi joj olakšao život u Austriji. Na prvo predavanje je zakasnila jer je predugo zadivljeno stajala ispred Karlskirche.
“Kad sam zajapurena od žurbe uletjela u predavaonicu, zapinjući i psujući sočno na glas, robusna profesorica mi je rekla: ‘Gospođice Buić, moj otac je bio 23 godine liječnik u Bosni’. Ostala sam bez riječi. Nisam se mogla ni ispričati zbog psovki”, rekla je umjetnica, koja je diplomirala 1954. godine i kao najbolja studentica dobila Rektorovu nagradu.
Međutim, njoj je bilo žao što nije dobila drugu nagradu, koja je bila novčana.
“Čast mi je bila manje važna”, pojasnila je Jagoda Buić. Kao što je bila jedinstvena u svojoj umjetnosti, takva je bila i u životu - drukčija od drugih, posebna i jedinstvena, u svemu prije svoga vremena.
“S jedne strane uragan energije, a s druge nježno žensko biće. Ali ne sa ženskim slabostima! Jagoda je voljela razgovore i druženja s muškarcima. Smatrala je da su ženski razgovori dosadni, često isprazni, a od muškaraca se može čuti zanimljivih, pametnih stvari i, što je nju najviše privlačilo, nešto naučiti. Ta žeđ za znanjem vodila ju je kroz život do zanimljivih ljudi, njezini prijatelji i sugovornici uvijek su bili izuzetne ličnosti, svestrano obrazovani, elokventni i vrhunski u svojim profesijama”, zapisala je Svjetlana Hribar.
Zato su je “onako lijepu i impulzivnu” pratile priče o njezinim ljubavima i ljubavnicima.
“Kroz njen život prošli su mnogi muškarci, imala je onu neku magnetsku privlačnost koja je više od ljepote, neku mediteransku slobodu koja je omađijala sve koji su je upoznali, bez obzira na dob”, konstatirala je biografkinja.
No voljela je samo tri muškarca - Dinu Radojevića, Vjenceslava Richtera Rižu i Kurta Komareka, naravno i drugog supruga Hansa Wuttkea, potpredsjednika Svjetske banke, koji su obilježili njezin život u svakom pogledu i kojima je ostala vjerna - na ovaj ili onaj način, pa i bez fizičke prisutnosti - do njihove smrti.
Jagoda Buić napominje u knjizi da su mladići s kojima se družila kao djevojčica formirali njezin tip muškarca.
“U prvom redu morali su biti pametni, ali i lijepi, a budući da žena odlazi u šator pobjednika - morali su biti uspješni”, ispričala je umjetnica istaknuvši da su je mogli impresionirati samo ljudi izuzetne inteligencije, kulture i duha.
Govoreći o svojim partnerima, napomenula je da su oni bili njezini najveći učitelji, odani prijatelji, a tek onda muškarci.
- Generalno uzevši, svi ljudi s kojima sam se družila, a bili su pažljivo odabrani, naučili su me nečemu. Bern (Bernardo Bernardi, op.a.) mi je, primjerice, između mnogih stvari, otkrio Saint-Exupéryja i njegova ‘Malog princa’ - rekla je Jagoda Buić.
U Beču, 1954. godine, primajući Rektorovu nagradu, započelo je prisno i doživotno prijateljstvo s dr. Kurtom Komarekom, poznatim znanstvenikom i rektorom Bečkog sveučilišta, kojemu se beskrajno divila. S njim je imala dugu i strastvenu vezu, a on je bio prvi kojemu je javila da se udaje za Wuttkea. Njezin prvi suprug Niko Bonetti, njena prva ljubav, ali i veliko razočaranje, gotovo nije ostavio traga u njenom životu. Rastali su se zato što on, kako tvrdi autorica knjige, više nije pratio tempo kojim je Jagoda Buić usvajala nova znanja i širila horizonte svoje mašte, zaostajao je i - postao nezanimljiv. Nakon lošeg iskustva s Bonettijem nije joj palo na pamet da se ponovno udaje!
“U Zagrebu je otkrila novi svijet koji ju je naprosto opčinio, a akteri tog svijeta imponirali su joj erudicijom, širokim obrazovanjem i ambicijom da idu dalje, da rade više i bolje”, zapisala je Svjetlana Hribar.
Redatelj Dino Radojević, silno talentiran i obrazovan, imponirao je Jagodi Buić svojom osobnošću. Izuzetno ga je cijenila kao redatelja, a još više kao karakterna čovjeka. Bio je vulkan poštenja, talenta i temperamenta, a uz to je upravo on revolucionirao hrvatski teatar.
“Gavella je donio Maxa Reinhardta i Europu u Zagreb, Kosta je živio u toj tradiciji, a Dino je donio drugi pogled na teatar, pošten i dubok”, napomenula je Jagoda Buić dodavši da su proveli u simbiozi zajedničkih uzleta i čestih trzavica, osobito telefonskih, četiri važne i vrijedne godine njezina života.
Također je napomenula da nije slučajno što ju je zvao “Kišna glista” - jer nju i kad prekineš, ona ide dalje, istim putem. Na kraju joj je rekao: “Oduzeli ste mi mene!”.
Arhitekt Vjenceslav Riža Richter bio je njezina duhovna vertikala, os oko koje su se u to vrijeme svi okupljali. Divila mu se otkako je stigla u Zagreb, ali je njihova veza započela puno kasnije. Jednom joj je Radojević rekao: “Vi imate prelijepe ručice da biste s njima miješali to blato”. Mislio je na Richterov brak. “A on je to znao iz prve ruke, jer je bio ljubavnik Richterove žene”, pojasnila je umjetnica. “Richter je definitivno bio najpametniji čovjek koga sam srela. Bio je moja opsesija, kao što je Bernardi bio moj ideal. Bila sam šarmirana Rižom Richterom, u svakom pogledu: njegovim lucidnim razmišljanjem, njegovom genijalnošću, sve do njegova sviranja gitare... Hodala sam po tom napetom luku - kao po dugi, umjesto da prođem ispod. I budem sretna”, ispričala je Jagoda Buić.
Hansa Wuttkea je opisala kao najljepšeg i najboljeg čovjeka kojega je srela u životu. “Neizmjerno pametan, pošten, jasan, kulturan i fin da sruši sve strahove i komplekse. Šteta što ga moja mama nije stigla upoznati”, rekla je umjetnica.
S njim je obišla svijet, družila se s obiteljima Kennedy i Rothschild te obilazila elitne domjenke, no diplomatski svijet nije joj bio zanimljiv, posebno njihove supruge.
“One su razgovarale o vremenu, djeci i posluzi, a moja boemska crta jako je odskakala od tih gospođa”, ispričala je umjetnica.
Nakon njegove smrti bila je razbijena i dotučena, a izvukla ju je - umjetnost! Nakon što je 20 godina bila samo supruga okrenula se novim medijima - papiru i kartonu te otpadu i počela stvarati nove umjetničke svjetove prikazane u ciklusima “Carta Canta” i “Scherzo s otpada”.
U životu Jagode Buić prijatelji su zauzimali iznimno važno mjesto. Od 17. godine družila se na “najpoetskiji način” s kiparom Kostom Angelijem Radovanijem, koji je “stvorio pozadinu njezina poznavanja literature, posebno talijanskih hermetika i jednog vrlo suptilnog odnosa prema umjetnosti”. On joj je svakoga dana pisao pisma, koja su nažalost negdje nestala, kao i njegov dnevnik, koji je izgorio s njegovim ateljeom. Mnogi su boravili kod nje u gostima ne samo na čudesnoj Kolorini u Dubrovniku, već i u Veneciji, Parizu, Washingtonu... U njezinu ateljeu na Kaptolu, nekadašnjoj štali biskupske kurije, gdje su WC i tuš bili iza zastora, što je zgrozilo njezinu majku, stvarala se povijest zagrebačke umjetnosti. A u pariškom ateljeu dvije je godine sa suprugom živio Predrag Matvejević, s kojim je Jagoda do kraja života ostala u najprisnijem prijateljstvu.
“Tu se sastajao ‘kartel režisera’ - Boško Violić, Dino Radojević i Georgij Paro. Tu nam je Ranko Marinković jedne večeri javio za smrt Braquea o kojemu je Vlado Gotovac napisao jednu lijepu pjesmu, dolazili su Bernardi, Richter, dobar dio Exata 51... U mojem ateljeu su se nalazili svi važni ljudi tog vremena, vođeni razgovori su imali posebnu dinamiku i snagu, a ja ne znam jesam li bila više inspirator ili slušatelj, ali valjda jedno i drugo. Nisam se miješala u ta stvaranja, ali sam bila neka vrsta muze, a i neka vrsta slušatelja. Svaka naša večer završavala se pjevanjem u Bednjanca. Nije tu bilo pijanstva, imali smo neku radost koja nas je vodila ludovanju - bez ekscesa. Ludovanja od neke životne sreće, nezavisno o objektivnoj situaciji”, ispričala je Jagoda Buić. No najvažniji dio njezina zagrebačkog života bilo je druženje s čuvenim arhitektom i dizajnerom Bernardom Bernardijem, “bratu po mentalitetu”, “prvaku u ljepoti ponašanja”, koji je kao istinski mediteranski intelektualac bio superioran “po kulturi, pameti, talentu i po svom zračenju”.
“Bili smo najbolji prijatelji, bez natruhe ovog emotivnog, ljubavnog što sam imala s Dinom i Rižom. Bio mi je, a da toga nisam bila ni svjesna, najveći oslonac u životu. A ja sam njemu bila smijeh, radost”, rekla je umjetnica. Njegova supruga Zdenka Bernardi otkrila je da im je Jagoda Buić neprestano otkrivala nove slojeve svog talenta.
“Recimo, kad smo ju, u vrijeme Božića, posjetili nakon njene operacije jajnika, očekujući da ćemo zateći rekonvalescenta, pekla je fritule, a prethodno je već okitila bor. Isto tako, nakon operacije koljena u Bad Ragazzu, ona je nesmiljeno vježbala želeći se vratiti u formu. Radila je na nekoliko projekata paralelno, s lakoćom i nevjerojatno brzo, a pritom je bila stalno na putu. Vijorila svijetom. Zato sam ju jednom, sasvim ozbiljno, pitala: Jagoda, gdje se pere vaš veš?”, rekla je Zdenka Bernardi.
Jedan od najvažnijih ljudi u životu Jagode Buić bio je i Budimir Lončar Leko, koji je kao jugoslavenski ambasador u Washingtonu bio prijatelj Hansa Wuttkea. Izjavio je da je Jagoda Buić bila osoba koja je - osim u umjetnosti - mogla biti zvijezda na mnogim područjima, uključujući i politiku, iako se njome nije uopće bavila.
“Pogledajte tko su bili ljudi koji su ju cijenili i voljeli! Evo, kao primjer, tri ministra vanjskih poslova Jugoslavije! Koča Popović, koji se divio britkosti njena uma, Mirko Tepavac koji je bio očaran njenom osobom i ja koji ju pratim zaista kroz čitav život!”, izjavio je Lončar. On ih je i upoznao na jednoj večeri koju je priredio u Washingtonu, a bio im je i kum na vjenčanju. Jagoda Buić je kao antifašistkinja htjela provjeriti Wuttkeovu prošlost. Nazvala je Leku i pitala ga je li Hans, tijekom Drugog svjetskog rata, bio SS-ovac. “Rekao mi je da je bio u njemačkoj vojsci, u bitki za Staljingrad, i kako je u snijegu, riskirajući smrt strijeljanjem, slušao svakoga jutra BBC. Ta mu je BBC navika ostala do smrti”, rekla je Jagoda Buić pojasnivši da se nikad ne bi udala za njega da je bio u SS trupama.
Velik trag u životu Jagode Buić ostavili su glumci Rade Šerbedžija i Predrag Vušović Pređo, njezin Richard III. iz njezine predstave u Gavelli. Njihov odnos odlično je sažeo Šerbedžija napisavši: “Bila je uzor i inspiracija. Učiteljica umjetnosti, ali i života. A Pređi i meni - i rođena sestra. Pređo je bio njen osobni Pomet zadužen za šalu i komediju, a ja Hamlet zadužen za dramu i poeziju”.
Predrag Matvejević bio je “kamen temeljac njezina života”, rekla je umjetnica, njezin “duhovni otac”, sidro uz koje se prihvatila u turbulentnim vremenima.
“S Predragom sam vodila divne razgovore, prva čitala njegove rukopise za buduće knjige. Razumjeli smo se duboko, gotovo iskonski. Ovo kažem jer, govoreći o vremenu nakon rata u Jugoslaviji, oni su ne samo važno poglavlje - oni su utjeha, razmjena misli i ono malo radosti koje je ostalo”, napomenula je Jagoda.
Umjetnica se u biografiji prisjeća i veselog društva u Parizu u kojemu su bili Predrag Matvejević, Vlado Veličković, Danilo Kiš, Vuk Vučo i Oskar Danon.
“Mi dođemo kao gospoda - Kiš autor već objavljene ‘Grobnice za Borisa Davidoviča’, a ja profesor na Sorboni - pojede se i popije više nego što treba i za tili čas netko moli Danila da zasvira čardaš. Prvu čašu baci o plafon Danilo, drugu već ne znam tko, gazimo staklo po podu, pjevamo, plešemo, a Vladina Maristela samo zapomaže: ‘Vlado, pao je i stol!’. U balkansko-židovsko-ruskom okruženju bili smo mangupi”, rekao je Matvejević. Prisjetila se i Tonka Maroevića, kojega je smatrala najvećim poklonom života, Bogdana Žižića, Gorana Štroka, Giancarla Morettija, majstora venecijanskog murana, njezine velike prijateljice - Mirjane Urbić, Dušana Džamonju i Ede Murtića, naravno i njezine dugogodišnje, vrlo organizirane i pedantne domaćice Mirne Diminić, koja ju je godinama pratila na svim putovanjima i selidbama u njene stanove i raskošne kuće, od Dubrovnika preko Venecije, Pariza i Bonnieuxa u Provansi do Zagreba. Prisjetila se i Miljenka Smoje, kojemu je u povodu Smojine nagrade posvetila izložbu u Splitu 2017. sljedećim riječima: “Dragom kumpanju, koji je od svake ‘judske mižerije’ - čarolijom svog nenadmašnog humora i splitske trpke poetike - učinio smijeh i šalu. Fala mu!”.
Svjetlana Hribar se u biografiji dotakla i zavisti koja je Jagodu Buić pratila cijeloga života. Osim bogatstva, nekretnina i umjetničkog dara, najveću zavist izazivala je njena udaja za Hansa Wuttkea, koji je bio “potpuno nedostižan našim krugovima i njihov je zajednički život intrigirao kuloare do njene smrti”. “Brak s potpredsjednikom Svjetske banke bio je razlog što joj nisu dali da radi u zagrebačkim kazalištima, ne to što je njena predstava bila politički sumnjiva. Rezon je bio: Što ona hoće? Ima sve! Umjetničku slavu, prebogatog muža i još hoće i režirati! E pa neće!”, zaključuje biografkinja.
Također se na kraju biografije osvrnula na nečuveni skandal koji se dogodio na sprovodu Jagode Buić u Dubrovniku 2022. godine. Kad se na Dančama pojavio najmlađi Wuttkeov sin s buketom bijelih ruža, koje je želio položiti na grob i time odati počast Jagodi Buić i svom ocu, dvojica njemačkih odvjetnika, Nikolaus Hensel i Daniel Schuetze, bijesno su ga “strijeljali pogledima” nad otvorenim grobom. Drama se nastavila na karminama u hotelu Excelsior. Sve je teklo u dostojanstvenom tonu dok se skupu na karminama nije priključio sin čovjeka koji je čitavo događanje financirao - Moritz Wuttke. Tad su mu odvjetnici oštro zapriječili ulazak u dvoranu riječima da je riječ o “privatnom skupu na koji on nije pozvan”. Nakon toga se Moritz Wuttke drhteći i sa suzama u očima povukao, navodi biografkinja. No s njim su se solidarizirali Jagodini i Hansovi najbliži prijatelji na čelu s Budimirom i Janjom Lončar, koji su se odlučili priključiti Moritzu Wuttkeu i s njim ne prisustvovati karminama.
“Tu glembajevsku scenu prekinuo je Rade Šerbedžija objavljujući da se prijatelji Jagode i Hansa solidariziraju s Moritzom Wuttkeom, što je popraćeno aplauzom”, napominje Svjetlana Hribar. Potom je u Jutarnjem listu objavljen članak u kojem Zaklada dr. Hansa Wuttkea optužuje Wuttkeovu djecu, ne spominjući ih imenom i prezimenom, za prisvajanje dijela opusa Jagode Buić. Naime, Wuttkeovi potomci, koji su tužili Zakladu, tvrde da je njihov otac Hans Wuttke, pojednostavljeno rečeno, imenovao suprugu Jagodu Buić svojom nasljednicom, a svoje potomke imenovao “naknadnim nasljednicima” što znači da nakon njezine smrti upravo oni nasljeđuju njegovo bogatstvo. Dakle, umjetnica je Wuttkeova nasljednica “u imovini koju je on stekao prije braka, dijelom i kasnije, a koju je Jagoda Buić Wuttke, po njegovoj želji, uživala do smrti”. Međutim, odvjetnici tvrde da je Jagoda Buić sav svoj imetak oporučno ostavila Zakladi, dakle dvojici odvjetnika, čime isključuju Wuttkeove nasljednike. Svjetlana Hribar napominje da se Wuttkeovi nasljednici ni u kojem slučaju ne protive izgradnji Muzeja Jagode Buić u Splitu, ali žele da se ispoštuje želja i oporuka njihova oca koji ih je imenovao Jagodinim nasljednicima u dijelu imovine koja je pripadala njemu, a bila je ostavljena supruzi na doživotno uživanje. Kako sad stvari stoje, sudski procesi se i dalje vode i ne zna se njihov ishod pa autorica biografije poziva hrvatsku državu, odnosno Ministarstvo kulture i medija, da podrži jedinstvenu ostavštinu Jagode Buić i realizaciju njezina muzeja u Splitu.
