Mohammad Etebari posljednji je čuvar drevne tradicije u mjestu Nashtifan u sjeveroistočnom Iranu. Sad već u poznim godinama, National Gegraphic ga je obišao kako bi dokumentirao njegovu životnu posvećenost očuvanju nekoliko desetaka preostalih prastarih vjetrenjača u svom zavičaju. Etebari ne zna koliko mu je još vremena preostalo, a nitko od mlađih nije zainteresiran nastaviti njegov težal poziv. Vjetrenjače su njegovo mjesto smjetile na svjetsku turističku, pa i povijesnu i arheološku kartu svijeta.
Bez njega i njegovog održavanja vjetrenjača, sve bi propalo vrlo brzo. "One su sasvim čiste, pokreće ih čisti zrak koji pokreće sam život, koji omogućava disanje svakom živom stvoru", kazao je. Vjetrenjače su sačinjene od prirodne gline, slame i drveta. Pomoću njih mještani melju svoje žitarice u bračno već, procjenjuje se, 1000 godina. Što se tiče samog dizajna vertijalnih vjetrenjača, smatra se da su ga otkrilli još stari Perzijanci oko 500. godine Nove ere.
Dizajn se vremenom proširio sve do Europe, točnije do Nizozemske, a odatle i dalje po svijetu. Svaka vjetrenjača u Nashtifanu sastoji se od osam komora, a u svakoj od komora nalazi se po šest lopatica. Kako snažni i stalni vjetrovi u tom kraju ulaze u komore, zračna struja pokreće lopatice, što na kraju pokreće mlinsko kamenje. Svaka struktura seže do 20 metara u zrak. Ova regija vjetru duguje čak i svoje ime; Nashtifan je izvedenica iz riječi za vjetar i znači "vjetrov žalac".
Ove vjetrenjače-mlinovi 2002. priznate su u Iranu kao mjesto nacionalne povijesne i kulturne baštine. Samo, danas je njihov opstanak upitan. Danas postoje efikasniji načini za mljeti žitarice, a Etebari ne vidi baš nikoga tko bi mogao nastaviti njegov poziv nakon što ode. Ako se to dogodi, jedan dio žive povijesti u pokrajini Khorasan vrlo brzo će umrijeti skupa s njim i biti zauvijek izgubljen. Detaljnije ovdje i u kratkom filmu ispod.
