"Pa da. Uvijek sam, dolazeći ljeti na more rođacima u Hrvatskoj, osjećao tu razliku između njih i sebe. Bio sam nekako brži, bezobrazniji, vispreniji.. Što očito govori o drugačijoj vrsti formiranja građanstva. Znam za beogradsko, u Beogradu sam bio do 1993. godine, ali sam izgubio tu formativnu nit. A proces preobrazbe Beograda i Srbije je učinio svoje, doveo do činjenice da su se sveli jedino na 'same sebe'. A jednostavna je stvar. Beograd je nekad bio glavni grad zajedničke države s jednim Splitom, Šibenikom, Ljubljanom ili Zagrebom. Danas se Beograd, kao glavni grad Požarevca, Mladenovca, Šapca i ostalih gradića sličnoga profila, sveo 'na sebe'. Pitanje kulturološke granice je što se nalazi 's ove strane duge': početak ili kraj zapadne civilizacije. I gdje smo mi? Ovisi o kutu pogleda", razmišlja naš sugovornik pa razvijamo temu u kulturološkom ključu, zanima nas kako misli o postjugoslavenskom kulturnom prostoru?
Kao činjenici koja postoji onkraj političkih činjenica i događaja? Postoji li jugoslavenski kulturni prostor?
"On živi, ali mimo nas. Taj kulturni prostor se po sebi, u sebi - razdvaja. Kao da se 'carstva' vraćaju svom historijskom trenutku. Prije svega u kulturološkom smislu, zbog kulturoloških razlika. Estetika je, ne zaboravimo, velika i važna stvar. Uz geografiju, koja je ultimativno nemilosrdna. Jer su u različitim geografskim sredinama bivše države modeli funkcioniranja svakodnevnog života posve različiti. Evo, sad sjedimo u salonu Franje Josipa u zagrebačkom nacionalnom teatru, na relikvijama austrougarskog naslijeđa. Sjedimo u secesijskom salonu Franje Josipa, blizu njegovog nekadašnjeg klozeta. Uz dašak (ne)osviještenog historicizma. I istovremeno osjećamo dašak suvremenog 'danke Deutschland' ugođaja kao specifično hrvatski kompleks što nije izrastao samo iz političkih razloga, nego kao sentiment germanskog, zapadnoeuropskog kulturnog naslijeđa. S druge strane, u Narodnom pozorištu u Beogradu imate dojam - ili osjećaj- kao je sve napravljeno 'jučer'. Čudnovati spoj nekog fejk baroka, piškota, nečega što je knezmihajlovski pokušaj ucjepljivanja austrougarskog ugođaja u prostor obilježen postotomanskim, orijentalnim. Neuspjeli pokušaj…", govori Mujić, koji, a propos različitih postjugoslavenskih kulturnih prostora, u prosincu u Makedoniji priprema "Anu Karenjinu" sa skopskim baletom.
"Da, prvi put u životu radim u Makedoniji. I ondje gledam, razmišljam o spoju baleta i muzike kao tekovina zapadnog kruga, s kontekstom svakodnevice u kojima se prelamaju utjecaji različitih kultura. Recimo, stoje balerine u drugom činu u pozi 'Giselle' na probi u Skopju. I odjednom odjekne, usred probe, 'Allahu Akbar ', dnevna molitva iz zvučnika minareta. Morao sam zaustaviti probu. Morao sam taj trenutak odslušati do kraja. Skopskom ansamblu to je svakodnevica a meni egzotičan, ali inspirativan trenutak. Kontradikcija na licu mjesta, kontradikcija koju živimo", razmišlja Leo Mujić.
Nije mnogo radio i putovao "po regiji". Svugdje po Europi, a najviše u Japanu, koji dobro poznaje.
"Toliko dobro da mogu imati insajderski pogled. U Japanu, njihovoj kulturi i kulturnoj proizvodnji, najuspješniji je model zapadne civilizacije doveden u službu istočne. Doveden je do ekstrema. To je destinacija koju u životu morate posjetiti. Ali ja ondje ne mogu provesti više od mjesec dana", kaže koreograf koji je Japancima "uspio" približiti "Glembajeve" na elementarnoj razini.
"Mogu se 'Glembajevi' raditi na razini arhetipske naracije. I Japanci ju mogu bez problema pratiti. A je li to doista 'naš' Krleža, to je drugo pitanje...", uz osmijeh će Mujić.
Jasno je po svemu, baletni je "klasičar" kojemu je literarni kanon najveći izazov i inspiracija. Narativnost prije svega. Jasan narativni kontekst radi jasnoće "baletne priče". Može ga se onda lako optužiti za "konvencionalni" umjetnički pristup?
"Da. Potpisujem. Odgovornost prema velikim tekstovima je velika. A moj autorski komentar nije važan. Nisam manje kreativan ako, recimo, tek pokušavam pratiti Krležine misli u formi baletnog pokreta", kratko će koreograf koji je i posve flegmatičan prema modelu rangiranja "velikih" i "manjih" baletnih kuća i adresa u svijetu.
"Balet je skupa, elitistička djelatnost unutar društva, sistema koji funkcionira. Ali kreativnim radom se uvijek može napraviti nešto autentično, bez obzira na adresu. Najvažnije je biti autentičan: biti najbolja verzija sebe", kaže Mujić, kojemu je zagrebački HNK aktualna glavna adresa i tu je sve zadovoljniji uvjetima rada i proizvodnje.
Znači, "nemamo se sramiti kaj"?
"Apsolutno. A Zagreb kao da uvijek balansira, žonglira između kompleksa više i niže vrijednosti. Kao aktualni Zagrepčanin, to primjećujem. Taj vječni proces. U Hrvatskoj se, uostalom, mnogo bolje živi nego si Hrvati to hoće priznati. Kao što se u Srbiji mnogo gore živi nego si to Srbi hoće priznati. Toliko o specifičnostima unutar konteksta", zaključuje naš sugovornik.
Imun na senzaciju o svojoj profesionalnoj, nedosegnutoj ambiciji, kratko veli: "Živim tu ambiciju. Nema poante. Ne vjerujem u 'umjetnost kao žrtvovanje', vjerujem u ljepotu. Ne sramim se 'lijepoga' u baletu. Klasike se ne treba bojati".
