Pogled na ovotjednu listu najprodavanijih beletrističkih naslova u Ujedinjenom Kraljevstvu otkriva zapanjujući, gotovo morbidan uzorak. Od deset knjiga koje su čitatelji najviše kupovali, čak devet ih dijeli istu, uznemirujuću premisu: u središtu radnje je ubojstvo žene. Ovaj fenomen, koji se proteže kroz žanrove od povijesne fikcije i policijskih procedura do popularnih psiholoških trilera, potaknuo je lavinu rasprava na društvenim mrežama i u književnim krugovima. Spisateljica Wendy Jones na Instagramu je prva istaknula frapantan podatak: od 98.000 prodanih primjeraka s bestseler liste, čak 81.000, odnosno 84 posto, uključivalo je ubojstvo žene kao sredstvo zabave. Njezino pitanje odjeknulo je snažno: "Što se ovdje događa?"
Iako je koncentracija nasilja nad ženama na jednoj listi bestselera šokantna, sam motiv ubijene žene kao pokretača radnje duboko je ukorijenjen u tkivo zapadne književnosti. Od gotičkih romana Daphne du Maurier, preko klasičnih "noir" krimića Raymonda Chandlera u kojima su žene često bile fatalne ali i fatalno završavale, pa sve do modernih psiholoških trilera, ženska žrtva je jedan od najizdržljivijih i komercijalno najuspješnijih narativnih alata. Spisateljica Denise Mina korijene ove pojave pronalazi još u 18. stoljeću, kada su prodavači novina u Londonu shvatili da se izmišljeni zločini prodaju kao ludi, pod uvjetom da žrtva odgovara određenom profilu: mlada, lijepa, bijela i čestita. Taj se arhetip, nažalost, održao stoljećima.
Moderna eksplozija ovog podžanra dogodila se 2012. godine s globalnim uspjehom romana "Nestala" (Gone Girl) autorice Gillian Flynn. Taj je roman pokrenuo lavinu "girl" trilera, a izdavači su iduće desetljeće proveli u grozničavoj potrazi za novim hitom koji bi u naslovu imao riječ "djevojka" ili "žena" i obećavao mračnu priču o opasnosti i nasilju. Knjige s ovotjedne liste, poput "The Secret of Secrets", "The Divorce", "My Husband's Wife" ili "The Widow", samo su najnoviji izdanci te plodne, ali problematične grane izdavaštva.
Paradoks žanra: Zašto žene čitaju o nasilju nad ženama?
Najveći paradoks ovog fenomena leži u činjenici da su upravo žene najveći konzumenti kriminalističkog žanra. Istraživanja pokazuju da žene čine većinu kupaca krimića i trilera, a razlozi za to su složeni i višeslojni. Kritičari upozoravaju da neprestano pretvaranje žena u žrtve riskira normalizaciju nasilja nad njima, no mnogi stručnjaci i autorice nude drugačije objašnjenje. Smatraju da čitanje o nasilju u sigurnom i kontroliranom okruženju vlastitog doma može biti način na koji žene procesuiraju stvarne strahove s kojima se svakodnevno suočavaju.
Spisateljica i kritičarka Laura Wilson objašnjava da je popularnost takozvanog "domestic noir" žanra izravan odraz stvarnih opasnosti.
- Žene žrtve ubojstava puno češće stradaju od ruku ljudi koje poznaju, poput intimnih partnera ili članova obitelji, za razliku od muških žrtava koje značajno češće umiru od ruku stranaca - ističe ona.
U svijetu u kojem je dom za ženu statistički najopasnije mjesto, fikcija koja istražuje tu mračnu istinu pruža neku vrstu katarze. Američki kriminolog Scott Bonn, autor knjige "Zašto volimo serijske ubojice", iznosi sličan argument za "true crime" žanr. Mnoge žene su mu rekle da prate dokumentarce i podcaste o stvarnim zločinima kako bi naučile "savjete o tome kako se zaštititi" i "kako prepoznati sociopatske znakove" kod potencijalno opasnih muškaraca. Za autoricu Lori Rader-Day, funkcija žanra bliža je terapiji nego morbidnoj znatiželji.
- Kriminalistički romani su društveni romani našeg doba. Iako je nasilni kriminal vjerojatno na najnižoj točki u zabilježenoj povijesti, ovi romani daju našoj tjeskobi oko stanja u svijetu sigurno mjesto na koje može otići - kaže Rader-Day.
Ona dodaje da tradicionalni krimić nudi utjehu jer se unutar 400-tinjak stranica misterij riješi, a red uspostavi, što je "potpuno drugačije od onoga kakva je stvarna smrt".
Problematični trop "mrtve djevojke"
Međutim, način na koji se te priče pričaju često je duboko problematičan. Književna kritičarka Alice Bolin u svojoj zbirci eseja "Mrtve djevojke" (Dead Girls) analizira fenomen koji naziva "Dead Girl Show". U takvim narativima, od serija poput "Twin Peaks" do bezbrojnih romana, žrtva prestaje biti osoba i postaje samo tijelo, objekt i zagonetka. Njezina smrt je tek okidač za radnju, a fokus se prebacuje na muškog detektiva koji rješava slučaj. Kako piše Bolin, tijelo ubijene žene postaje "neutralna arena na kojoj se rješavaju muški problemi". Njezin život, njezine nade i strahovi postaju nevažni; relevantni su samo onoliko koliko mogu poslužiti kao tragovi koji vode do ubojice.
Lori Rader-Day je još izravnija u opisu stereotipa koji dominira žanrom. Žrtva je gotovo uvijek "lijepa žena. Mršava. Plavuša ili crvenokosa. Bogorodica ili prostitutka."
- Lijepa mrtva djevojka je zamjena za nevinu žrtvu, bez muke da se od te žrtve stvori stvarna osoba. To je neka vrsta stenografije koja funkcionira velikim dijelom zbog svog smeća koje se još uvijek zadržava u našem sustavu vjerovanja, poput rasizma i mizoginije - ističe ona.
Psihoterapeutkinja Hannah Jackson-McCamley upozorava da prikaz postaje problematičan "kada se uloga žene svede na to što njezina patnja može učiniti za nekog drugog". Vidimo to, kaže, "kada je ženski lik ubijen samo kako bi muški lik dobio razlog za tugovanje, osvetu ili osobni rast. U tim pričama njezin život vrijedi manje od utjecaja koji njezina smrt ima na ljude oko nje." Problem je i kada se priča fokusira na grafičke detalje zločina, a zanemaruje njegove emocionalne, psihološke i društvene posljedice, čime se "trauma pretvara u zabavu, umjesto da potiče čitatelje na razmišljanje o njezinom stvarnom utjecaju".
Postoji li promjena na vidiku?
Sve veća svijest o ovim problemima dovela je do pokušaja promjene narativa. Spisateljica Bridget Lawless pokrenula je nagradu Staunch, koja se dodjeljuje trilerima u kojima "nijedna žena nije pretučena, proganjana, seksualno iskorištena, silovana ili ubijena". Inicijativa je, međutim, izazvala i bijes nekih autorica unutar žanra. Poznata škotska spisateljica Val McDermid izjavila je da se protivi tome da je se "trpa u isti koš s neukusnim, nesposobnim i pornograferima nasilja".
Ipak, primjetan je pomak. Sve više autorica piše priče koje, iako sadrže nasilje, daju glas žrtvama i istražuju psihološke posljedice, a ne samo fizičke. Dr. Alison Taft, spisateljica i sveučilišna profesorica, ističe da se pojavljuje "više kriminalističkih narativa koji sadrže glas žrtve, koji je često ženski glas".
- Dobivamo emocionalni utjecaj, to više nije samo sredstvo zapleta koje muškarcima daje priliku da uspostave red - kaže ona.
Ovaj novi val trilera i "true crime" literature, često pisan od strane žena i za žene, nastoji vratiti dostojanstvo žrtvama. Knjige poput "I'll Be Gone In The Dark" pokojne Michelle McNamare, koja s velikom empatijom istražuje žrtve zloglasnog Golden State Killera, pokazuju da je moguće pisati o najmračnijim zločinima bez senzacionalizma i eksploatacije. Umjesto da se fokusiraju na mitologiziranje ubojice, ove priče stavljaju u središte one čiji su životi prerano ugašeni. Kako je to sažela komičarka i voditeljica "true crime" podcasta Kiri Pritchard-McLean: "Ubojstvo je feminističko pitanje. Žene ga pišu jer nam je dosta seksističkog narativa." To je borba za pravo na vlastitu priču, čak i, ili pogotovo, kada je ta priča tragično prekinuta.
