Već i sama najava premijere dvosatnog dokumentarca o Jane Fonda na HBO-u mogla bi izazvati sumnju da se o ovoj američkoj oskarovki ne može saznati ništa nova. Općenito, snimanje dokumentaraca o slavnim osobama može biti prilično nezahvalno jer scenarist i redatelj vječno vise na rubu ponora zvanog dosada, osobito kad pred objektivom sjedi osoba poput Fonde, koja je svoj privatni život neprestano izlagala javnosti. Ipak, kad film potpisuje Susan Lacy u ulozi redateljice i producentice, takav strah je sasvim bezrazložan.
Čak i oni koji dobro poznaju glumičin burni život, mogu film "Jane Fonda u pet činova" pratiti od početka do kraja, bez pogledavanja na sat. Susan Lacy, koja je ujedno intervjuirala sve aktere u filmu, ogolila je Fondu, pritom se ne trudeći pretjerano da je pod svaku cijenu zaštiti od mogućih osuda, dajući istovremeno priliku gledatelju da se s njom poistovjeti.
Jane Fonda rođena je 1937. godine u obitelji koja je, prema njezinim riječima, trebala biti pravi američki uzor. Mediji su ih servirali američkoj javnosti kao idealnu obitelj - otac slavni glumac, majka lijepa i sretna kućanica i dvoje razigrane djece bili su oličenje američkog sna. No prava istina je bila sasvim drugačija i mnogo mračnija, a utjecat će na cijelu obitelj.
Jane i dvije godine mlađi brat Peter, kao i njihova majka Frances Ford Seymour, odrastali su u sjeni živućeg spomenika – velikog i slavnog oca i muža - Henryja Fonde. Bio je sasvim nezainteresiran i za suprugu i za djecu, pa su Jane i Peter kupovali njegovu ljubav dobrim i uglađenim ponašanjem. Kad je saznala da Henry ima mnogo mlađu ljubavnicu, njegova supruga je psihički oboljela.
U 42. godini završila je na psihijatriji, a kad se malo oporavila, uvjerila je liječnike da je puste kući. Tog dana zapravo se došla oprostiti od Jane i Petera, koji su tad imali jedva 12 i 10 godina.
"Nisam tad previše marila za majku. Ona je u mojim očima bila gubitnica i tog dana kad je došla kući, Peter i ja smo se na katu igrali. Nisam htjela sići i pozdraviti je. Nekoliko sati kasnije saznala sam da je mrtva. Uzela je iz kupaonice žilet kojim si je u bolnici prerezala vrat", govori Fonda i nastavlja: "Tek mnogo godina kasnije shvatila sam što je moja jadna majka proživljavala. No morala sam odrasti i sama steći životno iskustvo da bih je mogla razumjeti."
Istovremeno, Henry Fonda nije imao uopće smisla ni vremena za djecu. Smrt supruge iskoristio je da ih se riješi. Poslao ih je u internat i počeo živjeti sa svojom mnogo mlađom ljubavnicom.
"Nije nas htio u svojoj kući", kaže glumica i smatra da je takav hladni odnos s ocem vjerojatno mnogo teže pogodio njezinog mlađeg brata, ali i ona će, prema vlastitom priznanju, cijeli život ostati hendikepirana kad su u pitanju osjećaji. Peter je za to imao svoje objašnjenje:
"Naš otac je i kod kuće bio slavni glumac. A tu mu nitko nije napisao scenarij u kojemu mora reći – Jane, Peter - ja vas volim!"
Zato do 20. godine života Jane uopće nije htjela biti glumica.
"Kad upoznaš sve te ljude bez maski, u opuštenoj atmosferi, nemaš hrabrosti ići u glumce", prisjetila se, ali kad se nakon internata htjela useliti ponovno u očevu kuću u Malibuu, on joj je jednostavno rekao da za nju tu nema mjesta i da se mora iseliti i odlučiti što će sama sa sobom.
Pokucala je na vrata slavnog Leea Strasberga koji je imao glumačku školu koju su pohađali mnogi glumci, kasnije oskarovci. Njegov prvi komentar bio je potpuno obeshrabrujuć i uvredljiv:
"Rekao mi je da izgledam kao obična i jako dosadna djevojka." Jane je redovito dolazila na sate, ali se stalno skrivala u zadnjim redovima, sve dok ju jednog dana Strasberg nije prozvao i rekao da će morati nešto izvesti pred cijelom grupom.
"Gubila sam tlo pod nogama. Ja, kći Henryja Fonde! To mora biti nešto besprijekorno", sjeća se trenutka koji joj je odredio karijeru. Nakon nastupa nastao je tajac, Strasberg je šutio – činilo joj se – cijelu vječnost, a onda rekao:
"Moram priznati da si jako talentirana."
Počela je zarađivati kao fotomodel, snimala naslovnice magazina i karijera ju je zapravo zatekla. Zamijetio ju je i tad slavni redatelj Elia Kazan za ulogu u filmu "Sjaj u travi". Pitao ju je je li ambiciozna, na što mu je ona odgovorila: "Ne, uopće nisam ambiciozna. Želim biti samo dobra djevojka."
Ulogu je dobila Natalie Wood, a Jane Fonda je počela glumiti u soft romantičnim komedijama koje su se snimale prema brodvejskim mjuziklima, u kojima je igrala naivne djevojke .
"Nije me to previše smetalo. Imala sam plave oči, kojima sam znala dobro treptati", govori Fonda, ali talent koji je imala ipak je željela bolje iskoristiti, ali je osjećala da, ako ostane u Americi, nikad neće izaći iz očeve sjene. Put ju je odveo u Francusku.
"Oduševljavao me francuski film i zato sam se otputila u Europu. Ovdje će mi susret s Rogerom Vadimom promijeniti život. Znala sam da je na glasu kao ženskaroš, da ima dijete s Catherine Deneuve i, kad sam te večeri s kolegama došla u Le Maxime’s, odjednom se pročulo da dolazi Vadim. Odlučila sam izbjegavati ga pod svaku cijenu, no čim je ušao, kao da me pogodila munja. Bio je nevjerojatno šarmantan, zračio je seksepilom. Kao da je došla rock-zvijezda. Obećala sam si da nikad s njim neću snimati ni jedan film", govori Fonda, no dogodilo se ubrzo sasvim suprotno.
"Loše je govorio engleski jer, da je dobro govorio, vjerojatno se nikad ne bismo vjenčali. Ono što me dodatno očaralo je da je, unatoč svim obavezama, svaki dan odlazio na drugi kraj Pariza da bi bio s kćerkom Christian. Bio je sve što sam očekivala od muškarca", govori glumica, koja je u 10 godina starijem redatelju pronašla i ljubavnika, i oca, i prijatelja, i redatelja.
Istodobno, pokorila je Francusku, gdje su joj i publika i kritičari tepali kao ženi koja utjelovljuje ljepotu i profinjenost Brigitte Bardot i Jeanne Moreau.
Kako kaže, formirao ju je kao glumicu, a uspjelo mu je i nagovoriti je na razne ludosti, pa tako i da zaigra glavnu ulogu u ZF komediji "Barbarella". Iz tog braka rodila im se 1968. djevojčica Vanessa.
Nastavak na sljedećoj stranici...
