Mi smo sve ono čega se sramiš, što potiskuješ, tvoj ‘mračni brat’, sjena, objašnjava Ninja, muška polovica dinamičnog, pojedinima i histeričnog, devijantnog, ali svakako ekscentričnog dua Die Antwoord.
S njima se “muva” i DJ Hi- Tek, istina, ali brojni teoretičari zavjera, kojih se mnogo nakupilo otkako se ovaj južnoafrički rap-rave umjetnički projekt 2009. pojavio na sveopćem obzoru, sumnjaju da izvjesni DJ ne postoji, da je to još jedna od izmišljotina konceptuali sklonog Ninje, rođenog kao Watkin Tudor Jones u Johannesburgu 1974. i partnerice mu u zločinu Yolandi Visser, pravim imenom Anri du Toit (32), podrijetlom iz gradića Port Alfred. Što, nekako, na kraju krajeva, i nije toliko bitno jer, što kaže sami optuženi Ninja, “žao mi je ljudi koji pitaju jesmo li stvarni”.
"Nije li smisao života izmijenjati što je moguće više identiteta, navući što više osobnosti", pita ovaj multimedijalni umjetnik koji se na južnoafričkoj sceni vrti još od 1995. u raznoraznim hip-hop, alternativno-glazbenim i vizualnim grupacijama, nižući persone.
Bio je tako neko vrijeme WAD:e i Waddy, pa Destructo i Yang Weapon, pa MC Totally Rad, pa – znakovito - The Man Who Never Came Back i na kraju Max Normal, koji je navlačio odijela i držao motivacijske rap govore.
Onda je došao Ninja. Poticaj toj najnovijoj inkarnaciji svakako je dao Jung, sa svojom čuvenom teorijom sjene, odnosno Money Mark, bivši Beastie Boy, za kojeg Ninja tvrdi da mu je prilikom jednog druženja iznio dotičnu teoriju prema kojoj svi imamo dio sebe koji nastojimo zataškati, potom Mike Chapman, producent kojemu Blondie može zahvaliti svoj megauspjeh s albumom “Parallel Lines”.
U dokumentarcu koji je Ninja gledao, a koji ga se vrlo dojmio, Chapman je Debbie Harry i ekipi, ukratko, u jednome momentu rekao neka se ostave folova i počnu raditi nešto s čime će se ljudi emotivno povezati.
Tada je i Waddy skužio da želi napokon pokazati svijetu “srce, dušu, muda, što li već”. Tu je uskočila tada Anri, sad Yolandi, s kojom je već surađivao i predložila da budu zef. Što je neka vrsta sjene same Južnoafričke Republike.
Riječ je o supkulturi izrasloj iz niže srednje klase, iz bjelačkih geta, čiji je svojevrsni znak raspoznavanja bio automobil Ford Zephyr, a čije su naslijeđe, uglavnom pogrdno vezivano uz kič, Die Antwoord entuzijastično preuzeli i od toga – nudeći svijetu cijeli audiovizualni spektakl - stvorili pokret koji šamara sve moguće predrasude.
"Zef si kad te boli ona stvar, kad imaš svoj đir, svoje pičenje. Kad dodaješ bling svojem autu, zubima, kad si siromašan, ali fancy. Siromašan si, ali seksi, imaš stila", objasnila je jednom prilikom Yolandi čija je frizura, neka postapokaliptična verzija fudbalerke, vremenom, zahvaljujući kultu sljedbenik/ ca, postala ono što je nekoć bila “Rachel”, frizura Jennifer Aniston koju su, kad je žarila i palila u “Prijateljima”, kopirale žene diljem svijeta.
Prihvati, drugim riječima, s ponosom ono što jesi, pa i svoje bilo kakve korijene, voli to, smij se tome, pretjeruj, to su samo neke od pouka koje je kroz svoju zef školu i dosadašnja tri albuma, s četvrtim na putu ove godine, iznjedrio Die Antwoord, s onom “I Fink U Freeky and I like you a lot”, kao svojevrsnim sloganom (“frik si i jako mi se sviđaš”).
Njime se, priča se, zarazio i David Letterman, koji je svojedobno ljude “pilao” stihovima, ubacujući ih nasumično u sve moguće razgovore.
Kasnije su mu Die Antwoordovci gostovali u emisiji i zapanjili ga svojim svemirskim odijelima. Zapanjili su i mnoge druge, sve redom velika imena.
Jedan od njih svakako je David Lynch koji je, nakon što se zaljubio u njihove prekrasno-grozne halucinantne spotove, od kojih je top spomenuti “I Fink U Freeky” u suradnji s fotografom Rogerom Ballenom, dvojac pozvao na kapučino.
"Ma on je cijeli jedan hodajući film. Morao sam ga dodirnuti da se uvjerim da je stvaran. Puši cigarete koje nemaju nikakav miris", rekao je kasnije o tom “druženju s idolom” Ninja.
I David Fincher je, navodno, poludio za Yolandi, nudeći joj ulogu Lisbeth Salander u “Muškarcima koji mrze žene”, što je ona odbila.
Odbili su i Lady GaGu, koja ih je 2012. zvala da joj budu predgrupa na turneji. Zahvalili su joj spotom za “Fatty Boom Boom,” s njihova drugog albuma “Ten$ion”, objavljenog pod vlastitom diskografskom etiketom (Zef Records), osnovanom nakon što su, u maniri pravih internetskih junaka koji “imaju svoje kanale”, otpilili Interscope koji ih je tražio “nešto više generički zvuk”.
U spotu koji je otpočeo sad već dobro poznatu svađu s Ga- Gom, ta “majka čudovišta”, “Celine Dion u usporedbi s Die Antwoordom”, završi u raljama lava, u mesnoj haljini, dakako.
Od suradnji koje su Ninja i Yollandi, pored one s Rogerom Ballenom, ipak ostvarili, svakako su one s južnoafričkim redateljem Neillom Blomkampom, iz čijeg ZF trilera “District 9” kao da su netom ispali.
U njegovu su prošlogodišnjem “Chappieju” glumili dvoje kriminalaca koji postaju “roditelji” robota, naslovnog junaka, pa ga uče kako biti gangster.
Tu je Ninja samo podebljao reputaciju “teškog lika”, tračevima da ne samo da se (kao /su/ redatelj svih spotova Die Antwoorda) previše ufilmao da može glumcima dijeliti savjete kako da rade svoj posao, nego da je i maltretirao ženski dio ekipe šaljući im, među ostalim, slike kako samome sebi pruža oralno zadovoljstvo. Insinuacije je, dakako, opovrgnuo tvrdeći da i tako i tako te ekshibicije (više) nije u stanju izvoditi.
Istu tu dobro-mu-dođe reputaciju zločestog dečka navukao je i u slučaju suradnje s Diplom, američkim DJ-om, koji je radio s Madonnom, Bieberom, Beyoncé, Snoop Doggom i inim, a kojega je Ninja, nakon što su zajednički sklopili jednu od Die Antwoordovih kontroverznijih stvari “Evil Boy”, koja tematizira (pa i parodira, svakako demistificira) brutalno obrezivanje mladića iz Xhosa plemena (“nožem, bez anestezije, tableta protiv bolova”), natjerao da ošiša “dugo uzgajanu kosu koju je htio vezati u rep”.
To je Diplu, naime, bio uvjet da se pojavi u spotu za koji su ga kasnije zafrkavali da je u njemu ispao predebeo. Istog tog tipa, kojem se narugao i zbog disleksije, Ninja u intervjuima raznježeno naziva “jednom od najdražih osoba na svijetu”.
Slično kao što potone kad na setu mačak dokine golubicu, što im se jednom zgodom dogodilo, pa je i Yolandi, koja inače nosi jakne od (živih) štakora i barata katanama, bila u bedu.
Ipak, možda najnježnije svoje lice ovi nasljednici Prodigyja pokazali su svojim trećim albumom “Donker Mag” iz 2014., a koji je krcat romantičnom tematikom.
Takav je, recimo, “Ugly Boy”, u čijem su spotu, da ispoštuju sentiment, umjesto tipičnih gnjusota samo pozvali svitu slavnih s kojima se druže, Marilyna Mansona, Jacka Blacka, Ditu Von Teese, Fleu...
Za drugi singl “Pitbull Terrier” vratili su se standardu s videom koji nije za one slabijeg srca. U njemu Ninju, s maskom podivljalog psa, svojim kinky-lolita glasom primiruje tko drugi nego (jedino) Yolandi.
Ta disfunkcionalna, ali opet funkcionalna ljubavna priča zapravo je jako nabrijana obrada pjesme iz filma Emira Kusturice “Crna mačka, beli mačor” iz 1998. koju izvodi No Smoking orchestra (Zabranjeno pušenje), a sve skupa, u pravom Die Antwoordovskom stilu koji ne uvažava apsolutno nikakve granice ni podjele, jedna ne samo “pokvarena miješana salata” à la Južnoafrička Republika, nego punokrvna, ni najmanje politički korektna internacionalna satira.
