Ono što je teško jest to što ne znaš istražuješ li zločin ili ne. Znamo kako istraživati zločine i znamo kako obrađivati zločince u istrazi, ali u slučajevima nestalih obično nemaš pojma je li se dogodio zločin ili nije. Hodaš po svijetu i sumnjaš u ljude, u susjede, u prijatelje, u članove obitelji. U samog nestalog, u ljude koji se brinu za nestalog poput tebe - zapravo se brinu za njega mnogo više od tebe - a ti moraš u njih sumnjati, nemaš izbora, moraš misliti da svi od tebe nešto skrivaju. Dror Mišani, Nestao.
Dror Mišani piše drugačije krimiće. I to jasno daje do znanja od prvog poglavlja, praktičko od prve rečenice. Pri tome on nije rušitelj kanona krimića, ali ih preispituje i poigrava se s njima. Lako bi bilo reći da iskače iz okvira kriminalističkog romana, ali zar svaki uistinu dobar krimić ne iskače iz okvira žanra? Točnije, nema točno ucrtanog mjesta gdje žanrovski roman postaje književnost i gdje književnost postaje žanrovski roman. Kod dobrih romana, kod dobrih knjiga, pitanje žanra je ionako potpuno nevažna oznaka, njihova najvažnija karakteristika jest da su dobre.
Ali važno je reći da Dror Mišani baš piše krimiće i da, bez obzira na sva poigravanja, kršenja i preispitivanja pravila, ni u jednom trenutku ne tvrdi da roman koji piše nije kriminalistički. Čak ni kad njegov junak, detektiv Avraham Avraham (čovjek s istim imenom i prezimenom, odnosno roditeljima koji imaju neobičan smisao za humor), tvrdi da u Izraelu ne postoje kriminalistički romani i serije jer su svi zločini obično dosadni. Nema manijakalnih ubojica, zapletenih zagonetki i mafijaških zavjera. Zločini su sivi, obični i tragični. A upravo takav je i zločin, kojeg ustvari možda uopće i nema, ovaj u romanu “Nestao”. Ni po čemu poseban dječak, srednjoškolac, iz ni po čemu posebne obitelji je nestao. Istovremeno se poigravajući sa svim pravilima kriminalističkog romana, Dror Mišani piše klasični krimić, poštujući čak i nenadani obrat koji stvari potpuno izokrene. Poštujući pravila, poigravajući se s njima, držeći se forme, ali kršeći sve sadržajne klišeje - zločin bez glamura, bez zagonetke, bez zločina - on stvara književno djelo. Roman koji mnogo toga govori i bez zločina kao pokretača i bez detektiva kao junaka.
Bilo bi nepravedno reći da roman svoju snagu crpi iz likova, jer se Dror Mišani, ponavljam, istovremeno poigrava, ali i strogo poštuje sva pravila žanra (u prvom prevedenom romanu kod nas “Tri” također je istovremeno poštovao i kršio pravila žanra napisavši jedan od najneobičnijih krimića, s time da, praktički, nije imao glavni lik, osim ako glavni lik nije ubojica, o kojem, praktički, ništa nije ni rekao). Jedno od glavnih pravila jest da za krimić nije presudan zaplet nego likovi, a Avraham Avraham plijeni svojom običnošću - nije razvedeni liječeni alkoholičar, nije superpametni rješavatelj zagonetki, nije pojedinac koji se bori protiv korumpiranog sustava, nije akcijski junak koji “ljubi i ubija”. Ukratko, nije tip za kojim žene uzdišu, a muškarci žele biti poput njega niti je sušta suprotnost od toga.
On jednostavno odmiče od svih onih klišea zbog kojih bi neki detektiv bio neobičan i nov, i baš time postiže to da bude neobičan i nov. Doduše, već samo ime Avraham Avraham nam govori da noseći lik, onaj koji pripovijeda, ima nešto važno reći. Međutim, Dror Mišani pušta Avrahama Avrahama da kroz istragu definira samoga sebe. I pri tome je opet sarkastičan i simpatičan istovremeno - Avraham Avraham ima hobi da rješava zločine iz romana i serija, točnije tvrdi kako je i Hercul Poirot sfušao istragu i da je zločinac netko sasvim drugi (doduše, ne kaže u kojem romanu), a u seriji “Zakon i red” našao je sijaset pogrešnih rješenja istraga pa se pravi ubojice i seksualni predatori slobodno šetaju gradom.
Melankolično napisan, roman plijeni sporim, neobičnim ritmom, šturim poetskim trenucima. I običnim glavnim likom, gotovo pa antijunakom, koji se zavlači pod kožu i tjera da jedva čekaš neki novi, običan i dosadni slučaj.
