U pedesetima u Engleskoj inicijalno nazvan „Tigre, Tigre“, prema pjesmi „Tigar“ Williama Blakea, ZF roman „Zvijezde, odredište moje“ pisca Alfreda Bestera, roman je koji i nakon 65 godina intrigira svojom kompleksnošću, iako će neki segmenti radnje iz današnje perspektive djelovati kao budućnost iz prošlosti. Sa svojim surovim i neotesanim protagonistom, ali i filozofiji življenja novog doba, „Zvijezde, odredište moje“ punokrvan su preteča cyberpunka. Tu su očigledne reference na postratnu Ameriku (strah od nuklearne katastrofe, stalna prijetnja rata, korporativna pohlepa), no i atmosfera tipičnog pulp fiction romana (eskapizam, odmetništvo, jednostavne i površne romanse, lijepe žene koje u tandemu s pustolovnim muškarcima djeluju na rubu zakona). Bester je jednom prilikom kazao da je za njega era pulp fictiona bila frustrirajuća, a junaci zamorno klišejizirani: svemirski gusari, divovski insekti, napadači s drugih planeta, no ponešto pulpa potkralo se i u njegovu prozu. Radnja je smještena u 25. stoljeće, vrijeme masovnih teleportacija i telepatije, dekadentnih bogataša, ali i vrijeme nestabilnih odnosa između planeta i njihovih satelita (što je preslika tadašnjih hladnoratovskih odnosa Amerike i Rusije). Teleportacije su promijenile ekonomiju, politiku, društvene obrasce ponašanja, načine prijevoza, kao i ambicije čovječanstva koje nije svoje ciljeve više željelo ostvarivati na Zemlji nego u svemiru. „Svi nastanjivi svjetovi Sunčevog sustava bili su naseljeni. Tri planeta i osam satelita i jedanaest milijuna milijuna ljudi rojilo se u jednom od najuzbudljivijih doba ikada, no umovi su i dalje žudjeli za drugim vremenima“, započinje svoju priču Bester. Sa svakim novim poglavljem Bester gradi nevjerojatno domišljat svijet, svome junaku otvara put za još nevjerojatnije avanture, uvijek u novom gradu, ili na nekom drugom planetu, no naposljetku je svega toga ipak malo i previše, pa će se čitatelj pri kraju romana možda osjećati i zasićeno. Junak ovog romana je Gully Foyle, treći časnik stroja, neobrazovan lik koji je jedini preživjeli član posade na olupini svemirskog broda Nomad. Kad ga sestrinska Vorga ne pokupi u bespućima svemira na pola puta između Marsa i Jupitera, čak i nakon što je odaslao signale za pomoć, Foyleu će jedini poticaj za preživljavanje biti osveta Vorgi, iako nema pojma tko je upravljao brodom i tko je izdao zapovijed da ga se ne pokupi.
Foyle je neugodan tip, ulična protuha koja ubija, siluje, razbija, a kad treba, maskira se kako bi obmanuo svoga neprijatelja. De facto psihopat. Njegova volja za životom izjednačena je s njegovom voljom za osvetom. S obzirom na to da se radi o protagonistu koji ne zna kontrolirati svoj bijes, gotovo uvijek ga vlastite emocije i impulzivna narav uspijevaju spriječiti u ostvarivanju nauma, tako da je priča koju Bester gradi putovanje junaka prema zatomljavanju vlastitih želja i prema samospoznaji. Roman započinje objašnjenjem kako su se ljudi počeli teleportirati, ili jauntati, po muškarcu imena Jaunte koji se prvi uspio teleportirati. No kad je teleportacija postala mainstream i kad su se i najsiromašniji počeli prebacivati s jednog kraja svijeta na drugi, bogataši su zauzeli suprotan stav: počeli su živjeti životom prije teleportacije.
Debitantski roman Alfreda Bestera „The Demolished Man“ osvojio je 1953. godine prvog Huga ikad. Iste godine objavio je roman „Who he“, a tri godine kasnije „Zvijezde, odredište moje“, i to u časopisu Galaxy Magazine koji ga je objavljivao u nastavcima. Bester, rođen i odrastao u New Yorku, na ovom romanu počeo je raditi tijekom svog jednogodišnjeg boravka u Engleskoj. Inspiraciju je pronašao u Dumasovom „Grofu Monte Cristo“, upravo zbog svoje naklonosti prema antijunacima, dok je imena svojim likovima (Gully Foyle, Dagenham, Presteign, Jisbella Queen, Robin Wednesbury) pronašao u telefonskom imeniku. Roman je počeo pisati nakon što je u National Geographicu pročitao o priču o potpoljenim mornarima, od kojih je filipinski pomoćnik kuhara na čamcu za spašavanje proveo četiri mjeseca. U to vrijeme su oko njega prolazili brodovi koji su ga odbijali spasiti jer su mislili da se radi o mamcu nacističke podmornice, samo produžujući agoniju unesrećenoga. Roman je dovršavao u Rimu, gdje se nakratko smjestio sa suprugom koja je glumila u talijanskim filmovima. O životu Alfreda Bestera ne zna se puno, iz jednostavnog razloga jer nije volio pričati o sebi. Za znanstvenu fantastiku se zainteresirao u trenutku kad su se na štandovima pojavili ZF časopisi Huga Gernsbacka, luksemburškog izdavača koji se smatra ocem znanstvene fantastike i po kojemu je nagrada Hugo i dobila ime. Kako kao dječak nije imao novca da kupi sebi jedan od tih časopisa, stao bi uz štand i pretvarao se da pregledava koji će kupiti, dok bi zapravo čitao. Kad bi ga prodavač otjerao, vratio bi se nekoliko sati kasnije i nastavio gdje je stao. U jednom periodu života nije pisao znanstvenu fantastiku nego scenarije, no sam medij, kao i šefovi, previše su ograničavali njegove neobične ideje, pa se vratio onome što je radio najbolje, što mu je nakon posla u show businessu došlo kao terapija: izmišljanju nepostojećih svjetova.
Sad kad su putovanja u svemir ponovno aktualna, zanimljiva je poveznica s Besterovim bogatašima budućnosti. Besterovi milijarderi ne bore se više samo za prevlast na Zemlji, nego i u svemiru, dok se ljudska rasa posredstvom tehnologije u isto vrijeme sve više udaljava od svoje prirode. Najbolja strana ovog romana Besterova je neiscrpna domšljatost koja odlazi puno dalje od vidljive stvarnosti, kao i njegova originalnost koja će utjecati na mnogobrojna djela pop kulture u desetljećima koja će uslijediti.
