Njemu i bratu manje ili više i prije napada na Poljsku bilo je jasno što se sprema, mada, ne do kraja monstruoznih razmjera plana Hitlerovog režima i kvislinških satelita po drugim zemljama okupirane Europe. Spiegelova organizacija bila je ona koja je Nijemcima počela praviti probleme po Varšavskom getu već u siječnju 1943., hvatajući ih pokojim hicem tu i tamo na krivoj nozi i skidajući ih jednog po jednog jer su ljudi zatočeni u getu umirali u stotinama svakog dana.
Što se Židova tiče, od toga nije moglo biti apsolutno nikakve štete jer svima njima dani su bili odbrojani, a i ono malo života što im je preostalo, zapravo je bilo najgore mrcvarenje iz dana u dan. Onog dana kad su nacisti dovukli najtežu artiljeriju pred zid geta udružili su se ljevičarski gerilci koji su već bili aktivni i konzervativni cionistički kolege u totalni otpor.
Razlog zašto su SS-ovci na kraju krenuli u sistematsko spaljivanje zgrade po zgradu bacačima plamena i potom miniranje svake zgrade, bilo je to što su im židovski gerilci prvi napad zaustavili, nanijeli im gubitke, čak i natjerali i na povlačenje. Ispalo je da SS i Wehrmacht nemaju petlje prihvatiti totalni sukob s urbanom gerilom čiji su članovi u planu imali jedino umrijeti. Razlog zašto su na kraju pojedini od njih krenuli u izvlačenje iz grada bilo je to što se naprosto više nisu mogli boriti u situaciji kad su nacisti s razdaljine uništavali sve zgrade redom.
Osim Spiegela, među 60-ak židovskih boraca koji su se uspjeli izvući iz grada, bila je i Chaike Belchatkowska, s kojom se nakon rata vjenčao, s kojom je ostao u braku do kraja života. Preživjeli gerilci praktično istog trenutka priključili su se poljskim partizanima i u šumama proveli sve dok u Varšavi 1. kolovoza 1944. nije izbio ustanak poljskog pokreta otpora. Pa su se i njima pridružili i skupa se tukli protiv nacista puna dva mjeseca takvom žestinom da su smatrali da Nijemci nemaju apsolutno nikakve šanse jer je Crvena armija SSSR-a bila na samo 10 kilometara jugoistočno od grada.
Čak je i Crvena armija sa svoje strane pozivala Poljake na ustanak u Varšavi. Međutim, u tom trenutku intervenirao je Kremlj. Točnije Staljin. Dandanas je ostalo više ili manje sporno kakva je točno bila naredba Staljina, ali je nesporno to da tenkovi Crvene armije koji su do tada već užasno unakazili armadu Trećeg Reicha, odjednom više nisu dobivali nikakve pošiljke goriva. A bez toga nisu mogli napredovati.
Bilo je objašnjenja da si Staljin nije mogao priuštiti rastezanje resursa i na toj strani dok je južno, na Balkanu, Crvena armija morala prodirati kroz Rumunjsku. Kako bilo, vojnici Crvene armije mogli su samo gledati kako se poljska Domovinska vojska uz pomoć pridruženih iz pokreta otpora tuče protiv Nijemaca u Varšavi sve do 2. listopada 1944. A među njima bio je i Spiegel, jedan od onih koji su preživjeli i slom i tog ustanka, potom Himmlerovu naredbu da se "do temelja sravni sa zemljom svaka zgrada u tom gradu" i koji je doživio konačno oslobađanje tek 17. siječnja 1945. kad su u grad napokon prodrli Crvena armija i Prva poljska armija.
Poslije svih tih bitaka, serijskog desetkovanja i godina provedenih usred nacističkog istrebljenja milijuna ljudi, zapravo je nevjerojatno da je itko od židovskih gerilaca uopće ostao živ. Ne samo to, nego je čudesno da su ti ljudi poslije mahom doživjeli duboku starost. Danas, 75 godina poslije, biologija je već učinila svoje i preživjeli kojih još ima, uglavnom su u doba ustanka bili djeca.
Jedan od njih je i Marian Kalwary, danas 86-godišnjak, koji se s majkom izvukao iz geta u ljeto 1942. zahvaljujući tome što su podmitili obližnji sud izvan geta da ih pozovu kao svjedoke u nekakvom sudskom postupku. On se i danas sjeća djevojčice koja je na ulici pokušavala prodati đonove od cipela, razmijeniti ih za nešto hrane. Nitko to nije kupovao, naravno, i ona je nekoliko dana poslije nestala s ulice.
"Možda je bila već preslaba za doći, možda je naprosto umrla", prisjeća se Kalwary povodom godišnjice ustanka. On i majka su se ostatak rata uspjeli sakrivati do oslobođenja grada kojega je porušeno čak 85 posto. I danas pamti tijela pomrlih od gladi po ulicama, ispaćene djece kako bezuspješno prose.
Najgore od svega je, kaže, to što isti užas vidi da se u svijetu, posebno u Poljskoj, priprema i danas. "Užasnut sam ponovnim usponom fašizma i nacionalizama, time što vidim da se nacionalizam opet glorificira kao nešto plemenito. Pobrkali su nacionalizam i domoljublje", kazao je.
