Prije dvadeset i šest godina, daleke 1989., Zagreb je posljednji put ugostio košarkaško natjecanje onakve važnosti i onakvog statusa kakvo počinje u subotu.
Naravno, malo se paralela može povući između Eurobasketa ‘89. i Eurobasketa ‘15. Dvije države koje su tad osvojile medalje – SFRJ i SSSR – više ne postoje, a ni treća – Grčka – baš se ne osjeća najbolje u zadnje vrijeme.
Na onom je turniru sudjelovalo osam reprezentacija, na ovom turniru ih sudjeluju dvadeset i četiri, europskim parketima prodefilirat će više od dvije stotine i šezdeset reprezentativaca, praktički sve ono što može skočiti, trčati i probaciti loptu kroz obruč na tlu našega kontinenta.
A i dio onih koji to ne mogu…
Doduše, u Zagreb je proteklog tjedna došlo samo šest reprezentacija, u sklopu jedne od četiri skupine prve faze natjecanja koje se prvi put igra u neobičnom formatu s četiri države suorganizatora…
Mislim, što se mene tiče – super. Hrvatska vjerojatno nikad ne bi dobila priliku sama organizirati ovako velik, zahtjevan i skup turnir, i ovo je jedinstvena prilika vidjeti ovako elitni košarkaški skup na deset minuta od mjesta na kojem stanujem.
Eto još jedne razlike – prije tih dvadeset i šest godina bio sam sudionik turnira, a sad sam samo gledatelj. Potpuno različita perspektiva.
Iz ove današnje perspektive silno me zanima kakav će biti odaziv gledatelja, status nacionalne košarke “onog doba” je bitno različit od statusa košarke “našeg doba”.
Čak su različite asocijacije na onu i ovu nacionalnu košarku… nema veze…
Zapravo samo glasno razmišljam o tome hoće li zagrebačka Arena biti puna, koliko će gledatelja pratiti utakmice naše reprezentacije, koliko će gledatelja doći na, recimo, utakmicu Nizozemska – Gruzija, ima li uopće još kod nas dovoljno košarkaških fanatika za praćenje ovakvog turnira, a da se ulaznice ne dijela po vrtićima, provincijskim školama i proizvodnim/ uredskim pogonima sponzora?
A organizatori su maksimalno zakomplicirali taj proces dolaska do ulaznica. Ne mislim reći ništa loše - ali stvarno je apsurdno pozvati Sloveniju u skupinu (svaki organizator skupine imao je pravo pozvati jednu reprezentaciju), a onda činiti sve da slovenski navijači ne mogu doći do ulaznica za prvu utakmicu natjecanja, onu protiv Hrvatske.
Tja, takvi smo kakvi smo… Bojimo se da će nas Slovenci nadmašiti brojnošću i decibelima… Još jedan veliki kompleks malog naroda… Makar su Slovenci još manji od nas…
Skrušeno priznajem da sam dvojici Slovenaca pomogao da dođu do ulaznica za tu tekmu. Ali pod uvjetom da a) ne budu obučeni u zelene dresove i b) ne viču “gdo ne skače ni Slovenec, hejhejhej” uz panterske skokove po tribinama.
No, da, to je onaj fenomenološki dio, ali postoji tu i sportski dio, koji ponajviše zanima domaći živalj. Ne razmišlja naš navijač o onome o čemu ja razmišljam…
Što, dakle, može učiniti reprezentacija Hrvatske na predstojećem Eurobasketu? Može li se napokon razbiti to “prokletstvo silaska s postolja” koje traje od Atene 1995.?
Ide li naša reprezentacija korak po korak, i nakon ulaska u “zonu medalja” prvi put u dvadeset godina prije dvije godine slijedi i penjanje na postolje?
Bojim se da je nerealno biti toliki optimist - nemojmo zaboraviti da su pesimisti samo dobro obaviješteni optimisti – jer nas i povijest i sadašnjost uče da su “visokoletači” ujedno “niskopadači”.
Dovoljno je samo vratiti se na prošlo ljeto i Svjetsko prvenstvo, kad je repka u Francusku otputovala s nekim pričama o medalji, a vratila se u raspadnom stanju.
Respektiram devet uzastopnih pobjeda bez poraza u pripremnom periodu, ali su pripreme ipak samo pripreme, a natjecanje nosi potpuno drukčiju sliku. I najiskusniji reprezentativac, Roko Ukić, složit će sa sa mnom.
"Te su pobjede sigurno utjecale na razinu našeg samopouzdanja, ali ipak smo igrali s reprezentacijama koje nisu u samom vrhu kvalitete europske košarke. Ne smijemo sami sebe zavaravati, mi još uvijek ne znamo koliko smo dobri", kaže Ukić.
Saznat ćemo, vjerojatno, već nakon prve dvije utakmice, koje igramo protiv nominalno najjačih suparnika u zagrebačkoj skupini – Slovenaca i Grka.
Nego, prvi put reprezentaciju vodi Velimir Perasović, koliko se može govoriti o promjenama koje je unio?
"Evidentne su promjene koje je on donio. U prvom redu bilo je puno manje kalkulacija tijekom pripremnog perioda, i oko igrača i u svakom drugom pogledu. No za konačnu ocjenu ipak moramo pričekati natjecanje", dodao je Roko.
Oprezno, oprezno… I mudro. Pa onda meni ne preostaje ništa drugo nego dati procjenu. I uspjeh i realan domet ove naše selekcije bio bi plasman do sedmog mjesta, što bi značilo i ulazak u dodatne olimpijske kvalifikacije.
U Rio ‘16. odlaze samo finalisti, a to bi trebali biti Francuska i Španjolska.
Ostali će se “potući” za broncu i za kvalifikacije, ali iz naše perspektive tu postoji ozbiljan problem – u “ostale”, uz Hrvatsku, spada još barem sedam-osam reprezentacija koje u natjecanje ulaze s istim ambicijama.
I Srbi, i Grci, i Turci, i Litavci, i Rusi, i Nijemci, i Talijani, ne zaboravimo da uvijek netko iz “donjeg doma” iskoči i neočekivano uđe u četvrtfinale.
U Sloveniji su to bili, recimo, Ukrajinci. Makedonija je 2011. bila četvrta, Slovenija je 2009. bila četvrta.
Stvarno neugodna izjednačenost europskih reprezentacija, izjednačenost koja stavljanje potpisa pod prognozu čini vrlo diskutabilnom odlukom.
I nakon ove relativizacije slijedi ono što bi trebala biti poanta. Bit ću u Areni svaki dan. A vi?
