Kao što pokazuje nedavna događanja u Egiptu i Tunisu, uspostavljanje održivih demokracija može biti vrlo težak zadatak. Zašto neke demokracije ne samo da prežive, već napreduju - često pred nedaćama - dok su drugi stalno pred kolapsom?
Jedan od moćnih odgovora je naglasak na važnosti "društvenog kapitala", guste mreže udruga u kojima građani mogu stvoriti interakciju kao ravnopravni. Ovu ideju iznio je harvardski profesor politologije Robert Putnam 1995.
Ova ideja ima dugu liniju: Kad je Alexis de Tocqueville posjetio Ameriku 1830-ih godina, bio je impresioniran snagom kojom su građani surađivali u raznim udrugama. Tvrdio je da "to najdemokratskija zemlja na svijetu, ...usavršila je umjetnost isticanja njihovih zajedničkih želja i ciljeva“.
Društveni kapital je povezan s nizom poželjnih rezultata:
Postoji više povjerenja i više davalaca krvi u gradovima u kojima ima više građanskih udruga i odaziv birača je veći, a financijska tržišta rade bolje.
Ku Klux Klan, dileri droge i mafija oslanjaju se na socijalni kapital kako bi osigurali suradnju. Također, važni nedavni radovi pokazuju da građanske udruge mogu dovesti do potkopavanja postojećih vođa, potkopavajući i kvalitetu upravljanja, piše voxeu.org.
Okrenimo se iskustvu međuratne Europe da bi naučili neke lekcije. Baš kao i tijekom arapskog proljeća, nakon 1918. godine mnoge su zemlje , nakon autoritarnih režima uvele demokratske sustave ali značajan dio nije preživio.
Usredotočimo se na najvažniji primjer - raspad – Weimarske republike u Njemačkoj. Konkretno, istražujemo u kojoj je mjeri socijalni kapital pridonio usponu ekstremističkog, antidemokratskog pokreta – Hitlerove Nacionalsocijalističke partije. Znanstvenici su već dugo isticali da je Weimarska Njemačka imala neobično snažno građansko društvo. Ipak, prva demokracija zemlje se urušila. To ne mora nužno dokazati da socijalni kapital potkopava politički sustav – moguće je da bi se Weimarska Republika brže raspala i bez guste mreže klubova i društava.
Uspon nacističke stranke odvijao se ne samo na biračkim mjestima, nego se ključno oslanjao na čvrsto kontroliranu organizaciju sastavljenu od tisuća lokalnih 'ćelija'. U većini njemačkih gradova, oni su podupirali uspjeh stranke na nacionalnim izborima. Stranka je rasla, a glasovi su slijedili. Na primjer, 1928. nacisti - Nacionalsocijalistička partija već je imala 100.000 članova u nekih 1.400 lokalnih podružnica, što je čini jednom od najvećih stranaka u zemlji. Istodobno je dobila samo 2,6% nacionalnih glasova.
Tijekom cijelog razdoblja gradovi i mjesta s više društvenog kapitala pokazali su znatno veće stope ulaska u nacističku stranku. To znači da se "virus" nacističke ideologije širi mnogo brže u populaciji u kojoj su ljudi intenzivno i opetovano surađivali kao ravnopravni.
Udruge su pomogle nacističkoj stranci zbog dva razloga.
Prvo, mogli su sadržavati veliku količinu militarističkih pojedinaca koji žude za osvetom protiv Francuske, koji su bili predodređeni da prihvate nacističku ideologiju.
Drugo, u gradovima i mjestima s više socijalnog kapitala ljudi su češće ulazili u Hitlerovu stranku jer su članovi kluba vjerovali Führerovoj poruci i uvjerili ostale Nijemce da će stranka unaprijediti društvo.
Anegdotalni dokazi snažno sugeriraju da je neformalni kanal bio jako važan. Iz mnogih autobiografija znamo da je interakcija s članovima stranke uvjerila mnoge da se pridruže pokretu.
Jedan član je istaknuo da se "... upoznao s programom stranke preko kolege, vršnjaka s kojim je često razgovarao . Bio je mirna, tiha osoba koju sam iznimno cijenio. Kad sam ustanovio da je on jedan od lokalnih vođa Nacionalsocijalističke partije, moje mišljenje o njoj kao skupini kriminalaca potpuno se promijenilo."
U sveučilišnom gradu Marburgu, detaljno je to analizirao Rudy Koshara. Članovi partije imali su širok spektar članstava, od šahovskih klubova do planinarskih udruženja - daleko nadilazeći militaristički prostor veteranskih udruga. Ovo pokazuje snagu koju imaju veze jer se članovi u udrugama pridružuju partiji koja ima više članova.
Sustavnije se bavimo pitanjem tumačenja, podijelit ćemo članstvo udruživanja u dvije vrste - vojne udruge (uglavnom klubovi veterana) i druge udruge (od uzgajivača kunića i golubova do pjevača, gimnastičari, kolekcionari maraka itd.). Kada analiziramo vezu između brojnosti udruženja i ulaska u neku stranku, gotovo su identični rezultati za obje vrste društvenog kapitala – i ljubitelji golubova i planinari imaju jednako snažan utjecaj na rast popularnosti nacističke stranke kao i veteranske udruge.
Propast Weimarske Republike bio je prekretnica svjetske povijesti. Donio je ubojiti režim na vlast. Bez golemog uspjeha nacističke stranke na biračkim izborima, njegov dolazak na vlast bio bi nezamisliv. Ono što je otvorilo put izbornom uspjehu bila je moćna stranačka organizacija koja je prodrla u svaki kutak Njemačke. U ovom radu razmatramo ono što je omogućilo članstvu stranke da se podigne do točke kad postaje uspješan masovni pokret koji je mogao uspješno stvoriti demokratski poredak.
Otkrili smo da snažne društvene mreže u međuratnoj Njemačkoj u konačnici pridonijele usponu nacističke stranke. Neovisno o tome jesu li udruženja imala ideološku podlogu, članstvo je brže raslo tamo gdje je bilo više socijalnog kapitala.
Interakcije među ljudima dok su pjevali ili razgovarali o uzgoju kunića nisu spriječile Nijemce da zagrizu mamac ekstremističke stranke. Dapače, to joj je omogućilo rapidni priljev članova, a taj priljev bio je tim veći što je u nekom gradu bilo više građanskih udruženja. Ovakvo istraživanje upućuju na to da Putnamove tvrdnje o prednostima društvenog kapitala za demokraciju treba dovesti u pitanje - barem u jednom povijesno važnom slučaju, živopisne građanske udruge pomogle su kopanju groba otvorenog i civilnog društva.
