Malo je poznato da je Židovsko groblje u Splitu dugo bilo jedino pošumljeno područje na Marjanu, puno prije početka sustavnog pošumljavanja tog poluotočića 1852. Uopće, Split je danas savršeno nesvjestan da je duboko u DNK povijesti toga grada od samih početaka utkana i povijest židovskih Splićana. Već 100 ili 200 godina od rimskog razaranja Jeruzalema prvi se Židovi bilježe u antičkoj Saloni, a kad su Avari skupa sa Slavenima u 7. stoljeću razorili tu metropolu provincije Dalmacije, spas među zidinama Dioklecijanove palače, skupa s ostalim Salonitancima, potražili su i tadašnji Židovi.
"U Splitu od trećeg stoljeća znamo za pojedinačne Židove, ali, po svoj prilici, već od sedmog stoljeća i u Splitu su Židovi organizirani u općinu. Prvi židovski kvart i sinagoga nalazili su se u istočnim podrumima Dioklecijanove palače. Nakon velikog požara 1507. godine u tom dijelu grada, Židovi se sele u sjeverozapadni dio Palače i uz današnju Bosansku ulicu. Tako se od početka 16. stoljeća do danas i sinagoga i Židovska općina nalaze na istoj adresi, u Židovskom prolazu, jednom od ulaza u nekadašnji židovski geto", objasnila je svojedobno Ana Lebl za Slobodnu Dalmaciju.
Ta stara sinagoga koju ona spominje, prema Kečkemetu, koji je o tome pisao 1971., nalazila se kraj Vestibula u Dioklecijanovoj palači, o čemu postoje zapisi splitske nadbiskupije još iz 1397. Još i ranije, u 14. stoljeću, računi iz splitske općine navode "Zuecu" ili "Iudaicu", taksu za trgovinu koja se odnosila na bojenje koža i proizvodnju tkanina, zanat kojim su se bavili Židovi.
Židovi su se u Split u većem broju doselili nakon što su Izabela Kastiljska i Filip II. Aragonski protjerali Arape s Pirenejskog poluotoka, koji su tamo stoljećima gradili društvo puno tolerantnije, te bitno i gospodarski i kulturno naprednije od ostatka tadašnje Europe. Iste godine kad je Kolumbo nabasao na Ameriku, novi vladari Pirenejskog poluotoka, ovaj put kršćanski, osvojili su Granadu i, usput, izdali naređenje o protjerivanju Židova.
A ovi su se tad sklonili u relativno tolerantnu Veneciju, pri čemu su neki od njih, prema današnjim procjenama, između 200 i 300, svoj novi dom pronašli u Splitu. Potomak tih doseljenika, vjerojatno u trećem koljenu, bio je Daniel Rodrigez, vrlo vješti diplomat koji je kao posrednik između Venecije i Turske pregovarao o vraćanju zarobljenika. Taj čovjek imao je velike planove za Split, u to doba gradić slabe infrastrukture, bez uvjeta za trgovinu, kamoli skladišta i luka.
On je 1576. zatražio od Mlečana da se u Splitu sagrade nova luka i lazaret, skela za pretovar poput one koja je tad postojala na Neretvi. To mu je uspjelo 12 godina poslije, a 1592. godine luka je postala tako važna da su se tu brodovima dopremali tereti iz Turske, Indije i Perzije, što je funkcioniralo sve do 19. stoljeća.
Ti lazareti su konačno uništeni tek u bombardiranju u Drugom svjetskom ratu. Pretjerano je reći da su u svojem gradu stoljećima uživali jednaka prava kao i ostali Splićani, ali se Split definitivno isticao kao gradić u kojem su imali bitno bolje uvjete nego drugdje. U svakom slučaju, dijelili su i dobro i loše, a ostavili su u gradu i golemi trag, kao što su, primjerice, u 19. i 20. stoljeću u Zagrebu, pogotovo u Karlovcu, sagradili veliki dio najstrožeg centra tih gradova. Tako je epidemiju kuge u Splitu iz 1607. preživjelo samo 1045 Splićana, od čega 60 Židova.
U tom istom 17. stoljeću, skupa s ostalima, branili su grad u Kandijskom ratu između Mletaka i Turaka, kao i u drugim ratovima. U Kandijskom ratu su, po zapisima splitskih plemića, Židovi stražarili i branili grad kraj samostana sv. Arnira, koji se i danas zove "položaj Židova". I tako sve do 1797. godine i pada Mletačke Republike, kad su seljaci iz okolice Splita nahuškani na Židove kao na pristalice Francuske revolucije.
Jurišali su na Geto, a krvoproliće je spriječilo čak 300 naoružanih Splićana nežidova predvođenih Nikolom Šilovićem, koji je tad, ostalo je upisano u kronikama, zaustavio svjetinu s periferije govorom o tome da su Židovi pomagali razvoju i obrani grada te da su u pravilu imali niže cijene od splitskih trgovaca.
Splićani su tad obranili svoje Židove. Iz tih stoljeća potječu prezimena mnogih ljudi koji su grad zadužili i u 19. i 20. stoljeću, koja se mogu naći na Židovskom groblju na Marjanu, neka čak čije su izvedenice danas čisto hrvatska prezimena. Danas se na groblju na Marjanu nalazi, prema nekim izvorima, 650, prema drugima do 700 grobova, od kojih najstariji potječe iz 1717., a najnoviji iz 1942. godine.
I nevjerojatno je da takav jedinstveni spomenik u 21. stoljeću u svjetskim razmjerima nije adekvatno ni restauriran ni zaštićen, a kamoli da ga se ne koristi za kulturnu i turističku promociju grada i Hrvatske, kao što je to slučaj u nekim drugim europskim zemljama. Toga bi posebno trebao biti svjestan aktualni gradonačelnik Splita Andro Krstulović Opara, diplomirani povjesničar umjetnosti, čovjek koji i arheologiju ima u malom prstu, koji, konačno, u svojem životopisu ima i višegodišnju epizodu kao ravnatelj Muzeja "Ivana Meštrovića".
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Kakvo sranje od naslova, najbolje ništa ne reći ..