Haven Shepherd danas je plivačica, jednoga dana možda i paraolimpijka.
"Kada sam u vodi osjećam se potpuno slobodno, kao ja", kaže tinejdžerka vijetnamskog podrijetla čije su noge amputirane ispod koljena.
Ona je djevojka, piše BBC, koja nije trebala preživjeti. Rođena je 10. ožujka 2003. godine u provinciji Quang Nam. Imala je samo 14 mjeseci kada je njezin otac došao u kolibu naoružan eksplozivom. Privezao je TNT uz sebe i njezinu majku, a djevojčicu su držali između sebe.
Oboje su odmah poginuli a eksplozija je Haven odbacila devet metara od kolibe.
"To nije nešto što sam trebala preživjeti", tvrdi Haven. Lokalni su mediji pisali kako je njezin otac imao suprugu i drugu djecu, i Havenina ga je majka htjela ostaviti, a on je za osvetu odlučio pobiti ih sve. Havenini djed i baka kažu da je bilo drugačije, da su to učinili radi očaja jer se nisu mogli udati.
Haven je pronađena spaljena, sa šrapnelom u glavi i raznijetih nogu, ali i dalje živa. Zvali su je "čudom od djeteta" jer je uopće preživjela put do bolnice kroz džunglu, bez da je pala u šok.
Noge su joj odmah amputirane ispod koljena kako bi se izbjegla infekcija. Bili su siromašni pa su morali računati na donacije dobrih ljudi.
Čak 13.000 kilometara dalje, dok je Haven ležala u bolnici, Rob i Shelly Shepherd iz Missourija borili su se s dilemom.
Imali su šestero djece, i vodili vlastiti biznis, ali kao da im je nešto nedostajalo.
"Čuli smo koliko djece na ovom svijetu treba dom, no stalno sam se pitala zašto mi, imamo već šestero djece. Ali onda bi sama sebi rekla "zašto ne mi". Bila sam apsolutno sigurna kako je to nešto što nam je suđeno", kaže Shelly.
No, njezin suprug nije bio tako uvjeren. Mučila ga je i nesreća kroz koju je on prošao neozlijeđeno, a poginuo je njegov brat Terry 2000. godine. Nije mogao prijeći preko toga.
Obitelj je često privremeno uzimala napuštenu djecu ili one koji su trebali privremeni dom. To je pomoglo Shelly da nagovori Roba na posvajanje.
Vrlo brzo nakon odluke njihovi prijatelji Pam i Randy Copes pozvali su ih na putovanje u Vijetnam gdje su zajednički poznanici otvorili sirotište.
Htjeli su da im Rob i Shelly pomognu pri organizaciji bebe iz Vijetnama za koju je bilo sređeno posvajanje. Ta je beba bila Haven.
Curicu je trebala preuzeti treća obitelj u Missouriju. Rob i Shelly htjeli su se upoznati s kompletnim procesom, ali dogodilo se nešto posve neočekivano, a to je da su se zaljubili u nju.
"Već sam prvi susret, kad je pružila ručice prema meni, osjetila kao sudbonosan", kaže Shelly i nadodaje kako je djevojčica stalno htjela da ju Rob nosi, kao da se povezala sa njima kao s roditeljima.
No, tjedan dana kasnije Haven je bila u novoj obitelji u Missouriju. Rob i Shelly bili su slomljenog srca.
Šest dana kasnije Pam je nazvala Shelly i rekla kako je obitelj odlučila da nisu dobar par. U samo nekoliko sati Haven, koja danas ima 15 godina, spojena je sa "svojom obitelji".
"Kad smo s njome ušli kroz vrata stana naša je obitelj bila potpuna. Djecu smo uvijek učili da se ljubav množi, ne oduzima, jer nas je puno", kaže Shelly.
Danas neka djeca već imaju svoju djecu, i zajedno ih je jako puno. Na doručku ih se zna skupiti više od 15. Prostetika koju Haven ima umjesto nogu nije nikakav tabu, uvijek ima mjesta za šalu. Kad je došla u obitelj došla je u skupinu djece između sedam i 21 godine.
Kao petogodišnjakinja majku je pitala kako je izgubila noge. Kada joj je Shelly rekla "radi bombe" Haven je samouvjereno odgovorila "pa to je glupo, osim toga otkuda nekome u Vijetnamu bomba".
Nije još razumjela što je sve ostalo nakon rata u Vijetnamu koji je završio 1975. godine. Jedna njezina sestra, 31-godišnja Hayley, sa suprugom je posvojila dječaka iz Demokratske Republike Kongo.
Haven se, na svačije iznenađenje, okrenula sportu.
"Gledala sam je i ja kroz prizmu invalida, to je istina, razmišljala sam i klaviru, šivanju i sličnom, nikako mi na pamet nije padao sport", rekla je majka.
Probala je trčanje, ali bi joj od znoja klizala prostetika, a onda je na red došlo plivanje.
"Osjećam se ojačano, to je jedna stvar koju stvarno mogu raditi sama", kaže Haven koja je plivati počela s deset godina, a nakon dvije godine pristupila je ozbiljnijoj ekipi koja je stalno trenirala.
Želja joj je profesionalno se natjecati, a paraolimpijska ekipa stalno ima "oko na njoj". Osim plivanja sada radi i na dizanju utega. U Italiji je njezina ekipa dobila dvije zlatne medalje.
Za Haven, da je izaberu da predstavlja svoju zemlju u Tokiju bio bi, kaže, "vrhunac života". I njezin trener Shawn Klosterman apsolutno vjeruje u nju.
"Oko mene je prije bilo jako malo invalida, i ja sam imala dva izbora - ili sam mogla prihvatiti svoje stanje i reći "ok buljiš mi u noge jer sam tako jako cool" ili sam stalno mogla biti povrijeđena", kaže Haven koja se školuje kod kuće.
Ponekada joj je pritisak, kaže, velik. Biti kći, tinejdžerka, učenica, plivačica i ambasadorica za ljude s disabilitetom.
Uskoro će i na put u Vijetnam, vidjeti baku i djeda te polusestru, što roditelji smatraju da je velik i važan korak.
Kaže kako koristi svoju nevjerojatnu priču o preživljavanju kao inspiraciju, a ne kao razlog da život provede depresivna.
