Ima već nekoliko mjeseci otkako je u dobi od 57 godina umro Alex Tizon, američko-filipinski novinar i spisatelj, dobitnik Pulitzerove nagrade. A njegov možda i najbolji esej koji je ikad napisao, The Atlantic je po prvi put objavio posthumno. Riječ je o priči o Filipinki Eudociji Tomas Pulido, koja je u modernom dobu u njegovoj obitelji živjela čak 56 godina. Svi su je zvali samo – Lola. Bila je sićušna, visoka samo metar i pol i imala je 18 godina kad ju je Alexov djed 1943. poklonio svojoj kćeri, Alexovoj majci.
Obitelj je tada još živjela na Filipinima, a kad su svi skupa odselili u SAD, nju su poveli sa sobom. Da im radi bez plaće, od jutra do mraka, samo za hranu i smještaj, da je grde, po "potrebi" i udare. Bila je ropkinja, bez sumnje. Što se njih tiče, oni su u SAD-u djelovali poput krajnje uzorne imigrantske obitelji. Otac mu je bio odvjetnik, majka je studirala medicinu, djeca su bila pristojna. I nikad nikome nisu pričali o Loli. 1999., kad mu je majka umrla, Lola je došla živjeti kod Alexa u gradiću sjeverno od Seattlea.
"Imao sam obitelj, karijeru, kuću u predgrađu, odjednom sam imao i roba", autoironično je napisao. Ropstvo na Filipinima potječe još od 16. stoljeća kad su Španjolci stali porobljavati domoroce, kad su počeli dovoditi i robove iz Afrike i Indije. Vremenom je Španjolska zabranila ropstvo, ali je ono opstajalo u slabije dostupnim krajevima Filipina čak i pod američkom vlasti nakon uspostavljanja 1898. Još i danas si čak i siromašniji na Filipinima mogu priuštiti "pomagače", "utusans".
Postojali su viši robovi i niži robovi. Oni robovi višeg statusa i sami su mogli imati robove nižeg statusa. Uvijek je postojalo nastojanje da se porobi nekog još siromašnijeg. Poručnik Tom, Alexov djed, imao je tri obitelji "pomagača" kad je u proljeće 1943., sad već pod japanskom okupacijom, doma doveo djevojku koja je bila nekakvo rubno, daleko srodstvo. Roditelji su je htjeli udati za dvostruko starijeg uzgajivača svinja, a ona to nije željela.
Tada joj je poručnik Tom, već tad udovac, ponudio stan i hranu u zamjenu za brigu o njegovoj 12-godišnjoj kćeri. Lola nije imala pojma da će to biti ugovor za cijeli život. Djed je otišao u rat, Lola je Alexovu majku oblačila, kuhala joj, prala kuću, hranila pse, prala odjeću na ruke na rijeci, na kraju dana uspavljivala djevojčicu u krevetu. Jednom prilikom, kad se poručnik vratio kući, uhvatio je kći u laži i odlučio je išibati. Djevojčica se skrila iz Lole i odjednom rekla neka da batine Loli umjesto njoj.
I tako je napravio. 12 udaraca, a Lola nije pustila niti zvuka. Alex je napisao da mu je majka kao dječaku oduševljeno pričala o toj "zgodi". Očito mu se dizao želudac na takve obiteljske uspomene. Poslije ga je Lola molila da joj ispriča kako je to opisala njegova majka. I ispričao joj je. A ona je ga tužno pogledala i rekla: "Da, bilo je tako." Uglavnom, 1950. njegova majka se udala i odselila u Manilu, vodeći Lolu sa sobom. Poručnik Tom, veleposjednik inače jezivog temperamenta, sljedeće godine pucao si je u glavu.
Te godine rodio se Alexov brat Alrthur. Sljedeće i Alex. A njihovi roditelji naprosto su očekivali da Lola brine i o njima. Tako je i bilo. Alexovi roditelji su studirali, diplomirali, postali diplomati, ali bez posla. Lola je rintala od jutra do mraka za obitelj. A onda je Alexov otac dobio ponudu raditi u SAD-u, zemlji o kojoj su sanjali. Otac mu je dobio dopuštenje povesti sa sobom cijelu obitelj i još jednu osobu s Filipina. Njegova majka jako se naljutila kad je rekla Loli kakav je plan, a ova nije istog trenutka potvrdila da ide s njima.
"Bilo je to predaleko", poslije je kao starica pričala Alexu. "Možda me tvoji roditelji ne bi pustili doma", kao da se i njemu ispričavala. Dobili su je na obećanje Alexovog oca da će u SAD-u biti sve drugačije, da će je pustiti, pa, zapravo na slobodu čim stanu na noge. Pričali su joj da će moći zarađivati, svojim roditeljima u kolibi sa zemljanim podom da će moći slati novac, izgraditi im betonsku kuću. U SAD su došli 1964., a Alex je prvo naučio reći Lola, tek potom mama i tata.
Nije htio spavati ako ga ona ne bi uspavala. Imao je četiri godine i nije imao pojma kako stoje stvari. Rastao je, roditelji su mu doista puno radili, ali su Lolu, kad ih je pitala bi li mogla na Filipine majci koja se užasno razboljela, izgrdili su je zbog bezobrazluka. Kao da su je obožavali vrijeđati i urlati na nju sve dok se ne bi rasplakala. Alex je imao 11 ili 12 godina kad je shvatio kakav je njen položaj, zašto sve to trpi, zašto tako često spava među hrpama prljavog rublja u kupaonici.
Imao je 13 godina kad više nije mogao trpjeti. Otac mu je zatekao njegovu mlađu sestru da nije jela. Lola je rekla da je curica rekla da ne želi jesti. A on je urlao na nju i onda je udario. Lola je otrčala tuleći, a Alex... Alex je stao pred oca i rekao: "Ling je rekla da nije gladna." Otac mu je poludio što dječak brani Lolu. Njegovi roditelji Lolu su tretirali i gore nego na Filipinima. Istodobno su morali svima lagati njenu pravu ulogu u obitelji. Zapravo su u sve uvukli i djecu, nesvjesno je ucijenili.
Lolini papiri istekli su 1969., bila je u SAD-u ilegalno. Priznati da drže roba, da čine teško kazneno djelo, pa, značilo bi samo jedno za obitelj - deportaciju. Obiteljsku tajnu zato su krila i djeca. Nadalje, Lolina majka Fermina umrla je 1973., njen otac Hilario 1979. Oba puta je Lola htjela kući. Oba puta su joj Alexovi roditelji rekli da ne može, da nemaju ni vremena ni novca. Da je djeca trebaju. Poslije su priznali Alexu da ih je bilo strah da bi, ako na granici vlasti shvate da je Lola ilegalac, deportirali obitelj.
Lolu je Alex u djetinjstvu upamtio kao najbolju, najbrižniju majku na svijetu. Alex je imao 15 godina kad ih je njegov otac napustio. E sad je njegovoj majci život postao doista naporan. Radila je puno, ali se i iživljavala na Loli. A ova je na sve to uzvraćala trudeći joj se još više udovoljiti. Dvije godine poslije, njegova majka se udala za Hrvata po imenu Ivan, kockara koji je iza sebe imao četiri braka, koji je očekivao da ga Alexova majka uzdržava, a Lola da brine o njemu.
Često je vikao na Alexovu majku i tad se dogodilo, Lola se po prvi put postavila protiv nekog. Stala je između Alexove majke i muškarca od kakvih 125 kila. Samo je rekla: "Ivan." A ovaj se povukao. Inače ga je bespogovorno služila, ali kad bi učinila taj potez, svaki put bi ga presjekla. Lola je bila u 50-ima kad su joj stali ispadati zubi. Alex, sva djeca zapravo, stala su tražiti od majke da joj plati sveopći popravak zuba.
A majka je stala kukati da je bole prsti jer radi do iznemoglosti, da nema novca, da su djeca uvijek protiv nje, a na Lolinoj strani. I tu je pukao Alex. Sasuo joj je ulice da je cijeli njen život potpuna laž, da je puna samosažaljenja, dotle da cijeli život drži roba u kući. Majka je ostala šokirana. "Roba?... Nikada nećeš razumjeti naš odnos", rekla je. Tog dana Alex je majku mrzio iz dna duše. Majka je stala optuživati Lolu da joj je "ukrala djecu". Stala ju je emocionalno ucjenjivati:
"Jesi li sad sretna kad me djeca mrze? ... Bolje da ideš odmoriti Lola, tvoja su djeca, vidiš, zabrinuta za tebe..." Na kraju ih je Lola molila da se prestaju zauzimati za nju. Lola je posijedila. Na Filipine ju je sad već bilo sram vratiti se. A vremena su se promijenila. Sve s tipkovnicom ju je prepadalo. Alex joj je izradio karticu za njegov račun, ona je jednom uspjela upotrijebiti je, ali, nakon što se drugi put spetljala, više nikad nije pokušala. 1999. umrla mu je majka. Lola je imala 75 i doselila je njemu.
I nastavila je kuhati, spremati krevete, prva se buditi, posljednja lijegati, sve tome slično. Govorio joj je da to ne čini, da ne treba... Napokon ju je posjeo. "Ja nisam moj otac. Ti nisi ovdje rob... Ovo je sada tvoja kuća. Ovdje nisi zato da nam služiš. Možeš se opustiti, OK?" "OK", rekla je ona, ustala i nastavila čistiti. Ona naprosto više nije znala drugačije. Jednog dana ju je zatekao navečer pred TV-om kakouz šalicu čaja slaže puzzle. Nasmiješila mu se, a on je pomislio: napredak.
Napunila je 80. Počela koristiti štap. Davao joj je 200 dolara tjedno da si šalje kome želi na Filipine. A ona je vječno slušala kazete s filipinskim narodnim pjesmama, i dalje kuhala, sadila svoje cvijeće u vrtu. Jednog ju je dana zatekao kako zuri u fotografiju koju joj je poslao netko s Filipina. "Želiš li kući Lola?" "Da", odgovorila je. Imala je 83 godine i platio joj put. Nakon mjesec danas došao je za njom, da vidi želi li nazad. Rekla je da ništa nije isto. Da su svi koje je poznavala mrtvi.
Osim tek rijetkih prijatelja iz djetinjstva. Samo što su joj oni sad poput stranaca. Rekla je da je mislila da želi tu provesti svoje posljednje godine, ali da nije spremna. "Želiš nazad u svoj vrt?" "Da, idemo kući." Doživjela je 86 godina i, nakon što je umrla, Alex je njen pepeo osobno odnio u selo njenog djetinjstva na Filipinima i predao ga njenoj nećakinji koju je pronašao.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Ovo je strašna priča o ropstvu. Nitko u Hrvatskoj, pak, neće vjerovati kad kažem da i ovdje sada postoji ropstvo. Prvo-pravcato. Rob je onaj tko bez svoje volje radi za drugoga! Zamislite samo koliko ljudi tako živi u Hrvatskoj. Svaki ... prikaži još! blokirani, ovršeni, deložirani stvor (ne čovjek) radi za drugoga, bez svoje volje. Pa, on je po definiciji čisti rob. U Hrvatskoj je trenutno oko 330 tisuća robova. Ne vjerujete? Uistinu je tako. Do Deklaracija o slobodi i Zakona o zabrani ropstva bit će tako.