Drhtala sam dok mi je sunce tog vrućeg dana u kolovozu pržilo kožu. Izbile su mi ogromne crvene mrlje i pokrivale su mi cijelo tijelo. Sljedeći put kad su me doveli u laboratorij, nisu mi vezali ruke, već su mi mjerili temperaturu i odmah me odveli u bolnicu.
Bolnica je bila još jedna baraka te je bila puna ljudi koji su izgledali više mrtvo nego živo. Sljedećeg je jutra došao Mengele s još četiri liječnika. Nije me pregledao, već je pogledao bolesnički karton i i potom je zaključio "Šteta, tako je mlada, ima još samo dva tjedna života".
Jedino čega se sjećam iz tih 14 dana je kako pužem po podu barake jer više nisam mogla hodati. Puzala sam da dođem do slavine s vodom na drugom kraju barake. Kako sam puzala, tako sam padala u nesvijest i budila se, govoreći sebi da moram preživjeti. nakon dva tjedna, vrućica je popustila i odmah sam se osjećala snažnije.
Trebalo je još neka tri tjedna da mi se temperatura unormali.
Dana 12. siječnja 1945., Eva i Miram su oslobodili sovjetski vojnici.
Kad sam Miraim pitala 1985. sjeća li se kad su me odveli u bolnicu, što se s njom dogodilo. Rekla je kako su je nadgledali nacistički liječnici 24 sata na dan. Nakon dva tjedna odvedena je natrag u laboratorij, dali su joj puno injekcija od kojih se osjećala jako loše. Kako smo saznale godinama kasnije, kad je odrasla i udala se u Izraelu, dok je čekala svoje prvo dijete razvila je ozbiljnu infekciju bubrega.
Nije reagirala na niti jedan antibiotik. Tijekom druge trudnoće 1963. infekcija se toliko pogoršala da su je izraelski liječnici studirali te su zaključili da njeni bubrezi nikad nisu narasli veći od onog što je normalno za djevojčicu od deset godina, koliko je imala u koncentracijskom logoru.
Preklinjala sam je da nema više djece jer joj svaka trudnoća riskira život, no ipak je imala treće dijete i nakon što je ono rođeno, njeni su bubrezi počeli ozbiljno propadati te su se potpuno ugasili do 1987. Tada sam joj dala jedan svoj bubreg jer sam imala dva, a samo jednu sestru, pa mi je to bila laka odluka.
No, godinu dana kasnije su joj se u mokraćnom mjehuru razvili maligni polipi, a liječnici su me neprestano tražili da nađem njene medicinske kartone iz Auschwitza.
Nikad ih nismo našli i nikad nismo otkrili s čime su nas zatrovali. Miriam je umrla 1993., a ubrzo nakon toga me nazvao profesor iz Bostona te me zamolio da dođem tamo govoriti o svom iskustvu. Također, pitao me bi li sa sobom mogla dovesti naci doktora, što me je šokiralo.
No, sjetila sam se kako je zadnji projekt na kojem smo Miriam i ja radile prije njene smrti bio dokumentarac za njemačku televiziju o Mengelovim blizancima, kao i liječnika koji je bio u njemu. Nazvala sam ga i pozvala sa sobom, no on nije želio ići, već me pozvao da ga posjetim u Njemačkoj.
Njihov susret i što se dalje dogodilo pogledajte u videu:
