Bio je vrući ljetni dan 2003. godine kad je bogati biznismen u srednjim godinama stigao na aerodrom u glavni grad Pakistana - Karachi, odakle je trebao poletjeti za Bangkok. Saifullah Paracha letio je za Tajland na posloni sastanak. Treboa se najprije susresti sa svojoim američkim poslovnim partnerom, a onda s njim otići do potencijalnih kupaca prodajnog lanca Kmart.
S njim je bila i njegova supruga. Saifulah, supruga Farhat i njihovo četvero djece živjeli su u bogatom dijelu Karachija. Saifullahov 14-godišnji sin Mustafa obožavao je kompjutorske igirce i zamolio je oca da mu ih donese iz Bangkoka.
Saifullahov najstariji sin Uzair bio je u Americi, no obitelj je jednog dana primila uznemirujuću vijest. Uzaira je uhitio FBI u New Yorku, a obitelj je bila uvjerena da je to posljedica američke paranoje nakon terorističkog napada 11. rujna 2001., prema svakom tko dolazi iz Azije, naročito ako je musliman.
Nekoliko sati kasnije Saifullahov avion sletio je u Bangkok, ali nikad nije stigao na dogovoreni sastanak. Umjesto toga, uhitili su ga operativci FBI-a. Otamo su ga transportirali u zračnu bazu Bagram u Afganistanu, gdje je saznao da je osumnjičen zbog pomaganja al-Qaidi. Američke vlasti tvrdile su da je, uz ostale aktivnosti, prebacivao novac visokopozicioniranim članovima al-Qaide i pokušao im pomoći da prokrijumčare eksploziv u SAD.
I 15 godina kasnije Saifullah je i dalje u rukama američkih službi. Još nije optužen za zločin. Danas mu je 71 godina i najstariji je zatvorenik u Guantanamu, kamo je dospio davne 2004. godine. Saifullah nikad nije dobio ni šansu da sazna svoju krivnju, kao ni da na sudu iznese svoju obranu. Nije ga ispitala ni vojna komisija, a nije ni oslobođen.
"Protiv njega još uvijek nema optužnice, a ne mogu spekulirati o budućnosti", odgovorio je glasnogovornik ministarstva obrane na pitanje kakva je Saifullahova sudbina, a njegovu potresnu priču ispričao je opširno Guardian.
Oko 1500 km sjevernije, u New Yorku njegov sin Uzair služi 30-godišnju zatvorsku kaznu zbog presude da je davao materijalnu pomoć članovima al-Qaide. U Pakistanu obitelj je izopćena. Svi ih izbjegavaju osim malog broja prijatelja i članova obitelji. Iako i otac i sin uporno tvrde da su potpuno nedužni i da nisu imali pojma da je čovjek, kojem su pomagali, član al-Qaide, sve dok nisu shvatili da se lažno predstavlja. U odvojenim ispitivanjima članovi al-Qaide potvrdili su isto - da članovi obitelji Parachas nisu imali pojma kome pomažu.
Već 15 godina otac i sin Parachas nalaze se u različitim zatvorima, suočeni s optužbama. Zatvorenici u Guantanamu nikad neće doći u priliku da njihovo suđenje bude otvoreno za javnost, a u Pakistanu njihov je slučaj već uglavnom zaboravljen. Tek s vremena na vrijeme netko se sjeti Saifullahovog slučaja kao primjer školovanog i dobrostojećeg čovjeka koji se upetljao u vojne poslove. No, i te neobavezne, urbane priče ignoriraju najvažnije pitanje: je li ikad doista počinio zločin?
Desetljećima prije no što su ga uhitili, Saifullah Paracha silno se trudio da postigne ono što se zove 'pakistanski san'. Radio je nekoliko poslova, otvorio tvrtku koja se bavila proizvodnjom medijskih sadržaja. Uz to imao je tvornicu za proizvodnju vreća za cement, pa je s vremenom postigao ono što i pristaje dobrostojećem poslovnom čovjeku - raskošnu kuću, nekoliko automobila, poslugu koja je pomagala u domaćinstvu.
Iako nije diplomirao, ostao je u Americi i 1974. godine oni i brat kupili su putničku agenciju Global Travel Services. S vremenom mogli su si priuštiti solidan život. Saifullah je čak kupio i kuću u Queensu u kojem je tad živio i Donald Trump.
U New Yorku, Saifullah je upoznao i suprugu Farhat, koja je bila na masteru na sociologiji. Iz kršćanstva se preobratila na Islam samo kako bi se mogli oženiti 1979. godine. Njihov prvi sin Uzair rodio se 1980., a ubrzo zatim i kćer Muneeza. Nekako u to vrijeme bračni par dobio je i dozvolu trajnog boravka u Americi, no 1986. godine preselili su u Karachi. Rodbina kaže da je to učinio zato da bi pokrenuo biznis i da je bio sretniji životom u Pakistanu. Par je dobio još dvoje djece - Mustafu i Zahru.
Za razliku od svog oca, djeca su odrastala u bogatstvu. Pohađali su najbolje škole i zahvaljujući roditeljima, i oni su dobili dozvolu stalnog boravka u SAD-u. Uzair je pohađao prestižnu školu za dječake u Karachiju, gdje je dobio nadimak 'burger'. Tako su 90-ih zvali bogati pakistansku djecu, koja su dolazila s roditeljima sa zapada.
Dok su se djeca školovala, Saifullah se bavio svojim poslovima - produkcijskom tvrtkom i prodajom odjeće, a u tom biznisu bio je zajedno sa svojim partnerom iz New Yorka s kojim je sklapao izvozno-uvozne poslove između Pakistana i SAD-a. Pomagao je raznim dobrotvornim akcijama, molio se u obližnjoj džamiji koju je vodio poznati klerik dr. Israr Ahmed, koji je pokrenuo Tanzeem-e-Islami, konzervativnu vjersku organizaciju. Pomogao je izgraditi bolnicu u Pandžabu, provinciji u kojoj je odrastao, i osnovao neprofitnu udrugu Council of Welfare Organization. Mnoge akcije bile su humanitarnog karaktera što mu je omogućilo kontakte s pakistanskom gornjom klasom, kako priča njegov sin. Upoznao se tako i s Nawaszom i Shahbazom Sharifom, bivšim pakistanskim premijerom i njegovim utjecajnim bratom.
Saifullah kje bio najmlađi od devetero braće i tijekom vremena postao je glava obitelji kojeg se pitalo za savjet i pomoć. U obitelji su ga doživljavali kao genijalca, uvijek optimističnog i spremnog za šalu i razgovor, ali se nikad nije pravio važan.
Negdje još 90-ih vjerske grupe iz Pakistana ponekad su znale biznismenima organizirati putovanja u Afganistan zbog mogućih poslova i investicija. Nakon što su 1996. Talibani preuzeli vlast u toj zemlji razorenoj ratom, uz podršku pakistanske tajne službe, Pakistan je bio jedina od tri zemlje koje su priznale afganistansku novu vlast kao legitimnu, pa je i nekoliko pakistanskih državnih dužnosnika imali bliske veze s talibanskim vođama.
Između 1999. i 2001. Saifullah je tri puta bio u Afganistanu s vjerskim vođama, biznismenima i predstavnicima Council of Welfare Organizacije koju je potpomagao. Organizacija je na internetskim stranicama te posjete opisala kao “delegacija u Afganistanu koji je promovirao svoje gospodarstvo koje je u posljednja dva desetljeća bilo razoreno i uništeno ratom."
To je ukratko opisano i u Saifullahovu saslušanju u Guantanamu, odmah po zatvaranju, ali je ostavilo zbunjujuću sliku: transkripti pokazuju da su njegovi iskazi bili nekonzistentni, pogrešno interpretirani, ponekad su i pitanja i odgovori bili sasvim nerazumljivi, a ponekad redigirani.
Ono što je sigurno, je da je na jednom od tih putovanja Saifullah susreo Osamu bin Ladena koji je tada živio u Afganistanu kao gost talibanske vlade. U to vrijeme bin Laden bio je na američkoj potjernici kao organizator brojnih terorističkih napada, uključujući i onaj iz 1998. kad je u zrak odletjela američka ambasada u Keniji i Tanzaniji. U Pakistanu bin Laden je uživao veliku popularnost, naročito kod religijskih konzervativaca. Čelni čovjek pakistanskog Punjaba rekao je američkom diplomati da je bin Laden postao narodni heroj naročito nakon što su Amerikanci organizirali niz zračnih napada na Afganistan u namjeri da ubiju bin Ladena. Ali većina pakistanskih biznismena koji su posjetili tu zemlju nisu bili pozvani na susret s Bin Ladenom, što znači da je Saifullah doista uživao u Pakistanu veliki ugled i da je bio utjecajna figura.
S bin Ladenom susreli su se u Kandaharu.
“Na tom susretu Osama je citirao Kur'an i rekao da je prorok", ispričao je kasnije u Guantanamu Saifullah, te dodao:"Govorio je lijepe stvari, bio je impresivan."
Od tog susreta Saifullah je htio profitirati - vidio je tu priliku da se promovira, pa je njegova producentska kuća smontirala materijal za pakistansku televiziju u kojoj je prikazao bin Ladena kako govori o religiji:
“Htio sam napraviti program u kojem sam želio da ljudi shvate razlike između kršćanske, židovske i muslimanske vjere. Program je bio dizajniran da pokuša umanjiti jaz između muslimanske i drugih vjerskih zajednica", objašnjavao je Saifullah na saslušanju. Osim toga, bin Ladena su nekoliko puta i prije intervjuirali za CNN, a u tim razgovorima je odgovarao na pitanja u vezi džihada - svetog rata protiv SAD-a."
U Kandaharu, Saifullah je bin Ladenu dao svoju posjetnicu, no kad se vratio u Pakistan više ga nikad nije ni susreo ni vidio. Saifullah se opet vratio u Afganistan i iduće godine, kao dio druge delegacije, koja je opet bila kod bin Ladena, no ovaj put nisu imali priliku razgovarati.
U svibnju 2001. Saifullah je napisao na pet stranica pisao Georgeu W. Bushu u kojem mu je predočio izazove talibanske vlade i zamolio da ukloni sankcije Afganistanu, predlažući mu da bi Talibani mogli pomoći američkoj vladi da zaustave 'komunizam, terorizam i da uvedu kontrolu nad trgovinu drogom'.
Nešto kasnije te godine, nakon napada na New York, Saifullah je iz Pakistana nazvao američkog partnera u New York da provjeri kako je i da mu izrazi saučešće i žaljenje zbog događaja. Poslao je i telegram sućuti američkoj ambasadi u Karachiju. Napisao je i nekoliko pisama Georgeu w. Bushu, moleći ga da pridonese miru u Afganistanu.
No, onda je u ljeto 2002, Saifullah imao neočekivanu posjetu u Karačiju i to od čovjeka koji je imao njegovu posjetnicu, i tvrdio da ima poruku iz Afganistana. Prema Saifullahovom svjedočanstvu u Guantanamu 2016. godine, posjetitelj koji mu se predstavio kao Mir. Htio je čuti detalje oko njegove ideje da Bin Laden govori u programu.
Predložio je Saifullahu također da se ponovno susretnu u njegovom uredu i da ponekad zajedno mole i jedu. Kako je rekao Saifullah, nije se previše obazirao na to što je mir spominjao Osamu, nije ga to čudilo jer su se ljudi često pozivali na bin Ladena i poznanstvo s njim, samo da bi ostavili što bolji dojam.
S vremenom Mir je zamolio Saifullaha nekoliko usluga, poput da mu pomogne otvoriti bankovni račun u Karachiju. Mir je investirao u Saifullahovu tvrtku oko 200.000 dolara a Saifullah mu je to vratio u studenom 2002. kad ga je Mir to zamolio. Mir je upoznao Saifullaha s mlađim prijateljem Mustafom s kojim je razgovarao u nekoliko navrata oko medijske produkcije, ali mu je postavio i nekoliko čudnih pitanja o slanju paketa u SAD, ali bez da mu je rekao što želi poslati.
Kasnije je Saifullah pomislio da su možda Mir i Mustafa, koji su uvijek ostavljali dojam da imaju jako mnogo novaca, možda zainteresirani da uđu u novi Saifullahov biznis - kupovinu Cliftonie - kompleksa s 330 apartmana na obali nedaleko glavnog pakistanskog grada. Saifullah je namjeravao investirati u projekt kojeg je pokrenula tamošnja agencija za nekretnine, i tražio je bio kupce stanova.
Istovremeno, njegov sin Uzair radio je za oca u njegovom uredu u Karachiju. Dok su njegovi prijatelji pronašli poslove u multinacionalnim kompanijama ili bankama, Uzair je odlučio otputovati u New York i u Americi pronaći Pakistance koji bi bili zainteresirani za kupovinu stanova u Cliftoniji. Kad je Mir saznao da Uzair ide u SAD zamolio ga je za uslugu. Rekao je da ima prijatelja u Karachiju koji je tamo s obitelji kao tinejdžer još 1996. te da su mu roditelji dobili azil u SAD-u. Stoga bi sad i on htio riješiti papire kako bi dobio pravo boravka u Americi.
Saifullah je također rekao da mu ni to nije bilo previše sumnjivo. Sin mu je trebao pomoći svom vršnjaku i Uzair je rekao da će to učiniti. Neposredno prije no što je Uzair poletio za New York, on i njegov otac našli su se s Mustafom i prijateljem koji je trebao pomoć. Zvao se Majid Khan. Khan je dao Uzairu popis zadataka - da se predstavi kao Khan i nazove Imigracijski ured (INS) preko mobitela, i da zatvori poštanski sandučić na ime Khan, te da ostavi novac na bankovnom računu, te da uzme za to njegovu karticu. Izgledalo je kao da Khan želi ostaviti dojam da je već bio u SAD-u, ali i da mu stvori preduvjete da bi se tamo mogao opet vratiti.
Uzair je stigao u New York 17. veljače 2003. Dane je provodio radeći iz ureda očevog poslovnog partnera na Manhattanu. Noću je bio s rođacima u Brooklynu. Planirao je vjenčanje sa svojom djevojkom.
Nedugo nakon dolaska, Khan je nazvao Uzaira da ga pita kako napreduje. Uzair mu nije imao bog zna što reći. Nije imao previše uspjeha jer se ured INS-a nije mogao dobiti telefonom, a kad se jednom uspio probiti do službenika, nije imao kod sebe Khanove podatke, pa je dobio tek opće informacije. Nije uspio odraditi ni ostale zadatke - koristiti njegovu karticu, niti ostaviti depozit na računu.
I onda je 28. ožujka 2003. Uzair bio za svojim radnim stolom na Manhattanu, kad su ga pokupili agenti FBI-a iz odjela za protuterorizam. Odveli su ga na ispitivanje o Khanu. Najprije je rekao da je pomagao ocu s poslovnim kontaktima. No kako je ispitivanje odmicalo do sitnih jutarnjih sati idućeg dana, Uzair je počeo mijenjati priču. Rekao je da je znao da je Majid Khan član al-Qaide. Tri dana kasnije već je bio u zatvoru.
Početkom ožujka 2003., oko tri tjedna prije no što je Uzair uhapšen, u New Yorku, njegov otac je došao do jednog otkrića. Gledajući TV u Pakistanu vidio je reportažu o tome kako su tajne službe u Rawalpindi uhitile jednog čovjeka. Na televiziji se pojavila Mirova fotografija. Istog onog koji mu je dao na čuvanje 200,000 dolara, isti onaj čovjek koji ga je upoznao s 'Mustafom' i shvatio je da je bio sve osim potencijalnog investitora. Pravo ime bilo mu je Khalid Sheikh Mohammed i bio je jedan od organizatora terorističkih napada u New Yorku. Bio je jedan od najtraženijih ljudi na svijetu.
Uzair je kasnije rekao istražiteljima da je njegov otac zvao u New York da mu kaže što se dogodilo. Uzair je pitao oca da li da se riješi Khanovih dokumenata i kako, naročito vozačke dozvole i kreditne kartice koje je imao uz sebe. Saifullah mu je rekao nek ih čuva na sigurnom još neko vrijeme.
Majid Khan uhićen je u Pakistanu 5. ožujka 2003., a privele su ga pakistanske službe u Karachiju. Dok je bio pod istragom pakistanske vlade, gdje su ga sustavno maltretirali, Khan je spomenuo Uzaira i Saifullaha Paracha. Ovu informaciju odmah su proslijedili CIA-i, a tu je već i tzv. Mir, a zapravo Khalid Sheikh Mohammed, bio već ispitivan i na njemu su se također primjenjivale razne tehnike mučenja poput 'potapanja', stresnih poza i uskraćivanje sna. Prema dokumentaciji CIA-e, Mohammeda su konačno 24. ožujka 2003., nakon 15. potapanja, pitali za Saifullaha i on je, baš kao i Mustafa, rekao da su njegov biznis koristili kao pokriće za šverc eksploziva u Ameriku. Četiri dana kasnije, uhićen je Uzair.
Za "Mustafu” se saznalo da je nećak Khalida Sheikha Mohammeda i da se zove Ammar al-Baluchi. Nakon što je uhićen u Pakistanu, Baluchi je također prebačen u CIA-u radi daljnje istrage tijekom ispitivanja mučen. Ali nije rekao da su Parachas - otac i sin imali ikakve veze s al-Qaidom. Dapače, rekao je da nisu imali veze s tim poslovima. Dokumenti datirani s 2. svibnjem 2003. detaljno prenosi 'intervju' s Baluchijem u kojem on objašnjava da je sa Saifullahom samo razgovarao o produkcijskoj opremi i o slanju pošiljaka bez specifikacije.
Iako su već uhitili Uzaira, američke vlasti htjele su i njegovog oca. Dana 6 svibnja 2003, šef odjela za protuterorizam u CIA-i, napisao je odvjetnicima:'moramo ga uhititi i prebaciti bez odgode na saslušanje i ispitivanje pod pojačanim mjerama. razumijem da je njegov status američkog građanina otegotna okolnost, ali ovo je dinamit i moramo biti na oprezu. što vam treba da to izvršite?"
Ostalo je nejasno što je mislio pod 'dinamit'?
I potkraj svibnja Baluchi je ponovio da je Saifullah bio nehotično iskorišten i da je htio zloupotrijebiti poznanstvo s njim da bi organizirao napade na SAD koje je pripremao s Majidom Khanom.
Isto tako Saifullah je stalno govorio da mu nije bilo ni na kraj pameti da bi ti ljudi imali ikakve veze s al-Qaidom sve dok nije vidio da su Mir i Mustafa uhićeni i da se uopće tako ni ne zovu. Isto tako nikad se neće saznati koliko je od njega i Uzaira dobiveno izjava pod torturom. Također, bilo je jasno da Saifullahu nije bilo ni na kraj pameti da je već i on pod nadzorom tajnih službi iako je Uzair već bio uhićen.
“Moj otac bio je potpuno izbezumljen", prisjetio se njegov mlađi sin Mustafa Paracha. Saifullah je napisao pismo američkom veleposlaniku u Pakistanu, moleći ga za sastanak da bi objasnio u sinovo ime cijelu situaciju, jer je bio uvjeren da Uzair nije u SAD-u učinio nikakav zločin. Razgovarao je i s Hamidom Gulom, čelnim čovjekom pakistanske tajne službe koji je imao veliki utjecaj na pakistanske militante i afganistanske Talibane.
U isto vrijeme nije mogao odustati od svojih poslova. Stoga je potvrdio sastanak u Bangkoku sa svojim američkim poslovnim partnerom. Stoga je bukirao let i 5. lipnja 2003. godine obitelj se ukrcala na let. Njegov sin koji je tad imao 14 godina sjeća se da je njegov otac bio prestravljen:
"Vidio sam da je shvatio da se događa nešto strašno, ali nije imao pojma što. Ja sam pak, kad smo napustili aerodrom, i ja sam predosjećao da će se dogoditi nešto jako loše", govori njegov sin Mustafa.
U Bangkoku Saifullaha su odveli maskirani ljudi, koji su ga ugurali u auto. Prema riječima njegovog odvjetnika Gaillarda T Hunta, kad je shvatio što se događa, najprije je pomislio:
"To su Amerikanci, bit će sve u redu!"
"No, onda je odveden u američku centralu tajne službe u Tajlandu. Zavezali su mu oči, objesili ga na kuku, skinuli su mu odjeću i počeli ga zlostavljati. Njegov stav od početka je bio:"Nisam ništa kriv, nemam što tajiti, nema potrebe za vijcima i mučenjima", priča njegov odvjetnik.
Nekoliko dana kasnije već je bio u zračnoj bazi Bagram u Afganistanu, a uskoro su ga prebacili u Guantanamo.
Problem mu je stvorilo svjedočenje sina Uzaira. Naime, na ispitivanju, do 4 popodne on je tvrdio da nitko iz njegove obitelji nije bio povezan s al-Qaidom. Nakon toga kako je vrijeme odmicalo, on je polako pod pritiskom počeo mijenjati iskaz. Počeo je govoriti da ga 'ne bi čudilo' da je otac imao veze s al-Qaidom, jer je poznavao Osamu bin Ladena za kojeg je rekao da je običan i skroman čovjek. Zatim su mu agenti FBI-a predložili da će s njim provesti noć u hotelu, pa je Uzair i na to pristao. Nije imao pojma o svojim pravima koja su mu predočili tek iduće jutro, kad su od njega izvukli izjave kakve su htjeli.
Uzair je kasnije tvrdio da je lagao agentima. Kad su ga prvi put ispitivali imao je 23 godine i nije imao odvjetnika. Također, oduzeli su mu mobitel, pretresli su ga do gola, i prijetili mu zatvorom ukoliko bude tražio odvjetnika.
"Nakon što sam im rekao istinu a oni me ni tad nisu pustili, počeo sam im lagati.", rekao je, a prisjetio se i da je nakon pritvora, lagao i svom odvjetniku u prisustvu tužitelja i agenata, jer više nikom nije vjerovao. Lagao je i da je vjerovao kako bi otac mogao znati ljude iz al-Qaide, kao i o sastancima oca s članovima te skupine.
U kolovozu 2003. bio je osuđen jer je dopremao materijale terorističkoj organizaciji i pomagao Majid Khanu za kojeg je - kako su tvrdili tužitelji, znao da je povezan s al-Qaidom. Zadržan je u zloglasnom Metropolitan Correctional Center u New Yorku dvije i pol godine, prije no što je konačno počelo suđenje. Većinu vremena proveo je u samici.
"Jedan od 10 čuvara tretirao nas je kao ljudska bića. Jedan od 10 mrzio nas je iz dna duše i terorizirao nas u svakoj prilici", napisa je u poglavlju biografije 'Pakao je vrlo malo mjesto', o danima u samici.
U jesen 2003. Uzairu su ponudili nagodbu: pet do osam godina u zatvoru ako prizna da je kriv. U prosincu 2003. poslali su ga u ekstremnu samicu s obrazloženjem 'posebnih administrativnih mjera'. U jednom od najnovijih izvješća o stanju u američkim zatvorima, ova je vrsta samice opisana ovako:“najmračnije mjesto američkog federalnog zatvorskog sustava, kombinira brutalnost i izolaciju u najčuvanijoj jedinici dodatnim zabranama i onemogućuje individuama bilo kakvu vezu s humanim svijetom".
Uzair je imao vremena za razmišljanje ali nije htio popustiti. Njegovi odvjetnici su ga uvjerili da to prihvati. S tim su se složili i članovi njegove obitelji iako su znali da je potpuno nedužan. Molili su ga da prihvati nagodbu. “Zapravo je obavljao istihara-namaz - religijski obred kojeg vjernici prakticiraju kad mole za pomoć u donošenju neke odluke.", objasnio je jedan njegov rođak i dodao:"Istihara-namaz mu je rekao da ne pristane na nagodbu." Drugi su pak bili uvjereni da su mu okrutni uvjeti života oduzeli sposobnost da donosi racionalne odluke.
Na suđenju koje je konačno počelo u studenom 2005. godine Uzairova obrana temeljila se da, unatoč tomu što je htio pomoći Majidu Khanu da nabavi dokumente potrebne za ulazak u SAD, nije imao nikakve spoznaje da je on član al-Qaide i da je terorist koji planira napade.
Proglašen je krivim 23. studenog 2005. godine, a 20. srpnja 2006. osuđen je na 30 godina zatvora.
Karachi je grad s više od 14 milijuna stanovnika, ali se ponekad čini kao malo selo, naročito kad krenu šaputanja i još ako se odnose na ljude koji žive u bogatoj četvrti. Svi se tu poznaju, idu u iste škole, članovi su istih klubova, idu u iste kafiće. A glasine su se proširile i o Uzairu i o Saifullahu. Konačno Parachas je bila bogata obitelj koja je bila religiozna, ali daleko od bilo kakvih ekstremizama ili militantnih pokreta.
Iako se elita iz Karachija zalaže za neka ljudska prava, sudbina njihovih sunarodnjaka u Guantanamu ih ne zanima. U godinama nakon 11. rujna mnogi bogati Pakistanci prihvatili su selektivnu amneziju o nedavnoj prošlosti i poduprli vojni režim generala Perveza Musharrafa koji kaže da promovira prosvijetljeni i umjereni Islam. Pristali su tako da im iz zemlje nestaje na stotine ljudi i da ih se bez suđenja isporučuje u SAD i tvrde da je terorizam u Pakistanu postao problem tek nakon 2001., a ne da ga je nekoć desetljećima podržavala čak i država.
Parachi se ne uklapaju ni u jedan stereotip drugih Pakistanaca koji su uhićeni u borbi protiv terorizma. Nisu siromašni, nisu anonimci koji su odrasli u ratnom okruženju i neimaštini, niti su fanatični džihadisti.
Sa Saifullahom u Guantanamu i Uzairom u američkom zatvoru, obitelj Paracha je uništena. Brojni društveni kontakti su nestali, rodbina ih odbija posjetiti. Uzairov mlađi brat Mustafa prisjeća se što su im govorili:"Ne poznajemo vas, ne želimo vas poznavati, ne brinemo o vama, nikad vas nismo poznavali". Vjerske organizacije koje je Saifullah podržavao sada ignoriraju Farhat, Saifullahovu suprugu.
Mlađa djeca još idu u školu, a najstarija kćer Muneeza koja je pohađala istu školu kao i Uzair, i dalje vodi sve legalne bitke za puštanje njezinog oca i brata. Mustafa i njegova braća diplomirali su na istom fakultetu, trude se biti uspješni ljudi, kako bi stvorili bolju atmosferu u kući i vratili majci optimizam. Nakon 2017. godine, kad nije bilo nikakve koristi od stotina intervjua koje su dali raznim novinama, počeli su odbijati istupe u javnosti. Ipak, nastavili su podupirati Uzaira i Saifullaha, a početkom ove godine prodali su kuću u Karachiju i preselili u drugi grad da bi počeli novi život.
Jedno od Uzairovih najljepših sjećanja iz djetinjstva je pomisao na obitelj kakva su bili kad je bio dječak, kad su bili ugledna obitelji i kad su bili svi zajedno, kad bi Saifullah okupio sve na ručku. Ti dani su davno iza njega.
