Spiridon Luis je imao samo 23 godine kad je osvojio zlatnu medalju na prvim olimpijskim igrama 1896. u maratonu, disciplini koju se i inače poštuje kao najnaporniju atletsku disciplinu. Ali i zato što su Grci uz maraton posebno vezani zbog povijesnog uzora po kojem je utrka zamišljena, po vojnom glasniku Filipidu koji je 490. pr. Kr. istrčao 40 kilometara od bojnog polja na Maratonu do Atene kako bi izvijestio o pobjedi nad Perzijancima.
I to nakon što je prethodno u dva dana istrčao 240 kilometara. Ono što se o Spiridonu Luisu u pravilu ne zna jest da je bila riječ o nosaču vode iz siromašne obitelji iz sjevernog atenskog predgrađa, te da se na maraton prijavio kako bi osvojio srce Helene, najljepše djevojke u njegovom selu Marusiju.
Luis je svoju izdržljivost dugovao svakodnevnom drilu kroz kilometarske dionice koje je prelazio natovaren posudama s vodom. Od jutra do mraka. Svakog godišnjeg doba. Svakog dana. Isto je cijelog života radio i njegov otac, a kad je vojska Luisa pozvala na služenje obaveznog roka, njegovi su nadređeni bili fascinirani njegovom snagom.
U kvalifikacijama za olimpijadu ipak se umalo nije kvalificirao. Zapravo se i ne bi kvalificirao da Grčka, kao zemlja antičkih olimpijada i prve moderne, nije imala pravo na više sportaša od bilo koje druge zemlje. Zbog toga što nije imao pojma o atletici i nije imao nikakvu taktiku, bio je tek peti u kvalifikacijama. I bio je jedini koji je trčao u narodnoj nošnji.
Na dan utrke, Grci su u maraton polagali sve nade. Nešto ranije Amerikanac Robert Garrett slomio im je srce kad je osvojio zlato u bacanju diska, disciplini koju su smatrali najprepoznatljivijom uspomenom na antičke olimpijske igre. Nade Grka u maraton zapravo su bile više očajničke nego realne.
Favoritom se smatralo Francuza Albina Lermusiauxa koji je prethodno osvojio broncu u utrci na 1500 metara, te Australca Edwina Flacka koji je osvojio zlata na 800 i 1500 metara. Obojica su, međutim, kolapsirala bitno prije kraja utrke, tako da je Luis bio taj koji je nezadrživo grabio prema drevnom Stadionu Panathinaiko.
Otac modernih olimpijskih igara poslije je prepričavao da je 80.000 Grka Luisa dočekalo tako oduševljeno kao da se u njemu u tom trenutku otjelovio sam mit na antičkog Filipida i slava pobjede starih Grka nad Perzijancima 2500 godina ranije. U trenutku kad je Luis utrčao kroz ciljnu liniju, mnoštvo je upalo u takav delirij da je kralj Đuro I. Grčki morao slati osobnu stražu da Spiridonu Luisu spašava život.
Zgrabili su ga i odveli do svlačionice, a čim se nevjerojatni maratonac oporavio od napora, u osobnu ga je audijenciju primio sam kralj. I navodno mu ponudio da poželi što god želi. Bilo što. A ovaj će mu ispuniti. Spiridon Luis mu je na to rekao da želi magarca i zapregu kako ni on ni njegov otac više ne bi morali tegliti vodu s izvora, nego bi je mogli voziti.
I kralj mu je to ispunio. Što se Luisa tiče, on je dobio ono što je želio postići pobjedom. Osvojio je srce svoje voljene Helene i oženio se njome. Kratko su ga atletičari iz Francuske, Australije i SAD-a optuživali da je varao u utrci, da se vozio zapregom dio dionice, jer nikako nisu mogli prihvatiti da je njih, predane atletičare, pobijedio tamo neki seljak iz balkanske zabiti.
Na kraju su sve optužbe odbačene, a Luis je nastavio živjeti svojim jednostavnim životom u svom rodnom selu u kojem je naposljetku 1940., u dobi od 67 godina, i umro. Savršeno neopterećen time da je za sva vremena ušao u olimpijsku povijest kao malo tko drugi.
