Bivši zapovjednik radnog logora u Rumunjskoj Ioan Ficior nepravomoćno je osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti koje je od 1958. do 1963. provodio nad neprijateljima režima u radnom logoru kojim je zapovijedao. Ficior teško da će kaznu doista i služiti jer ima već 88 godina i prema rumunjskim zakonima udovoljava nekim uvjetima da ga se više ne smije slati na robiju.
Međutim, presuda je barem kakva takva zadovoljština na uspomenu čak 103 zatvorenika koji su tijekom šest godina njegovog mandata umrli ili u logoru u seocu Periprava.
Smješten kod sela u delti Dunava, uz samu granicu s Rusijom i na nadmorskoj visini od jednog metra, radni logor je udovoljavao raznim maštovitim opisima mučilišta čak i preko definicije gulaga.
Logor je imao kapacitet 2000 zatvorenika i bio je jedna od najgorih kaznionica za neprijatelje režima, u to doba još, Gheorghea Gheorghiu-Deja. Uz krajnje težak rad, a s vrlo malo hrane, batinanjem i izlaganjem ekstremnoj hladnoći, sustav je bio zamišljen na tragu fizičkog istrebljenja zatočenika.
O kakvim je uvjetima bila riječ svjedoči nedavna presuda Vrhovnog suda Alexandru Visinescu (90), bivšem zapovjedniku kaznionice Ramnicu Sarat u kojem su osuđenici bili smješteni u samice, također izgladnjivani, brutalno prebijani zbog liberalnih ideja, nisu smjeli s nikime razgovarati, izlaziti iz samica, osim jednom tjedno na 20 minuta i slično. I Ficior i Visinescu kazneno su progonjeni u projektu rumunjskog pravosuđa da sudi 35 preživjelih upravitelja rumunjskih logora i zatvora iz doba državnog socijalizma.
U Rumunjskoj je od 1945. do 1989. politički osuđeno 600.000 ljudi. Jedan od onih koji je prošao kroz logor Periprava bio je i rumunjski književnik Florin Pavlovici. On je u svojoj knjizi "Osnove torture" puno godina poslije opisao što mu se dogodilo nakon što su ga, u dobi od nepune 23 godine, vlasti 1959. osudile na pet godina robije. Njega je odao prijatelj kako bi spasio samoga sebe jer se našao na udaru radničke omladine, što je moglo biti jako gadno. Policiji je predao pisma svojih prijatelja s kompromitirajućim izjavama.
Pavlovici je, primjerice, pisao da je kolektivizacija iz tih godina u stvari duboko nepravedna. I to je bilo dovoljno. U istrazi su ga brutalno prebijali, da bi ga tako izmučenog poslali na odsluženje kazne u područje poznato po tifoidnoj groznici, uz obalu Crnog mora. Jedan od poslova na kojima je radio bila je izgradnja brane. Logorašima je bila određena norma, 3,2 metra kubičnih zemlje koliko je morao iskopati i prenijeti nekad i stotinama metara dalje od mjesta iskapanja, što je strašan posao čak i za zdravu, dobro uhranjenu osobu, a kamoli za izgladnjelu, izmučenu batinama, bolesti i hladnoćom odnosno vrućinom.
Pavlovici je pisao da su humaniji bili zatvorski čuvarski psi koji su lajali ali nisu grizli, nego čuvari koji su ih zlostavljali. Opisivao je zimska kolektivna prebijanja kažnjenika. Opisao je kako je jednog dana odbio otići na posao jer je bio toliko bolestan da se više ne može maknuti. A onda ga je, umjesto liječnika koji u pravilu niti nije dolazio, posjetio bojnik Negoita. Njega je opisao kao prekrasnog, plavokosog, plavookog atletu, koji je, spazivši ga na podu ćelije, stao ispitivat kako mu je, pitao ga o njegovom djetinjstvu i stao ga blago tješiti. Odjednom, skočio mu je na prsa objema nogama i stao skakati po njemu.
U jednom od obližnjih logora u studenom i prosincu 1959. pomrlo je više od 100 zatvorenika. Tužiteljstvo je prvotno upravitelja logora Ficiora optužilo za genocid, no to je bilo previše ambiciozno, a nije niti udovoljavalo UN-ovoj definiciji. Na kraju je tražilo za njega 25 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti, optužbu koju je sud prihvatio i osudio ostarjelog upravitelja koji nije pokazao znakove kajanja, na 20 godina koje nikada neće služiti zbog zdravstvenog stanja.
