"Jako sam bio ozbiljan oko pitanja roda cijeli svoj život. I tome morate biti potpuno posvećeni. I moja generacija tome zapravo treba biti potpuno posvećena kako bi mogla sudjelovati u tretmanu'', naglasio je.
Iako mu je trebalo neko vrijeme prestao je razmišljati o sebi kao o ''slučaju trudnog muškarca''. Bio je sretan zbog onoga što mu se događa. Kao što je uvijek mogao odgovoriti na kritike raznih homofoba sada je osjećao potrebu da zaštiti svoje trudno tijelo od osjećaja da nije njegovo, piše The Guardian.
"Branio bih to tijelo. To je predivno tijelo zbog onoga što može i što je napravilo", rekao je.Vodio se mišlju kako je to tijelo zapravo bilo tijelo za njegovog sina. Na pitanje da li se manje osjećao kao muškarac dok je bio trudan odgovara kako je zapravo uživao i dobro se proveo.
Budući da im je trebalo desetljeće kako bi zatrudnjeli znali su da nakon sina više neće imati druge djece. Histerektomija tako nikad nije napravio a testosterone je prestao uzimati prije 15 godina kada su krenuli u proces začeća.
Unatoč sve češćim primjerima transrodnih trudnih muškaraca i dalje ne postoji nikakav vodič, nikakva uputstva za ljudi poput Bakera. Upravo tome trebao bi poslužiti i njegov film. Postoje različite priče transrodnih tata kao što je ona Trevora MacDonalda, koji živi u Kanadi, a nosio je svoje dvoje djece koji sada imaju tri i sedam godina. On je osnovao grupu podrške na Facebooku za muškarce vezano uz dojenje.
Njihova pitanja, problemi i razmišljanja jako su praktični. Kakav je utjecaj testosterona na mogućnost začeća? Baker ih je npr. uzimao tri godine prije začeća. Kakav je utjecaj uklanjanja dojki na proces proizvodnje mlijeka? Mnoge brine i kakvu će zdravstvenu njegu imati. Baker nije imao nikakvih problema sa zdravstvenim sustavom, a MacDonald je time oduševljen. S obzirom na brojne primjere da to baš i nije tako.
Problema je bilo prilikom registracije rođenja. Baker tako nije imao nikakvu drugu mogućnost osim da bude majka svoga sina. Bojao se slučajne birokratske pogreške zbog koje bi poslije moglo biti upitno čije je njegovo dijete. Iako to zvuči ''potpuno paranoično'' kaže kako je tako moralo biti zbog straha što bi se moglo dogoditi u budućnosti.
Ostatak njegovog roditeljstva ipak nije obilježilo pregršt administrativnih izazova. A i donijelo mu više pozornosti, one pozitivne, kaže. Baker je pisac i glavni skrbnik svog sina i gdje god da s njim krene plijeni pozornost.
"Sjećam se kako mi se rasplakao u autobusu pa mi je jedna gospođa viknula: Nije tako lako kao što ste mislili, je li? Jednom sam ih šokirao u trgovini kada sam im rekao kako se moja partnerica vratila na posao dva tjedna nakon rođenja djeteta", prisjeća se svojih iskustava sa smiješkom.
Svom sinu kao priču prije spavanja pričaju o njihovoj obitelji i načinu na koji je on došao na svijet. On i njegova neuništiva partnerica, kako će reći, koja je zbog raka dojke prošla i kroz mastektomiju, odgajaju svog sina poput svake druge obitelji i cijene iskustvo i život kojeg su prošli.
"Mislim da je bit ovog iskustva, ovog filma, putovanje od nekoga tko misli da je biti obični muškarac najbolje što možete biti do nekoga tko vidi jedan poputno drugi način postojanja. U određenoj mjeri riječ je i o ženstvenosti. U mladim danima odgurivao sam ju od sebe a sada mislim da je važno da dio nje vratim. I zapravo se pitam što sam to odgurivao? Čega sam se bojao? Mislim da je ovdje riječ o ranjivosti, dopustiti biti ranjiv", naglašava.
Bakerova priča je priča o čovjeku koji je pomaknuo granice ne samo kod okoline i njihovog doživljavanja transrodnih muškaraca već i kod samog sebe i doživljaja sebe kao oca, majke, i prije svega roditelja.
