Već osuđivani Udbin "killer" Vinko Sindičić prije dvije godine na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu napokon je otkrio tko su ubojice Stjepana Đurekovića iz 1983. Prema svjedočenju Sindičića, oni koji su Đurekovića u garaži u Wolfratshausenu u Bavarsku izbušili sa šest metaka i raskolili mu glavu, vjerojatno sjekirom, dvojac je SDS-ovih agenata; Branko Bijelić i Luka Sekula.
Luka Sekula je kao čovjek Službe državne sigurnosti zadužen za naručena ubojstva spominjan još 1999. na suđenju Vinku Sindičiću, optuženom tada da je ubio Bruna Bušića, za što je Sindičić na kraju oslobođen. Te je godine, inače, Sekula odselio iz Hrvatske, dugo se nije znalo gdje je, neki će reći zato što je svjedočio protiv Sindičića, drugi zato što je te godine umro Blagoje Zelić.
Zelić je bio šef odjela SDS-a iz Splita zaduženog za operacije protiv neprijateljske emigracije, odnosno "II odjel", a poslije i šef regionalne ispostave SDS-a, pa bi imalo smisla da je Sekula otišao iz zemlje nakon što je već umro, u 70. godini, čovjek koji ga je "u Službi" držao na vezi. O samom Zeliću, pak, šira hrvatska javnost čula je nakon njegove 20-dnevne otmice u prosincu 1991. u Kaštel Štafiliću gdje je živio.
Za organizaciju otmice sudilo se bivšem SZUP-ovom službeniku Boži Vukušiću, ali su svjedoci iskazivali u njegovu korist, pa je oslobođen. Otmičari su Zelića ispitivali što sve zna o ubojstvima SDS-a. Sekula je iskrsnuo u listopadu 2009. kad su ga uhitili u Njemačkoj, točnije u Münchenu, zbog sumnji da ima veze s ubojstvom Stjepana Đurekovića. Ispostavilo se da je Sekula živio u Södertälju u Švedskoj, čije državljanstvo posjeduje, a Sindičić je tvrdio da je Sekula u Njemačku došao u potrazi za poslom.
Ispostavilo se, međutim, da je Sindičić bio taj koji je dojavio njemačkoj policiji gdje se Sekula nalazi. A nalazio se u prtljažniku njegovog automobila na parkiralištu pokraj autoputa, ozbiljno pretučen. I to zato što je tu otmicu u Švedskoj i put do Münchena organizirao upravo on, Sindičić, i ostavio ga tamo na usluzi bavarskoj policiji. No, Sekula je u Njemačkoj potom ispitan i pušten da se vrati u Švedsku. Sindičiću su Nijemci sudili za tu otmicu, osudili ga na uvjetnu kaznu i na kraju također pustili.
O Sekuli je Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava napisala da je rođen 1943. kod Drniša, da je 1960-ih otputovao u inozemstvo kao gastarbajter, te da ga je tijekom posjeta svom selu jednom prilikom vrbovao upravo Zelić. Tada, navodno, počinje i Sekulin angažman kao profesionalni ubojica. Barem je tako svjedočio Vinko Sindičić, koji je Sekuli i Zeliću pripisivao i pripremanje ubojstva Bruna Bušića u Londonu 1978.
Luka Sekula, nakon udarca u glavu i otmice u svom domu u Švedskoj, putovanja u prtljažniku od 2000 kilometara u Njemačku, četiri mjeseca pritvora i puštanja na slobodu, više nije iskrsavao u javnosti. Sve dok ih se Sindičić nije sjetio u svom svjedočenju na suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, kao prvim ljudima bivšeg republičkog i federalnog SDS-a za smrt Đurekovića.
Drugi čovjek kojega je Sindičić spomenuo jest Branko Bijelić, ubijen 2004. u Rijeci, očito u vrlo profesionalnom ubojstvu. Bijelić je bio rođen 1932., a kako je u djetinjstvu i mladosti bio sklon izbjegavati školu i baviti se sitnim kriminalom, u 1950-ima u Rijeci primijetila ga je prvo milicija, a zatim i lokalni SDS. Vrbovao ga je "u Službu" Mate Komadina, a Bijelić je naglo dobivao sve osjetljivije zadatke.
Navodno čak i pokušaje ubojstava ljudi koji nisu bili bezazleni, poput Franje Gorete, koji je svojedobno u Njemačkoj gulio kaznu zbog ubojstva konzula SFRJ u Stuttgartu, a koji se revolveraški znao obraniti pri pokušaju atentata na sebe. Goreta je, inače, Josipa Perkovića u intervjuu iz 2006. nahvalio kao "jednog od stupova Hrvatske".
Za Bijelića i Sindičića Goreta je svojedobno svjedočio da im je jednom prilikom vidio lica u jednom automobilu u Njemačkoj i da je uvjeren da su ga tada namjeravali likvidirati. I dok su 1999. Sudili Sindičiću za ubojstvo Bušića, unatoč tome što je Bijelić svjedočio da o tome nema blagoga pojma, na izlasku iz sudnice Sindičić mu je uz smiješak dobacio: "Bit će puckaranja..."
A Bijelić mu je uzvratio: "Ako te odavde puste, najbolje ti je da se sakriješ u mišju rupu." Pet godina je prošlo, da bi se na kraju doista dogodilo "puckaranje". 17. rujna 2004. Bijelić je izišao u dvorište prekrasne vile u kojoj je živio na Kostabeli u Rijeci. Još u doba Jugoslavije, Bijelić je vilu dobio od Saveznog sekretarijata za unutarnje poslove, na čuvanje.
Da bi je nakon osamostaljenja Hrvatske uspio otkupiti ekstremno povoljno. Slično načinu na koji je mnoštvo šefova SDS-a u jednom režimu prešlo u redove, primjerice, SIS-a i druge službe u drugom režimu. Ili kao što su bili gusto isprepleteni udbaški i nacionalistički emigrantski krugovi prije 1990-ih. O tome za što je Bijeliću prije 1990-e služila vila postoje također neke teorije.
No, 15-ak dana prije kobnog dana, Bijelić se stao raspitivati o kupnji grobnice. Imao je 72 godine, pa je možda to bila i slučajnost. Svakako, dva tjedna poslije, tog dana u rujnu, očito vrlo vješt tip presudio mu je s nekoliko metaka iz pištolja s prigušivačem.
Perković i Mustač su zbog ubojstva Đurekovića osuđeni na doživotne zatvorske kazne i trenutačno čekaju izručenje Hrvatskoj na odsluženje kazne. Već neko vrijeme se govorka da će Perković objaviti svoje memoare, što je vjerojatno najstrašnija priča za brojne političare u Hrvatskoj.
Njihov sadržaj mogao bi biti razoran. Perković, naime, nema što izgubiti. Osjeća se iznevjereno i razočarano, a zna sve o svima.
Snaga “Perkovićeve kletve” takva je da bi, kako misle upućeni pojedinci, destabilizirala i neke društvene institucije, a o pojedincima da i ne govorimo...
U prvom redu, Josip Perković autor je rekonstrukcije mreže suradnika jugoslavenskih tajnih službi u Hrvatskoj. Neki popisi, koji su objavljivani u javnosti, zapravo predstavljaju manipulaciju. Na njima su ostala imena ljudi koji našim službama više nisu bili važni, to su “liste otpisanih”, dok su važni suradnici, koji su - poput Perkovića - nastavili suradnju s novom državom - izbrisani. To znači da su brojni današnji uglednici zapravo u poziciji taoca posjednika cjelovitog popisa.
Ivo Josipović, koji je jednom prilikom vidio necenzuriranu listu suradnika bivših službi, zalaže se za objavu imena samo onih ljudi koji su sudjelovali u zločinima, jer bi inače, tvrdi on, javnost bila zaprepaštena imenima.
"Ako bi se išlo u neselektivno otkrivanje imena suradnika Udbe, ne samo zločinaca, jer njihova imena treba otkriti i osuditi zločin, nego onih drugih, javnost će sigurno biti iznenađena tko je sve bio suradnik Udbe", napisao je Josipović na portalu Autograf.
U razgovoru za Express svojevremeno je pojasnio...
"Pitanje tko je radio za Udbu ne bi se smjelo svesti na pitanje ‘hoće li pjevati Perković’, nego bi to trebala biti stvar zakona koji treba donijeti Sabor. Po mojem mišljenju, tko god je sudjelovao u nekom zločinu, morao bi - prema zakonu - biti raskrinkan i kažnjen. Za njih ne smije biti poštede. Što se tiče ostalih suradnika Službe, građana koji nisu sudjelovali u zločinima, tu se otvaraju dvojbe. Mnogi su na to bili natjerani, nakon 30 ili 40 godina nije moguće pouzdano rekonstruirati motive, tipove suradnje, je li ona doista postojala ili nije. Moguća su ‘pakiranja’. Tu bi se štošta dodavalo, a štošta oduzimalo", smatra Josipović, bez pouzdanog jamstva da će u javnost izaći samo istina.
Udba je osamdesetih imala tisuće suradnika. Društvene posljedice mogle bi biti politički silno važne.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
špiljak i dolenc su bili umiješani u to đureković im je bio prijetnja