Te 1989. godine mediji su bili fokusirani na Peking, posebno na ono što se događalo 4. lipnja te godine. Na Tiananmenskom trgu vojnici kineske narodne armije, po nekim navodima, ubili su između stotinu do tisuću studenata. Oni su prosvjedovali na trgu nekoliko tjedana kako bi se pobunili protiv stanja u zemlji. Tog istog dana u Iranu umro je osnivač zemlje Ayatollah Khomenini.
No 4000 kilometara dalje u ruskim planinama Ural dogodilo se još jedn katastrofa.
U jednoj od najsmrtonosnijih željezničkih nesreća koja se dogodila u povijesti Rusije, u eksploziji plina na pruzi u blizinu grada Ufa, stotine od 1300 putnika su ozlijeđene ili ubijene. Plin se zahvaljujući lošem cjevovodu proširio po tračnicama, a iskre vlakova zapalile su taj plin, i izazvale veliku eksploziju. Snažnu poput 10 kilotona TNT-a, i zapalila oba vlaka. U nesreći su stradale obitelji sa djecom koje su se vraćale s ljetovanja na Crnom moru. Bila je to "velika katastrofa" kako je pisala agencija TASS.
Mihail Gorbačov nakon što je posjetio mjesto nesreće rekao je "kako je tamo pravi pakao".
Sovjetski i strani mediji pratili su stanje, no čini se kako je u velikoj mjeri ta nesreća nestala iz kolektivnog sjećanja. Tri različita povjesničara iz Sovjetskog saveza rekli su u razgovoru za BBC kako se uopće ne sjećaju te nesreće. Bilo je to tipično za tadašnji Sovjetski savez, kako smatra profesorica Diane Koenker, sa londonskog UCL-a. Na dan te nesreće sudjelovala je na međunarodnoj konferenciji povjesničara u Grazu, Austriji.
"Bili smo fokusirani na praćenje događaja na trgu Tiananmenu, i sa drugim povjesničari, pokazivali smo naš šok i zgroženost. Nesreća u Ufi nije nam bila na radaru", rekla je.
Neki smatraju i da je ta vijest bila zakopana između drugih velikih vijesti, međunarodnih i domaćih. Bilo je to vrijeme kada se još pamtila strašna nesreća koja se dogodila u Černobilu, ali i mnogi drugi događaji koji su pogodili zemlju.
Čak se ni Evgenij Buzhinski, umirovljeni general koji se sovjetskoj vojsci priključio 1968. godine, ne sjeća ničega oko te nesreće. No čitao je o onome što se događalo u Kini. Cenzura medija bila je jako snažna.
"U većini slučajeva sovjetski mediji koncentrirali su se na pozitivne vijesti a publiku su o negativnim vijestima izvještavali jako malo i jako kratko", rekao je.
"Činilo se kako su svi puni ludila. Djeca od dvije do 19 godina vrištali su, plakali u histeriji ili su trčali po bolnici jer ih je toliko boljelo da nisu mogli disati", kaže.
Tijekom tih prvih dana "svako šesto dijete umrlo nam je na rukama". Kao i u slučaju bilo koje druge katastrofe u SSSR-u i u ovom slučaju procjene stradalih, mrtvih i ozlijeđenih variraju. Po službenim podacima bilo je 575 poginulih, a više od 800 ozlijeđenih. Masgutova vjeruje kako nesreća zahvaljujući ljudima koji su poginuli i "herojstvu" liječnika nije dobila pažnju koju je trebala.
Predsjednik Gorbačov, kako je rekla, odigrao je važnu ulogu u ublažavanju utjecaja. Iako ga respektira zbog "razvoja demokracije" u Rusiji, ona sada misli "da je on bio jedan od razloga zašto se o ovom događaju nije pričalo". Dogodilo se to u izazovnim vremenima za SSSR, a pokušaj da se pomogne onima na koje je ova nesreća utjecala "nije dobio dovoljno državne podrške".
Njezin otac bio je među onima koji su sudjelovali u obilježavanju 30 obljetnice te nesreće, 4. lipnja 2019. godine. Komemoracija se održava najčešće na stanici Ulu-Telyak, u blizini mjesta nesreće, oko 50 kilometara od grada Ufa.
