Ruski gradić Kusa u Čeljabinskoj oblasti, nedaleko od granice s Kazahstana, ovog je ljeta naumio djelomično isušiti jezero uz koje se nalazi zbog popravaka tamošnjih nasipa. I kada je razina vode tako opala da se isušeno dno ukazalo tamo gdje je od pamtivijeka bilo pod vodom, 2. kolovoza ukazala se i velika betonska glava druga Staljina.
Bila je prekrivena blatom, dobrim dijelom nagrižena erozijskim djelovanjem vode i dok su još svi bili iznenađeni, skoro nitko u gradu nije imao pojma odakle takva uspomena na moćnog sovjetskog diktatora na tom mjestu, prvi je reagirao Stanislav Stafejev.
U gradiću od danas samo 17.000 stanovnika krenula se odvijati prava povijesna drama. 44-godišnji Stafejev koji je dio skupine čiji je san i ideal ponovno uspostavljanje Sovjetskog Saveza, okupio je svoje prijatelje i skupa su izvukli prvo glavu, a potom i ostale betonske dijelove kipa koji je nekoć predstavljao Staljina u stavu mirno u natprirodnoj veličini.
"Nekoliko generacija odraslo je na mitovima", komentirao je Stafejev za Wall Street Journal zašto smatra da Staljin baš i nije bio tako loš tip.
Rekao je da je broj ljudi koji su pobijeni ili pomrli u logoru zbog njegovih čistki, pretjeran. Njegov plan sada je spomenik očistiti, obnoviti i izložiti. Negdje. Njegova skupina još nije sasvim sigurna gdje. Gradonačelnik Valerij Vasenjov, međutim, zapovjedio mu je da spomenik preda gradu, ali mu zasad ne može baš ništa, iako bi kao bivši policajac i vojnik to radio htio, zato što je još prerano za pravno utvrditi čije je spomenik vlasništvo.
Što se Staljina tiče, on kaže da je riječ o velikom vojskovođi pod čijim se zapovjedništvom SSSR u Drugom svjetskom ratu čudesno obranio pred naletom tada ekstremno moderno naoružanog i moćnog Trećeg Reicha. S druge strane, kaže, savršeno je svjestan što je taj čovjek činio u vremenima mira. Njegov vlastiti pradjed platio je glavom 1937. u "Velikoj čistki" kada ga je izvjesna osoba otkucala vlastima za potpunu glupost.
S jedne strane, dakle, zaslužio je naciju obranom, uopće opstankom u užasima Drugog svjetskog rata i industrijalizacijom, a s druge strane nesumnjivo je riječ o masovnom ubojici. Gradić Kusa iskusio je sve od toga. Prije raspada SSSR-a, 1989., imao je 22.600 stanovnika, od kojih su tisuće radile u ljevaonici željeza. Danas tamo radi desetak puta manje ljudi, a stanovništvo se osipa.
Danas se ovdje više skoro nitko ne sjeća visokog betonskog spomenika Staljinu, zapravo čak i estetski i umjetnički vrlo kvalitetno izrađenog, što je stajao u parku uz jezero. Isto tako malo tko se sjeća i one noći u zimu 1956. kada su građani Kuse, doznavši da su Staljina nove sovjetske vlasti povijesno osudile zbog zlodjela nad svojim narodom, pohrlili u park i oborili spomenik.
Potom su ga, kako to već ide, razbili na nekoliko dijelova koje su odvukli na zaleđeno jezero, probili su rupe u ledu i pobacali dijelove spomenika u vodu. 62 godine betonski ostaci spomenika Josifu Visarionoviču Staljinu počivali su u miru jezerskog mulja, gdje bi možda otišli i u geološku povijest, da nije bilo te rekonstrukcije nasipa. Što se Staljina tiče, ako zagrobni život postoji, ako je on u njemu uspio kvalitetno okajati grijehe i ako bi ga uopće bilo briga, ostaci spomenika na danjem su se svjetlu pojavili u najboljem mogućem trenutku.
Neovisna agencija za istraživanje javnog mnijenja u Rusiji, Levada, objavila je proljetos da 57 posto građana Rusije danas smatra da je Staljin bio "mudri vođa koji je Sovjetski Savez doveo do moći i napretka". Pritom je 20 posto njih pokazalo totalno revizionistički duh, rekavši da to smatra "u potpunosti", dok je 37 posto reklo da se s takvom tvrdnjom uglavnom slaže. Samo osam posto ih je reklo da se s time nipošto ne slaže.
Druga zanimljivost tog istraživanja je i to da je tada 44 posto ispitanih ustvrdilo da je Staljin bio "okrutni, nehumani tiranin, odgovoran za milijune nedužnih ljudi". Prava vrijednost tog podatka leži u tome što je takvog mišljenja prije samo 10 godina bilo 68 posto građana, 2012. godine 66 posto, 2016. godine 62 posto... Drugim riječima, Staljinova ozloglašenost posljednjih godina ubrzano opada, a raste mu popularnost, što je sasvim u skladu s vlastima Vladimira Putina koji cijelo to vrijeme umanjivao Staljinove zločine.
"Pretjerana demonizacija Staljina jedno je od sredstava napada na Sovjetski Savez i Rusiju", izjavio je Putin prije nešto manje od godine i pol.
To je objasnio time da kritičari današnje Rusije Staljinovo naslijeđe koriste "kako bi pokazali da današnja Rusija nosi neku vrstu pečata staljinizma". Danas čak 25 posto građana u Rusiji smatra da je Staljinova represija postojala, ali je bila povijesno opravdana. Još 13 posto kaže da ne znaju ništa o Staljinovim zločinima.
Oni koji se sjećaju života u SSSR-u, koji su u poststaljinovsko vrijeme odrastali, kažu da su u školi učili jedno, bez previše kopanja po ionako povijesno osuđenom diktatorskom vođi, dok su kod kuće njegovali uspomenu na žrtve iz obitelji koje su pale u dobu kad je i puki optužujući trač mogao dovesti do pogubljenja ili dugotrajnog gulaga.
Oko Staljinove uloge u Drugom svjetskom ratu podjele nema; to je bio, kako se taj rat u Rusiji naziva, "Domovinski rat" i svi stanovnici Sovjetskog Saveza koji nisu bili kolaboracionisti s nacistima, bili su s prave strane povijesti. No, Putinov odnos prema Staljinu neobičan je u razdoblju prije i poslije rata. S jedne strane Staljina je nazvao "uspješnim menadžerom". S druge strane, iako bivši vrlo sposoban službenik KGB-a u mladosti, Putin je danas nacionalist koji se uvelike oslanja na Rusku pravoslavnu crkvu i tradiciju koju je Staljin uvelike agresivno suzbijao, ako ne i uništavao.
