Life
1138 prikaza

Bosanski franjevci - opstali su i pod Titom i pod Sulejmanom

Bosanski franjevci
Express
Narod ih je zvao ‘ujacima’ kako bi naglasio da su dio obitelji. Bili su čuvari pismenosti, svjetla riječi, promotori prosvjetiteljstva...

Same su prilike donijele - piše Oton Knezović u biografiji fra Grge Martića - da su se franjevci u Bosni morali baviti i politikom; pogotovo u tursko doba, kad su bili jedini vođe i zaštitnici svoga naroda. 

Radi svog rada i zauzimanja za nesretnu raju kod političkih vlasti narod ih je prozvao ‘ujacima’, htijući time izraziti najužu vezu, upravo porodično srodstvo s njima.

Avantura s Omer-pašom Latasom

Ne samo u tursko doba, nego i u vrijeme Austrije, pa i danas zove narod fratre svojim ocem i majkom, jer je u svakoj nevolji upućen na fratra...

Citirani Knezovićev tekst, koji u jednom pasusu sažeto objašnjava dirljivo emotivni, višestoljetni odnos hrvatskog katoličkog svijeta prema čudesnom redu sljedbenika asketa iz Asizija, prvi put objavljen 1931. godine, pretiskan je ovih dana u impresivnoj peterosveščanoj biblioteci posvećenoj BiH franjevcima.

Biblioteku je izdala nakladnička kuća Synopsis, nakladnici Ivan Pandžić i Fadil Halvadžija. 

Riječ je, bez ikakvog pretjerivanja, o divovskom kulturnom pothvatu koji zaslužuje pohvale već zbog svojega “larpurlartizma”. 

U današnje vrijeme, kad je nakladništvo, pa i ono najkomercijalnije, na koljenima, izdati ovakav hommage jednom crkvenom redu vrijedno je divljenja.

U ovom petoknjižju - za čije vam iščitavanje treba godišnji odmor jer je povijest franjevaca ispisana na nekih 2000 stranica - nalaze se, kad bolje pogledate, krimići dostojni Umberta Eca i njegova “Imena ruže”.

Jedna od najslavnijih epizoda u životu Ivana Jukića bila je avantura s Omer-pašom Latasom, pacifikatorom pobunjene Bosne, od kojega je Jukić tražio stanovita, kako bi se danas reklo, ljudska i manjinska prava, ali ga je surovi Omer-paša utamničio...

Zahtjevi zbog kojih je Omer-paša Latas utamničio, a potom i prognao Jukića (kojega je iz zatvora u Sarajevu otpremio u carigradsku tamnicu, iz koje su ga izvukli Antun Mihanović i Filip Pašalić), danas zvuče kao svojevrsna “magna charta” bosanske raje. 

Tražili jednake uvjete za kršćane u svemu

Jukića je slobode i progonstva stajao tekst “Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini” u kojemu, u 28 točaka, navodi što sve treba poduzeti kako se radikalno osiromašeni kršćani ne bi iselili iz BiH ili pocrkali od gladi.

Franjevac je bio silno hrabar kad je taj dopis uputio okrutnome Omer-paši računajući - krivo - na njegovo kršćansko podrijetlo.

Sjećanje na njegove surovosti i danas živi u Bosni - pamti se da je jednog pobunjenog bega, iz Mostara, svezanog naopačke, na magarcu poslao iz Mostara u Carigrad. 

Od Omer-paše je drhtala cijela Bosna. Jukić mu je ipak odnio vrlo hrabre zahtjeve. Jukić, polazišno, traži “...da se više ne zovemo raja, već građani i državljani!”. 

Ta točka - prema fra Ignaciju Gavranu - sažimlje sve druge i poziva na jednakost, proglašenu s najvišeg mjesta 1839. godine, ali je kršćanin u Bosni, nasuprot te deklaracije, i dalje ostao parija ili rob, a ne ravnopravna osoba.

Iz toga, dodaje Gavran, slijedi zahtjev “da se kršćani zaštite pred sudom, koji je često bio ruganje pravdi”. 

Porezi, razne dažbine i globe pritiskali su preko mjere kršćane pa Jukić traži i da oporezivanje bude jednako za “Turke” i kršćane, da kršćani svoje poreze sami kupe i predaju ih veziru, da se ukine harač, da se ukine begluk (besplatni rad begovima)... 

Jukić, nadalje, traži osobnu zaštićenost kmeta, a ističe i zahtjev prema kojemu trgovina i svi zanati, kao i služba u vojsci, pod jednakim uvjetima moraju biti pristupačni i kršćanima. Zahtijeva slobodu u vjerskim stvarima, slobodu zbora i dogovora, kao i slobodu iseljavanja.

Prema Jukiću, država treba na sebe preuzeti plaćanje činovnika (a ne da se ovi naplaćuju mitom i globama), popravljanje putova i mostova, uvođenje pošta i sličnih ustanova neophodnih za procvat trgovine i zanata, uvođenje državne tiskare i za kršćane, osiguranje državnih stipendija i kršćanskim učenicima.

Bili su svjesni značaja znanja i prosvjete

Jukić zahtijeva i da se državne naredbe izdaju na narodnom jeziku, da se zemaljski prihodi i troškovi javno saopće narodu...

Bio je to, ukratko, jedan reformski plan kakav bi danas bez poteškoća potpisala Radnička fronta, Živi zid ili neka slična, utopističko-politički, ljudskopravno orijentirana organizacija. Franjevci su, imamo li na umu svjetovnu stranu njihova rada, u prvom redu prosvjetitelji, ljudi koji su svjesni golemog značaja znanja i prosvjete. 

Iz njihova je okružja potekao i možda najveći mudrac ovih prostora, čarobni Ivo Andrić, mistik kojega je Miroslav Krleža, u povremenim proplamsjajima ljubomore, posprdno nazivao “fra Ivo, gospođica”... 

U svojoj “Legendi o svetom Francisku iz Asizija”, Andrić s puno ljubavi piše: “Po milosti Božjoj - govori umirući Franjo - tako sam jedno s Gospodom, da su mi smrt i život jednako zadovoljstvo...”.

Andrić je puno pisao o franjevcima, uglavnom s razumijevanjem znalca. “Fratarska disciplina u Bosni nije laka ni malena”, piše on...

“...pogotovo u doba progona i straha. Treba se snaći”. Franjevcima se divi zbog iskrenosti i odsustva blaziranosti. “Gučegorski redovnici, istinski pobožni ali jednostavni i tvrdi ljudi, imali su, kao i svi bosanski fratri, urođenu odvratnost prema pretjeranim bogomoljcima, egzaltiranim vjernicima i svima koji se vješaju za božje skute i ližu ploče pred oltarom.”

U “Travničkoj kronici”, o ručku u austrijskom konzulatu, kojemu su prisustvovala i dva franjevca, Andrić piše: “Defoseu nije promakla prirodna dostojanstvenost ove dvojice priprostih ljudi, njihova pažnja, njihova uzdržljivost, i mirna odlučnost kojom su otklanjali da jedu i piju ono čemu nisu vični...

Njihove latnske pjesme pravo su blago

Tako je Defose tu još jednom vidio pobožnost katoličkog seljačkog svijeta, upoznao izbliže život redovnika svetog Franciska ‘bosanskog formata’...”.

U “Biografijama franjevaca” pred čitateljima defiliraju životi u kojima je jedino svjetlo često bilo svjetlo riječi: tu je životopis “slavnog Augustina MIletića”, “Otca Marijana Jakovljevića, začastnog državnika, zaslužnog čuvara i tajnika biskupskog života”, biografija “Oca Marijana Šunjića, biskupa i apoštolskog namjesnika bosanske države”, “Životopis fra Augustina Miletića, biskupa daulijskoga i namjesnika apostolskoga u BiH”, “Život oca Jakova Baltića”, biografije fra Grge Martića, Lovre Karaule... 

Latinske pjesme bosanskih franjevaca, koje je priredio i preveo, bogato opremio bilješkama i napisao uvod Stjepan Pavić, blago su za sebe.

Pjesme su tiskane na hrvatskom i latinskom, a svima koji se žele upoznati s jezičnim blagom naroda - što bi po Andriću trebao kao alat proučiti svaki pisac - dobro će doći kao izvor leksičkog nadahnuća. 

U ovoj hrestomatiji nalazimo i brojne putopisne tekstove, koji - nažalost - pokazuju da se u našoj regiji malo toga mijenja nabolje.

U BiH, kao i u vrijeme Jukića, nisu svi građani jednakopravni, a u mnogim pitanjima korupcije, poreza i državne uprave današnja Bosna (kao, uostalom, i Hrvatska) nije znatno naprednija u odnosu na onu ovdje opisanu. 

Jedino daje nadu da - mraku unatoč - postoje ljudi koji su u stanju stvoriti ovakvo djelo bez ikakve druge koristi osim prosvjetiteljske. To je samo po sebi čudo, svjetlo riječi.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.