Američki senat usvojio je rezoluciju o Amerikancima nestalima u Srbiji, odnosno rezoluciju o braći Bitići, Ilije, Agrona i Mehmeta, američkih državljana koji su se tijekom ratnih događanja na Kosovu priključili OVK-u, Oslobodilačkoj vojsci Kosova. Rezolucija nema nikakvu zakonsku snagu, već služi kao iskazivanje stava, jer SAD već 19 godina pokušava otkriti što se točno dogodilo s Bitićima, javljaju srpski mediji.
Trojica braće su 1999. godine uhićeni zbog ilegalnog ulaska u Srbiju. Osuđeni su na po 15 dana zatvora, a potom pušteni tri dana ranije i otada im se gubi svaki trag. Njihova su tijela pronađena u masovnoj grobnici 2001. godine, s vezanim rukama i prostrijelnim ranama na potiljku.
O njihovom je slučaju svojedobno pisao i BBC, a sudbina braće Bitići uistinu je pravi misterij.
Dva tjedna nakon završetka rata na Kosovu, jugoslavenska policija uhitila je trojicu mladih Albanaca. Prema svemu sudeći, u zarobljeništvu su mučeni i kasnije ubijeni.
Ili, Agron i Mehmet Bitići pratili su jednu romsku obitelj krajem lipnja 1999. godine. Braća su ih pratila zato što su im životi bili ugroženi, a u Srbiji su se mogli skloniti na sigurno. U blizini sela Merdare, nešto je pošlo po krivu. Nakon što su prešli na jugoslavensku stranu granice, policija ih je, kao civile, uhitila zbog nezakonitog ulaska u državu. Protiv njih nije vođen nijedan postupak koji je imao veze s njihovim sudjelovanjem u snagama OVK-a. Odležali su dva tjedna u zatvoru u Prokuplju, a kad su izišli iz zatvora čekao ih je bijeli automobil bez registarskih oznaka. U automobilu su bili muškarci u civilnoj odjeći i braću su prebacili u bazu jedinice specijalne policije u Petrovom selu, u blizini granice s Rumunjskom.
Braća Bitići su nestala bez traga. I tu je počela potraga Fatosa Bitićija, najmlađeg brata koji je ostao živ.
Starija braća rođena rođena su Americi, u saveznoj državi Illinois, ali Fatos je rođen nakon što su se roditelji vratili u Prizren 1979. godine. Kad je Fatos imao 19 godina, braća Ili, Agron i Mehmet su se pridružili Oslobodilačkoj vojsci Kosova i to Atlantskoj brigadi u kojoj je bilo četiristotinjak Amerikanaca koji su se pridružili OVK u borbi za samostalnost.
Braća su zakasnila i nisu sudjelovala u borbama, ali i dalje su bili članovi OVK-a. Na dan uhićenja, trojica braće Bitići imala su oznake OVK i američke vozačke dozvole što je dovelo do teorije da su ih sumnjičili za špijunažu.
Nedugo nakon njihovog nestanka, organizacija za ljudska prava iz Beograda uspjela je dobiti dokumente kojima se dokazuje da su braća puštena iz zatvora. Kasnije je Fatos, zajedno s majkom, posjetio Prokuplje gdje su saznali za bijeli automobil. Međutim, trebalo je još dvije godine da se otkrije sudbina braće Bitići.
U ljeto 2001. godine njihova tijela pronađena su u masovnoj grobnici u Petrovom Selu zajedno s još 67 muškaraca i sedam žena s Kosova. Budući da su tijela pronađena na vrhu grobnice, pretpostavlja se da su braća posljednja ubijena i ubačena u već spremnu masovnu grobnicu. Nakon šest godina istrage, FBI je zaključio samo da postoji opravdana sumnja da su braća mučena prije smrti zato što su pronašli tragove električnih šokova na koži.
Danas Fatos ima 38 godina, živi i radi u blizini New Yorka gdje su braća živjela prije rata. Gotovo mu je postao ritual jednom godišnje posjetiti Srbiju, pitati srpsku policiju što rade kako bi uhvatili ubojice njegove braće, pitati američko veleposlanstvo što rade kako bi natjerali Srbiju da uhvati ubojice njegove braće. Istrage su proveli u Srbiji, istragu su proveli čak i iz FBI-a, ali sve i dalje stoji na starom mjestu. Braća su mrtva, a ubojice su na slobodi i nitko ne zna tko su.
Svima je jasno da su ubojice bili pripadnici specijalne policije zato što u imali pristup toj bazi u Petrovom Selu. Do danas su samo dvojica bila na suđenju: Sreten Popović i Miloš Stojanović, vozači onog bijelog automobila koji je braću prebacio do njihovog stratišta. Obojica su oslobođena na suđenjima za ratne zločine.
Američki dužnosnici već godinama opominju Srbiju da do danas nitko nije osuđen za taj zločin. U rezoluciji se kao odgovorni u zapovjednom lancu spominju trojica visokih dužnosnika MUP-a SRJ - ministar Vlajko Stojiljković, koji se ubio 2002. godine, bivši načelnik resora javne sigurnosti MUP-a Srbije Vlastimir Đorđević, koji je u Haagu osuđen na 18 godina, i bivši zapovjednik posebnih postrojbi policije Goran Radosavljević Guri.
Za Gurija se navodi da u Srbiji radi kao direktor tvrtke za savjetovanje, ali i da je član vladajućeg SNS-a. Bivši tužitelj za ratne zločine Vladimir Vukčević rekao je 2013. godine da "dosadašnja istraga nije potvrdila niti da je Guri odgovoran, niti da nije".
