Otkako je tajnih vojnih i obavještajnih operacija, dakle otkako je svijeta i vijeka, u njima su vrlo često sudjelovale i životinje. A kako je Hladni rat bio najintenzivnije razdoblje opsesivnog paranoičnog špijuniranja svih, svugdje i uvijek, tako su u tih nekoliko desetljeća zabilježene neke od najluđih priča sa špijunskim angažmanom životinja. Tek 2001., s deklasifikacijom određenih CIA-inih tajnih dokumenata, svijet je doznao za projekt "Akustična maca" (Acoustic Kitty). Koliko se danas može doznati iz još uvijek jezivo cenzuriranog dokumenta, projekt iz 60-ih trebao je koštati 10 milijuna dolara, što je tada bila jako velika svota. Projekt je započeo 1961., mada do dandanas nije jasno tko je bio taj iz CIA-inog Ureda za istraživanje i razvoj ili iz Ureda za tehničke usluge tko je došao na stupidnu ideju.
Stupidna ideja isprva se činila sjajnom. Mačke su male, tihe, sposobne provući se posvuda, ne privlače nikakvu sumnju jer su umiljate i normalni ljudi ih u pravilu vole. Kako bi onda bilo jednu takvu iskoristiti za špijuniranje Sovjeta? Recimo, da ju se opremi baterijom, mikrofonom, antenom i odašiljačem? Ideja je dobila zeleno svjetlo. CIA-ini stručnjaci bacili su se na konstruiranje dovoljno sićušnih elemenata opreme koje bi se moglo neprimjetno sakriti u mačku, a da mačka usput s njom nema problema. Trebalo je uzeti u obzir i mačji životni stil koji je uključivao sređivanje krzna lizanjem, češanje i slične aktivnosti. Pa još mačji kemizam, vlažnost, temperatura, radoznalost mačaka koje bi mogle učiniti tko zna što ako primijete nešto od ugrađenog u jednu od njih...
Da se ne govori o tome da je bila riječ o 60-im godinama i tehnološkoj razini kad je minijaturizacija takve opreme bila jako revolucionarna. To je bio i razlog zašto nije dolazilo u obzir pokušati to sve potrpati u ogrlicu. Zato su se odlučili aparaturu strpati u – mačku. Stručnjaku za audio opremu CIA-ini ljudi uopće nisu rekli za što je predviđena upotreba toga na čemu je on radio, jer bila je to supertajna operacija. Svu opremu su prvo iskušavali na lutkama, a onda su krenuli s primjenom na živoj mački. Centimetar i pol dug odašiljač ugradili su u mačkinu lubanju. Mikrofon su provukli do ušnog kanala mačke. Bateriju su strpali u mačje grudi. Ulogu antene imala je žičana mreža koju su provukli uzduž mačjih leđa sve do vrha repa. Prvotnu ideju da antenu sakriju u krzno, zbog tehničkih poteškoća pretvorili su u to da su je proveli ispod kože, uz mačkinu kralježnicu.
Bili su toliko revni i pedantni da su uzeli u obzir i mogućnost da javnost dozna za projekt. Razmatrali su skandal u kojem bi javnost bila zgranuta time što su napravili "mačjeg kiborga". S takvim rizikom odlučili su se nositi tako da ističu da je i to bolje nego da SAD padne pod komunizam. Pa bio je Hladni rat, pobogu! Mačka koju su odabrali za operaciju bila je mlada sivo bijela, obična domaća mačka. Operacija kod veterinara trajala je sat i pol i sve je prošlo u najboljem redu, osim što se tipu koji je bio zadužen za tehnički dio, u trenutku kad je ugledao krv tako zavrtjelo da je morao sjesti. Sve se činilo da je prošlo u najboljem redu. Mačka je nakon operacije bila u odličnom stanju. Bavila se malo ovim, malo onim, zijevala, dosađivala, tumarala, provodila vrijeme na tipično mačje načine.
Određeni problem je bila hrana, koja je mačku zanimala puno više od nacionalne sigurnosti i oslobađanja svijeta od komunističke prijetnje, pa se CIA morala pozabaviti i posebnom dresurom kibernetičke mace. Kako su to točno radili, ostalo je tajna jer je taj dio dokumenta zatamnjen, ali je poznato da je CIA na to potrošila još 10 milijuna dolara, ukupno 20, da bi 1966. bila spremna za misiju. Meta su bila dva muškarca koja su sjedila na klupi u parku na Aveniji Wisconsin ispred Veleposlanstva SSSR-a u Washington DC-ju. Agenti su se kombijem s osmatračkom elektroničkom opremom dovezli koliko su mogli neprimijećeno i pustili mačku. Bio je to početak prvog povijesnog mačjeg špijunskog zadatka. Ispalo je da je mačka doista bila sposobna ustremiti se ravno na zadanu joj metu bez da joj išta odvlači pažnju. Krenula je ravno preko ceste prema parku kamo su je uputili.
Na nesreću, sličnim putem je krenuo i taksist koji je slučajno odmah pregazio mačku. Bivši direktor CIA-e Robert Wallace izjavio je 2013. da mačka nije umrla, da su je spasili, izliječili i da je sretno živjela do kraja svojih preostalih osam života. Možda je to i izmislio kako mu mačkoljubni dio javnosti ne bi psovao sve po spisku, možda je govorio istinu, činjenica je da su već 1967. sasvim odustali od "aksutičnih mačaka" i posvetitli se robotima koji su se s napretkom tehnologije pretvorili u neopisivo praktične nanorobote. Akustična mačka je, pak, otišla u povijest, a kao dio povijesti 2002. ju je opjevao kanadski rock muzičar John Mann.
