Argentina, ona nogometna Argentina, ima neku mističnu privlačnost zbog koje njihovim igračima nerijetko dajemo božanske atribute.
Pa, 'gauči' su dali Maradonu, Messija, Kempesa, Ortegu, Verona, Palerma, Caniggiju...
Stalno proizvode nogometaše koji, čini se, namjerno i gotovo uvijek prkose svim konvencijama. Argentinci nisu baš tipični nogometaši, kao što ni Jose Mario Bergoglio nije baš tipičan papa. Možda nije najsretnija usporedba, ali dočarava koliko su Argentinci nerijetko posebni.
U tu se priču uklapa i Dario Dubois. Anonimac za cijeli svijet, no inspiracija za mnoge Argentince. Nije bio posebno dobar nogometaš, zapravo nogomet nije previše ni volio, no u Argentini ima više njegovih murala nego automobilske legende Juana Manuela Fangija.
E, Dubois je zaista bio poseban lik. Prije svake utakmice bojao bi svoje lice u stilu članova Kissa te bi takav odigrao cijelu utakmicu.
Često je sucima kucao na vrata s molbom da koristi njihovo ogledalo jer ih najčešće u gostujućim svlačionicama nije bilo.
- Klaun sam s obojenim licem, ali sam i klaun koji je spreman umrijeti za svoj dres - govorio je Dubois.
Zbog 'maske' je bio neustrašiv, suparnici su ga se bojali, a dobivao je i mnogo publiciteta.
- Taj ritual mi daje energiju. Kad obojiš lice odlaziš u rat i 'ubijaš' rivale - rekao je Dario.
Na terenu nije bio baš takav, nitko ga ne pamti kao nogometnog 'mesara'. Bio je borac za pravdu, za neiskvareni nogomet, idealist. Sve ono što najčešće ne prolazi u profesionalnom sportu.
Jednom prilikom direktor suparničkog kluba ponudio mu je mito da pusti utakmicu. Dubois mu je pljunuo u lice. Dok je igrao za Lugano, klupski sponzor nije platio obećane premije te je Dario sponzorski logo na dresu prekrio blatom. Pokazivao je sucima crvene kartone zbog lošeg i pristranog suđenja, a ispred njih je bacao i novac govoreći da su sigurno toliko zaradili sudeći nepošteno.
U karijeri je odigrao 146 utakmica, uglavnom za niželigaše iz Buenos Airesa i okolice. Među njima su bili Yupanique, Lugano, Deportivo Laferrere, Deportivo Riestra, Canuelas, Deportivo Paraguyo, Victoriano Arenas i Ferrocarril Midland.
- A znate što, nogomet čak nisam ni volio. Igrao sam ga samo zato što je kompetitivan i zato što sam treninzima kratio vrijeme. Dobro mi je došao i novac jer je moja ekonomska situacija izuzetno teška - govorio je Dubois.
Džeparac je punio svirajući i u tri benda, a moglo ga se vidjeti kako svira na gradskim trgovima.
Nekim klubovima nije se svidjelo njegovo bojanje lica te ga je Midland zbog toga otpustio. Često je bio u sukobu i s argentinskim nogometnim savezom, koji mu je u konačnici i zabranio 'ratno maskiranje'. Njihove članove prozvao je 'hrpom štakora' te da nikad nisu tu kad igračima treba pomoć.
I njemu su okrenuli leđa. Kad je ozlijedio križne ligamente nije imao novac za operaciju, a savez mu je odbio platiti zahvat. Zbog toga je morao završiti karijeru.
U mirovini je životario, nastavio je svirati po klubovima i na ulici, bio je jedno vrijeme i DJ. Ubijen je sa smo 37 godina. U ožujku 2008. njegovu djevojku i njega zaustavili su pljačkaši. Ukrali su im bicikle, ruksake, mobilne telefone, a u Duboisa su ispalili i dva metka, u nogu i trbuh. Argentinski nogometaš od zadobivenih je ozljeda preminuo dva tjedna kasnije.
