Pred sam kraj Drugog svjetskog rata, kad je bilo potpuno očito da je samo pitanje dana kad će savezničke vojske napokon slomiti nacistički režim, a s njima i sve ostale fašističke države, poput NDH, najgori zločinci već su užurbano planirali svoj bijeg. Najviši nacistički dužnosnici živjeli su u golemom strahu od ratnih sudova zato što su znali da će ih proglasiti krivima zbog Holokausta Židova. Svoj bijeg planirala je i vrhuška Nezavisne Države Hrvatske, na čelu s Antom Pavelićem, koji je kasnije našao utočite u Argentini. Autor Uki Goñi, možda i najzaslužniji čovjek za otvaranje argentinskih arhiva i razotkrivanje bijega nekih od najgorih zločinaca, u razgovoru za Express kaže da je utočište odabrano pomalo slučajno.
Pavelić je bio svjestan kakva ga sudbina čeka
Savezničke vođe su već krajem 1942. godine objavile da zločini neće pobjeći pravdi. Sovjetsko vojno pravosuđe, takvo kakvo jest, sredinom iduće godine počelo je sa suđenjima zarobljenim nacistima optuženima za ubijanje Židova. Krajem 1944. godine britanski BBC počeo je objavljivati imena pojedinaca optuženih za ratne zločine i ponavljati da ih čeka suđenje nakon rata. Pavelić je bio savršeno svjestan kakva ga sudbina čeka padne li u ruke partizanima i zbog toga je već 1943. godine kupio šezdesetak argentinskih putovnica kako bi osigurao bijeg najviših dužnosnika i njihovih obitelji.
Pavelić i najbliži suradnici su početkom 1944. godine počeli pripremati svoj neizbježni slom skrivanjem zlata i novca u Švicarskoj. Prema nekim procjenama, Hrvati su uspjeli prebaciti 2400 tona zlata i ostalih dragocjenosti u Bern. Potvrđena su dva transfera zlata: 358 kilograma zlata prebačeno je u Švicarsku narodnu banku u svibnju 1944. godine, a dodatnih 980 kilograma dospjelo je u kolovozu iste godine. Čini se da je ovih 980 kilograma zapravo ukradeno iz središnje banke Kraljevine Jugoslavije 1941. godine i skrivano negdje izvan Hrvatske.
Posljednje zlato pod hrvatskom kontrolom
Krajem te godine je Konstantin Kammerhofer, Himmlerov osobni predstavnik u Hrvatskoj, obavijestio nadređene da je ustaško povlačenje već počelo. Pavelićeva supruga, jedna kći i nekoliko rođaka kreću u Austriju, u Semmering. Unatoč svemu, Pavelić je novu, 1945. godinu, čestitao Himmleru obećanjima da će hrvatski vojnici bez oklijevanja boriti se rame uz rame s njemačkim vojnicima sve do konačne pobjede. Dok je obećavao vječnu vjernost Himmleru, Pavelić je planirao bijeg i pljačku ustaške države. Početkom svibnja 1945. godine je 45 kovčega zlata hrvatske riznice, posljednje zlato pod izravnom hrvatskom kontrolom, podijelio na dva dijela i jedan dio, 13 kovčega, poslan je u inozemstvo s Pavelićem. Ostatak je skriven kod zagrebačkih franjevaca u samostanu. Priča se da je u tom blagu, osim zlatnih poluga, bilo i mnoštvo vjenčanih prstenova, dragulja, pa čak i zlatnih zuba žrtava hrvatskih koncentracijskih logora.
Blago će ostati tamo, pod zaštitom Katoličke crkve, sve do 1946. godine, kad su komunisti otkrili gdje se nalazi i zaplijenili ga. Nakon kraja Drugog svjetskog rata došlo je i do masovnih suđenja diljem Europe, ali i najvećeg suđenja za ratne zločine u Nürnbergu. Argentinski diktator Juan Peron, inače veliki obožavatelj nacističkih režima, oštro se protivio svim tim suđenjima. Kako je on to rekao: “Uvjeren sam da i argentinski narod smatra Nürnberške procese sramotnima. Nisu dostojni pobjednika koji se ponašaju kao da nisu pobijedili. Sada znamo da su saveznici zaslužili poraz.
Peronova politika uključivala je fašizam
Tijekom mandata sam često govorio protiv Nürnberga što je uvreda koju povijest neće zaboraviti”. Ispričao je to Peron početkom sedamdesetih godina tijekom izgona u Španjolsku, a samo nekoliko mjeseci prije trijumfalnog povratka u rodnu zemlju. Uzevši u obzir tako oštre osude suđenja ratnim zločincima poražene strane, uzevši u obzir skrivanje fašista raznih država, uzevši u obzir Peronove diktatorske tendencije, pitali smo Gonija je li Peron bio fašist.
“Peron je bio peronist. Njegova politika uključivala je elemente fašizma, ali on nije bio potpuni fašist. Peron je bio jako fleksibilan te je njegova politika uključivala mješavinu kapitalizma, populizma, fašizma i socijalizma. Nazvao je svoj politički program Trećim putem te ga predlagao kao alternativu kapitalizmu i komunizmu. Neki od zločinaca 2. svjetskog rata odbjeglih u Argentinu vidjeli su određene sličnosti između Peronova Trećeg puta i fašizma. Ti zločinci su isto tako smatrali da je njihov fašizam nekakva zlatna sredina između kapitalizma i komunizma”, pojasnio nam je argentinski autor.
Kad već Peron nije bio fašist, pitali smo Gonija zašto je Argentina prihvatila toliko zločinaca. “Tajni dogovor o prihvatu nacista i fašista postignut je u vrijeme povlačenja Amerikanaca i Britanaca iz Italije. Vidite, Italija je bila pod njihovom kontrolom od oslobođenja i Amerikanci su isprva bili jako zagrijani za hvatanje ratnih zločinaca. Nekoliko jako bitnih hrvatskih kriminalaca uhićeno je u Italiji i poslano u Jugoslaviju na suđenje. Sredinom 1947., tijekom povlačenja, postigli su tajni dogovor s Vatikanom da Hrvate pošalju negdje izvan Europe. Argentina je prihvatila Hrvate i zato su otišli tamo.”
U svojoj knjizi je Goni pojasnio da je Pavelić proveo godinu dana nakon sloma NDH u Austriji, i to pod budnim okom britanskih vojnih i tajnih službi. Ljutiti Josip Broz Tito tražio je Pavelićevo izručenje, a slao je čak i točnu adresu gdje se Pavelić skriva u Austriji, ali Britanci su se pretvarali da nemaju pojma ni o čemu. Njihovo ministarstvo vanjskih poslova slalo je pisma Amerikancima i Sovjetima te su ih pitali da nisu kojim slučajem vidjeli Pavelića. Negdje u travnju 1946. godine odselio se Pavelić u Rim u pratnji ustaškog poručnika Dragutina Došena. Obojica su nosili halje rimokatoličkih svećenika i smjestili se u Ulicu Gioacchino Belli broj 3 u prostorije Collegio Pio Pontificio.
Prema izvještajima američkih obavještajnih službi, bila je to jedina zgrada u Rimu pod punom upravom Vatikana i trebali su posebni dokumenti za ulazak. S vremenom su Amerikanci uspjeli pohvatati sve konce priče i uvidjeli su golemu upletenost Vatikana u skrivanje raznih zločinaca. Primjerice, u svibnju 1946. godine je Pavelić boravio u Castel Gandolfu, ljetnoj papinskoj rezidenciji, gdje mu je društvo radio bivši ministar rumunjske kvislinške vlade. Doznali su Amerikanci da je Pavelić redovito imao sastanke i sa stanovitim monsinjorom Montinijem.
Montini će kasnije postati papa Pavao VI. Negdje pred kraj 1946. godine došao je brzojav iz Londona u Washington gdje su Britanci obavijestili kolege da Jugoslavija traži pet ratnih zločinaca koji se skrivaju iza vatikanskih zidina.
Do kraja te godine su se pojavile glasine da je Pavelić otputovao za Argentinu, koristeći dobro uhodanu mašineriju Juana Perona, ali već početkom 1947. godine su ga Amerikanci otkrili u samostanu svete Sabine. Njihove obavještajne službe bile su jedne od rijetkih koje su se doista trudile uhvatiti Pavelića, ali im je predstavljao problem to što je Pavelić imao na raspolaganju basnoslovno bogatstvo ukradeno iz hrvatske središnje banke, ali i oduzeto od prognanih Židova i Srba. Priča se o stotinama tona zlata i tisućama karata dijamanata koje je Pavelić prokrijumčario iz Hrvatske.
Nije nužno Vatikan podržavao ustaše
Relativno nedavno objavljeni tajni američki dokumenti pojašnjavaju zašto nisu željeli uhvatiti i izručiti ustaškog poglavnika.
“Danas, u očima Vatikana, Pavelić je militantni katolik, čovjek koji je griješio, ali je griješio u ime borbe za katoličanstvo. Zbog toga Pavelić uživa zaštitu Vatikana. Znamo da Pavelić održava kontakte s Vatikanom koji ga smatra militantnim katolikom koji se jučer borio protiv Pravoslavne crkve, a danas se bori protiv komunističkog ateizma.
Pavelićev bijeg, čini se, koordinirao je Krunoslav Draganović. Jedni tvrde da je Anti Paveliću omogućio bijeg u Argentinu tako da ga je maskirao u svećenika s brkovima i šeširom. Drugi se kunu da ga je zamaskirao u redovnicu. Treći, zgražajući se, poriču obje ove priče. Kažu da mu Pavelić nije vjerovao ni koliko je crno pod noktom pa je poglavnik u Argentinu pobjegao krijući se od njega. Goni, pozivajući se na dostupne dokumente, kaže da je ova posljednja verzija vjerojatno najtočnija.
Ustaški poglavnik nije dobio čak ni dozvolu za dolazak u Argentinu, što je bio jedan od ključnih preduvjeta legalnog dolaska. Formular za izdavanje svojevrsne osobne iskaznice u Buenos Airesu ispunjen je tek nekoliko dana nakon Pavelićeva dolaska u novi svijet. Goni, zbog svega toga, pretpostavlja da je Peronova tajna policija preuzela Pavelića izravno s broda, vrlo vjerojatno čak i prije nego što je brod Sestriere pristao u luku. Peron je imao odlično uhodan sustav prebacivanja raznih zločinaca u Argentinu i jedan od ključnih ljudi sustava bio je Branko Benzon, bivši veleposlanik NDH u Berlinu, koji je nakon rata postao bliski Peronov suradnik.
Svoj utjecaj je koristio da bi pomagao zločincima
Benzon je bio nevjerojatni šarmer, koji je jednako mogao razgovarati s Hitlerom i prebaciti se na šarmiranje Eve Peron, prve dame Argentine. Uživao je veliki utjecaj u uredu za imigraciju, uredu koji je omogućio bijeg čak i Eugenu Didi Kvaterniku, drugom najmoćnijem čovjeku NDH. Svoj utjecaj je Benzon koristio da bi pomagao hrvatskim zločincima, ali i zlostavljao Židove. Njegova bilješke “J. NO B.” često je označavala židovske molbe za ulazak u državu. Bilješka, inače, znači “Židov, ne, Benzon” i po tome se znalo da je on osobno naredio odbijenicu.
Nisu samo ustaše našle utočište u Argentini, nego su se tu našli i Adolf Eichmann, glavni i odgovorni za masovne deportacije mađarskih Židova tijekom 2. svjetskog rata, Josef Mengele, “anđeo smrti” iz Auschwitza, odgovoran za odabir žrtava za plinske komore i mnogi drugi. Ali nisu svi uživali takve povlastice kao hrvatski fašisti. “Argentinska vojska i nacionalističke organizacije održavale su bliske veze s hrvatskim, francuskim i belgijskim fašistima koji su došli u Argentinu. Te katoličke fašiste je argentinsko društvo ubrzo asimiliralo.
Mnogi su završili u argentinskoj tajnoj službi, a neki su dobili čak i predavačke pozicije na državnim sveučilištima. Međutim, nisu održavali tako bliske veze s odbjeglim njemačkim i austrijskim nacistima. Okorjeli nacisti bili su pagani i nisu se osjećali ugodno kad bi surađivali s argentinskom vojskom i nacionalistima koji su bili tradicionalni katolici. Već 1938. godine je njemačko veleposlanstvo u Buenos Airesu poslalo izvješće o “Židovskom pitanju u Argentini” gdje su zaključili da su svi Argentinci barem dijelom Židovi zato što je većina imala pretke podrijetlom iz Španjolske.
Nacistima su svi Španjolci bili dijelom Židovi zbog velikog broja Židova koji su živjeli u Španjolskoj sve dok ih katolički kraljevi nisu protjerali 1492. godine”, pojašnjava nam Goni. Drugi važan Hrvat s one strane oceana bio je Gino Monti de Valsassina, popularno zvani grof od Montija, inače Talijan hrvatskog podrijetla. Tijekom Drugog svjetskog rata radio je kao špijun nacističke vojne obavještajne službe te kao časnik njihova ratnog zrakoplovstva.
Osobno je preuzimao odgovornost za naciste
U Buenos Airesu je surađivao s Rodolfom Freudeom, šefom argentinske obavještajne službe, kako bi odbjegli nacisti imali sve potrebne dozvole za ulazak i boravak u državi. Osobno je preuzimao moralnu i materijalnu odgovornost za te naciste. Monti je dobio unosne ugovore za opremanje socijalnih klinika Evite Peron, namijenjene isključivo siromašnima, kako bi mogao neometano financirati svoje poduhvate. Međutim, taj posao mu je propao zato što je Evitu počeo pratiti ugled poslovne žene koja nema naviku podmirivati ispostavljene račune u cijelosti ili na vrijeme. Pavelić, barem sudeći prema dostupnim materijalima, nije ovisio o dobroj volji svojih novih domaćina, nego je mogao trošiti blago ukradeno iz NDH.
Emerson Bigelow, američki obavještajac, pisao je krajem 1946. godine o točnijim brojkama. Prema njegovim tvrdnjama, Pavelić je iz NDH izvukao oko 350 milijuna švicarskih franaka, većinom zlatnika. Britanske vlasti su zaplijenile oko 150 milijuna franaka vrijedno zlato na austrijsko-švicarskoj granici, a ostatak je skrivan negdje u Vatikanu. Pozamašan dio prebačen je u Španjolsku i Argentinu.
Mnogi dokumenti su u međuvremenu uništeni
U Argentini je Pavelić pokušavao uspostaviti svojevrsnu vladu u egzilu, ali to nije baš najbolje funkcioniralo unatoč basnoslovnom bogatstvu kojim se dičio odbjegli ustaški zločinac. Godine 1952. je američkim obavještajcima ispričano da je Pavelić poslao Antu Čudinu i Marka Čavića u Europu s eksplicitnim uputama za prebacivanje 250 kilograma zlata za Argentinu.
“Izvor nije upoznat s točnim raspletom misije, ali znamo da je posljednjih dana Pavelić nudio 200 kilograma zlata na tržištu Buenos Airesa preko posrednika Juana Heinricha”, prenosi u svojoj knjizi “Odessa” Goni povjerljive dokumente CIA-e. Heinrich je inače Ivo Heinrich, jedan od upravitelja Jasenovca. Argentinske vlasti pažljivo su čuvale sve dokumente o krijumčarenju ustaša i nacista, ali sve dok Goni nije počeo čeprkati po arhivima, nitko nije htio spominjati tu doista sramotnu epizodu njihove povijesti. Mnogi dokumenti su uništeni u međuvremenu, ali čak i ovaj manji dio pokazuje kakva sprega je vladala između velikih sila svijeta samo kako bi spasili šačicu najgorih zločinaca otkako je zabilježene povijesti.
