Lažne vijesti imaju svoje kritičare, to su svi ljudi koji žele iskrenost u izvještavanju, ali malo tko će se usuditi i otići tako daleko kao Marko Milosavljević, profesor novinarstva s ljubljanskog Filozofskog fakulteta. On će otvoreno reći da ne postoji pošteno širenje lažnih informacija! Netko može povjerovati tajnovitom izvoru, ali isto tako će sa zadovoljstvom prihvatiti i informacije koje pobijaju te izjave.
"Gledajte, ako netko ne zna što je istina, čisto u faktografskom smislu, onda imamo drugi problem. Ako netko uđe u prostoriju u kojoj se nalazi stotinjak ljudi i onda uporno tvrdi da je tamo bilo tisuću ili više ljudi, čak i ako to ozbiljno misli, uvjeren sam da ta osoba ima psiholoških problema. O nekim stvarima ne možemo raspravljati. Možemo raspravljati je li neki prostor lijep, je li neka specifična arhitektura atraktivna, ali to su mišljenja i to nije fake news.
Ako netko kaže da je neka zgrada ružna, onda to nije fake news, to je samo nečije mišljenje. S druge strane, ako netko kaže da je negdje bilo 100.000 ljudi, a po svim službenim podacima je moglo biti 10.000 ljudi, čak i ako netko doista vjeruje u takve stvari, to ga ne oslobađa suda javnosti", ispričao je Milosavljević u razgovoru za Express.
Tijekom prezentacije u zagrebačkoj Kući Europe upozorio je na gotovo nepremostivi problem kad je u pitanju pobijanje lažnih informacija, a to je pitanje ideologije. Naime, Milosavljević tvrdi da samo većina ljudi vjeruje samo ideološki kompatibilnim izvorima. Što znači da lažne informacije koje šire neki desni mediji mogu pobiti samo drugi desni mediji. Čitave enciklopedije kontradiktornih informacija neće promijeniti stavove ljudi ako dolaze iz izvora s kojima se netko ne slaže.
Postavlja se logično pitanje, kako možemo riješiti probleme širenja lažnih informacija i možemo li to uopće riješiti. Pitali smo Milosavljevića mogu li se zaustaviti lažne vijesti, bilo utjecajem platforme putem koje se šire, bilo utjecajem medija i većim fokusom na pobijanje lažnih informacija, ili je pak potrebno educirati ljude i naučiti ih kako kritički razmišljati. On nam je otvoreno rekao:
"Najbolji način je sve troje. Bilo koje od to troje ne može samo efikasno riješiti probleme lažnih vijesti. Mediji mogu raditi ne znam ti ja što, ali za mnoštvo ljudi društvene mreže predstavljaju najvažniji izvor vijesti. Ako to mnoštvo ljudi ne vidi to na društvenim mrežama, onda je uzaludan trud. Ako Facebook ili Google ne pomognu u širenju istinitih priča, ako ne pomognu kredibilnim stranicama, ako ne izbacuju stvarno lažne stvari, onda isto imamo problem". Jedan od fokusa predavanja bilo je i korištenje novih medija te njihov utjecaj na ostatak društva. Milosavljević nam je izrazio uvjerenje da je svaka tehnologija u principu neutralna:
"Nove tehnologije su omogućile da se moć medija dekoncentrira, da se disperzira. To je na neki način dobro, moglo bi se reći da je riječ o demokratizaciji medija i u tom smislu je nova tehnologija dobra. Imamo i mogućnost da netko od svjedoka neke stvari može to objaviti. Vidjeli smo puno pozitivnih slučajeva. Primjerice, kad su u Americi policajci pretukli ili čak ubili nekog crnca, a sve su zabilježili slučajni prolaznici. Omogućili su tako da se promijeni čitava priča i da sud utvrdi činjenice događaja".
Ipak, on upozorava da sve ima svoje lice i naličje: "Naravno, nove tehnologije, poput interneta, mogu se koristiti i za gluposti. Na internetu, recimo, možete naći i govore mržnje te neke druge banalne stvari. Imate ljude koji će reći da se na internetu objavljuju samo selfieji ili slike mački. Ali ako to netko želi raditi, tko smo mi da im zabranjujemo".
Otkako su društvene mreže narasle u popularnosti i otkako svi imamo računala u džepu, pojavio se i pojam građanina novinara. Pojedinci koji svjedoče nekom događaju i gotovo u stvarnom vremenu stavljaju na raspolaganje čitavom svijetu sve što se dogodilo. "Problem nastaje tek kad neki odluče koristiti te kanale komunikacije za laganje, tj. za namjerno širenje dezinformacija.
Možemo govoriti o građanima novinarima (citizen journalist), možda čak i Breitbart sebe smatra kredibilnom alternativom nekim drugim medijima. Vidimo da je došlo do poremećaja nekih ideja, ali smatram da je to namjerno kako bi se srušili legitimitet i kredibilnost kvalitetnih medija. Sjetimo se kako je Trump definirao New York Times kao fake news. Uvjeren sam da je to samo prebacivanje fokusa na manje važne stvari, ali i o unošenju sumnje kako bi poslije neke tvrdnje običnih ljudi postale kredibilnije.
Jer ako je New York Times fake news, onda stvarno ne znam u kakvom svijetu živimo. Svi znamo da oni ponekad pogriješe, ali kad ih usporediš s nekim drugima, onda vidimo zašto oni uživaju ugled kakav imaju. Vidimo da se sve više ljudi predstavlja kao građani novinari, ali se u stvari radi o ljudima bliskima nekim interesnim skupinama", kritičan je Milosavljević prema određenim dijelovima novih medija. Kako raste popularnost novih medija, tako se stvaraju i neki potpuno novi pojmovi.
"Influenceri su relativno nov pojam i ovisi kako ih definiramo. Najčešće je riječ o ljudima koji nešto promoviraju, bilo da su to influenceri koji promoviraju neku modu, bilo da je riječ o ljudima koji promoviraju neke gadgete ili pak neki novi restoran. Naravno da imamo utjecajne ljude u političkom smislu. Nekad smo ih zvali opinion-leaderima, nekad se pričalo o agenda settingu, ali sad smo ih i mi počeli zvati influencerima. Uvijek su ti ljudi postojali, bilo da je riječ o slavnim piscima ili glazbenicima.
Ako netko hvali neki sok, bilo koji, i naslikava se s njim, a dobio je neki novac ili nešto drugo, onda će to morati i napisati. Radi se o ljudima koji imaju po milijun sljedbenika na društvenim mrežama i rade prikriveno oglašavanje. Pa ako ta pravila vrijede za časopis ili modnu reviju od po nekoliko tisuća prodanih primjeraka, a neki domaći influenceri imaju po pedesetak tisuća sljedbenika, kakva je logika reguliranja i kažnjavanja časopisa s 5000 čitatelja dok se ovi na Instagramu provlače bez ičega? U Americi je to već riješeno i oni moraju objaviti je li nešto plaćeno ili je samo njegovo, ili njezino, mišljenje", upozorava Milosavljević.
Naravno, nije se zadržao samo na ezoteričnim kritikama širenja lažnih informacija. Jasno upozorava i na manje očite probleme čisto tehnološke naravi. "Zamijetite da cijelo vrijeme pričamo o Google i Facebooku kao da su oni jedini, ali to nije točno. Čitao sam nedavno istraživanje o Whats Appu u Indoneziji, gdje je to jedna od najpopularnijih platformi. Problem je što, priče koje se tamo distribuiraju, postoje u svojem zatvorenom krugu, samo na Whats Appu i ne izlaze na druge platforme ili medije. Ljudi koji su samo na Whats Appu ni ne znaju što se s tom pričom događa izvan Whats Appa. Sličan je i obrnuti problem.
Novinari koji nisu na Whats Appu ni ne znaju što se tamo događa pa ne mogu ni opovrgnuti informacije. U zapadnom svijetu je Facebook dominantna platforma, ali sad imamo i Trumpov Twitter. Istina, on je u početku više koristio Instagram, ali sad se fokusirao na Twitter. Slovenski predsjednik Pahor, ili kako ga Guardian zove kralj Instagrama, usredotočio se na Instagram i nema političara u regiji koji mu može parirati", ispričao nam je Milosavljević.
Dok se najveće rasprave vode o lažnim vijestima i kako ih zaustaviti, najveća prijetnja bi nam zapravo mogla doći iz nepredviđenih izvora. Primarni izvori informacija za sve više ljudi, a posebno mladih, su društvene mreže. A društvene mreže su sve češće u vlasništvu jedne te iste kompanije ili čak i čovjeka, u ovom specifičnom slučaju Marka Zuckerberga.
"Facebook je vlasnik Instagrama i Whats Appa pa se to djelomično sad pokriva i promovira na svaki način te tu ima nekakvog prelijevanja informacija. Naravno, i tu postoji opasnost kad netko drži toliku moć u svojim rukama. Kad je netko vlasnik tri ili četiri najvažnijih komunikacijskih platformi na globalnoj razini, to je moć koju nikad nitko nije imao. Možemo povući određene paralele s Tedom Turnerom, koji je imao nekoliko TV kanala, nekoliko časopisa, ali njegov doseg nikad nisu bile milijarde ljudi na cijelom svijetu", upozorava Milosavljević.
