Svake godine 8. ožujka, još od 1935., stanovnici Tokija okupljaju se kod brončanog spomenika podignutom psu pasmine akita. Posebno vlasnici pasa sa svojim ljubimcima, ali i drugi građani, tog dana na gradskoj željezničkoj postaji Shibuya odaju počast psu koji se zvao Hachiko i koji je u pamćenju cijele nacije ostao upamćen kao simbol besprimjerne odanosti i vjernosti. Hachiko je na svijet došao 10. studenog 1923., na farmi kod gradića Odate.
U njegovom pasjem životu najsretniji trenutak je bio kad ga je za ljubimca uzeo Hidesaburo Ueno, vrlo cijenjeni znanstvenik agronomije na tadašnjem Tokijskom carskom sveučilištu. Zlatno smeđi Hachiko toliko je obožavao svog čovjeka da ga je svakog dana pratio na vlak na stanici Shibuya kad bi ovaj išao na posao na sveučilište i potom ga dočekivao, uvijek točno na vrijeme, kad se ovaj vraćao s posla. Potom bi ostatak dana proveli skupa. Bili su nevjerojatni prijatelji, voljeli su se beskrajno.
I tako sve do 21. svibnja 1925. kad je profesor pretrpio moždani udar tijekom predavanja i na mjestu ostao mrtav. Hachiku ništa nije bilo jasno. Njegov se prijatelj nije vraćao koliko god ga je čekao. Niti tog dana. Niti sljedećeg. Psi su inteligentna stvorenja i po svoj prilici mu je nakon nekoliko dana palo na pamet da mu se dogodilo nešto užasno, ali si nije mogao pomoći. Čekao ga je na željezničkoj postaji Shibuya svakog dana u točno vrijeme dolaska profesora Uene sljedećih devet godina, devet mjeseci i 15 dana.
Nisu ga pokolebale niti godine niti to što je išao na živce radnicima na željeznici niti vrućine ili hladnoće, što je već nosilo koje godišnje doba. Poneki putnik bi se sjećao da je riječ o psu kojega su uvijek viđali s profesorom, ali se nitko nije bavio njime. A ni bivši profesorov vrtlar Kikuzaboro Kobayashi, koji je psa naslijedio, nije htio sprečavati psa u njegovoj doživotnoj nadi da bi svog čovjeka mogao opet sresti.
Do tog trenutka Hachiko je svog profesora čekao već osam godina. Japan je bio impresioniran. A kako i ne bi? Hachiko je postao otjelovljenje odanosti nacije koja je i sama izrasla i razvijala se na tradiciji odanosti na svim razinama, konačno na onoj najvišoj, odanosti samom caru. I tako sve do 8. ožujka 1935. kad su jednog jutra Hachiku pronašli mrtvog na ulici u blizini postaje Shibuya. Njegovo su krzno preparirali i ono je i danas izloženo u Nacionalnom muzeju znanosti Japana u Uenu u Tokiju.
Njegovo su tijelo kremirali i sahranili s malim prikladnim spomenikom odmah uz grob njegovog neprežaljenog prijatelja na groblju Aoyama. Podigli su mu i spomenik na željezničkoj stanici, koji su tijekom Drugog svjetskog rata, doduše, zbog potrebe ratne industrije iskoristili za metal u industriji. No, čim se Japan malo oporavio od rata, 1948. grad Tokio je napravio novi, isti takav, i postavio ga na istom mjestu.
Od čega je Hachiko uginuo nije bilo jasno sve do 2011. kad su japanski znanstvenici otkrili da je problem bio u kombinaciji raka od kojega je patio i parazitskog crva koji mu je upropastio srce. U stomaku je osim toga imao i komade yakitori štapića kojih se nije mogao otarasiti, ali taj dio više manje. 2004. podigli su mu još jedan spomenik, u gradu Odateu gdje se oštenio 81 godinu ranije.
Po njemu je 1987. u Japanu snimljen film "Hachiko Monogatari", a 2009. i američka drama, remake japanskog izvornika, "Hachi, pseća priča" s Richardom Gereom u glavnoj ulozi. Hachika su ovjekovječili i crtići Futurama, Time Bokan 24, Pokemon i razni drugi, po njemu su se režirale predstave, pisale knjige i stripovi. Po Tokiju se njegov lik kipovima i slikama obilježava na mjestima vezanima za njegove dnevne rute tijekom života i danas je u kulturi nacije od 127 milijuna ljudi duboko ucijepljen u svijest kao "odani pas Hachiko".
