U takvim uvjetima korupcija počinje cvasti. Uočava se sprega jakih kriminalaca s ljudima iz tajnih službi i državnog aparata. Špijuni koriste usluge kriminalaca za svoje ciljeve, no pakt djeluje i suprotno. Naime, kriminalci od zaštitnika dobivaju informacije i logistiku. Stvara se mafijaška struktura.
Mafijaši su samo svojom pojavom ulijevali strah i trepet kod običnih ljudi, svojih žrtava, pa čak i nekih policajaca koji im nisu smjeli ni prići kada bi činili i najmanji prekršaj, poput krivog parkiranja na primjer. Mafijaš i bivši pripadnik jedne postrojbe poznate po ratnim zločinima, držao je restoran u istarskom gradiću.
Toliko se osilio da je sjedeći na terasi, doslovce napadao ljude koji mu nisu bili po volji samo zbog imena i branio im prolaz ulicom! O “kultu” novopečenih mafijaša i njihovim običajima zorno svjedoči policajac, koji je nazočio susretu pomirenja vlasnika jednog restorana u Slavoniji i časnika HV-a, kojemu je ugostitelj odbijao plaćati reket. Tada je, tvrdi naš izvor, dogovoren “deal” o podjeli teritorija između njih dvojice, jer su obojici jedini izvori zarade bili reket i droga.
Političare snimali po bordelima
"Halid Bešlić je zabavljao goste kada je na vrata banuo, u tom kraju po reketu poznati, vojni časnik. Dočekao ga je vlasnik restorana koji se jedini usprotivio plaćanju klasičnog reketa. To vam je izgledalo kao da se sastaju dva predsjednika neprijateljskih država. Svaki od njih bio je okružen sa šest do sedam vidno naoružanih tjelohranitelja. Nakon rukovanja, tjelohranitelji, svi do jednog izbrijanih glava, obučeni u sportskoseljačko- elegantnom stilu s crnim kožnjacima, trapericama i tenisicama, rasporedili su se iza svoga gazde promatrajući i najmanji pokret suprotne strane. Ma kakav film ‘Kum’, to su trebali ovdje snimati", priča naš sugovornik dodavši kako su vojni časnik i ugostitelj ubrzo, osim snažnih tjelohranitelja, bili okruženi i oskudno odjevenim mladim djevojkama.
Na primjeru lokala, odnosno klasičnog bordela, koji se nalazio u istočnom predgrađu Zagreba, vidi se kako su tajne službe ‘97. dolazile do informacija i kompromitirajućih podataka.
"Lokal su organizirale hrvatske tajne službe kako bi preko seksa kontrolirali političare i ostale njima zanimljive ljude. U tom lokalu političari su činili čak 95 posto klijentele. Nisu to bili baš najpoznatiji političari, ali su među gostima bila i dva ministra. Oni su dolazili kako bi se družili s prostitutkama. Njih su dovozili iz Mađarske, a njihove usluge koristili su agenti, kriminalci i policajci. Gotovo cijela Petrinjska i pola Đorđićeve! U lokalu je bila i skrivena prostorija u koju su mogli sakriti djevojke u slučaju iznenadne racije. Svaki put kada bi policija krenula u raciju, netko od “plavaca” obavijestio je osoblje u lokalu koje bi sve raščistilo pa policija nikada nije našla ništa protuzakonito. U jednom trenutku policija se odlučila za desant helikopterima. Spustili su se i sve uhitili", kaže dobro upućeni sugovornik.
Seksi igrice u lokalu i obližnjem hotelu tajne službe su znale i snimati. Ni jedna snimka nikada nije procurila u javnost.
Sve se rješavalo oružjem
Možda su oni na snimkama rekli: “Samo dajte, objavite. Baš me briga.” Možda su snimke uništene, a možda se s njihovim neobjavljivanjem na neki način trguje. Kriminalci su se približili policiji, vojsci, političarima i carini. Osim klasičnih “poslova” u sprezi s politikom upuštaju se i u gospodarski kriminal, koji je svoje pravo lice pokazao u pretvorbi i privatizaciji kada su mnoga do tada uspješna poduzeća prodana za jednu kunu.
Istovremeno u Zagrebu i drugim većim gradovima nastaju gangovi. Stvara se konkurencija. Dolazi do nesuglasica oko podjele teritorija i poslova, što su rješavali brutalno, krvavim obračunima.
"Količina oružja, policijska i politička zaštita, podsjećaju na rane 1920. u Americi. Svi su bili naoružani i sve se rješavalo oružjem. Nesuglasice su okončane olakim potezanjem oružja, sve se okončalo u krvi, nismo mogli ni zamisliti da će se tako nešto ikad događati u glavnom gradu. Izrešetana tijela, izmrcvarena. Izgubljeni mladi životi. Najčešće zbog banalnih razloga, pa čak i samo jednog nezaboravljenog šamara", opisuje naš sugovornik, sudionik nekih sukoba.
Svi su se poistovjećivali s 'Kumom'
"Izgubivši nekoliko prijatelja tijekom tih sukoba i razračunavanja po ulici, mene je zahvatila strahovita depresija. Pomiješali su se razni osjećaji, od ljutnje i bijesa do neizdrživog straha. Kad sam izgubio bliske prijatelje našao sam se u totalnom mraku. Tražeći svjetlo, vrata, prozor, gušeći se, sjetim se film Kum... Svi smo se poistovjećivali s najopasnijim i najjačim likovima, a oni koji su ginuli, oni su bili nebitni. Sebe smo zamišljali u glavnoj ulozi, baš kao Kuma... No, kada je sve to postalo stvarno, kada je film postao naša stvarnost, nisam ga više imao želju gledati. Danas, sjetivši se mrtvih prijatelja i odlazaka na sprovode, vidjevši njihove obitelji, prijatelje koji su se gušili u suzama, postavljam si pitanje - je li to ono što je svatko želio? Je li to ono što smo željeli mi ili oni za koje sam smatrao da su bili na kontra strani", pita se naš sugovornik.
Eskalacijom međusobnih sukoba bandi i likvidacija, posebice u Zagrebu, te činjenicom da su ubojstva ostajala neriješena, stvarao se dojam da je policija potpuno nemoćna i nedorasla svom poslu. Niz likvidacija započeo je u Zagrebu u listopadu 1991. kada je ubijen Niko Mioč.
Za ubojstvo su sumnjičili Zorana Petrovića Ivicu, a za poticanje Miljenka Žaju Krojfa, koji je s Miočem svojedobno držao pizzeriju Cosa Nostra u Trnovčici. Zoran Petrović u međuvremenu je preminuo, a protiv Krojfa se i dalje vodi postupak na zagrebačkom sudu.
Novinarka Jasna Babić u svojoj knjizi “Zagrebačka mafija” navodi kako je Mioča ustvari ubio Zlatko Bagarić, “kralj kocke”. Bagarić se pred početak rata vratio iz Njemačke. Kao kum ubijenoga šefa mafije u Frankfurtu Ljube Zemunca, imao je reputaciju opakog kriminalca. Dane i noći provodio je po zagrebačkim kockarnicama, a živio je hotelu Intercontinental. Pratili su ga Zoran Petrović Ivica i Miljenko Žaja Krojf.
Doslovce je “drmao” gradom, a novac koji je dobio na kocki i reketu htio je investirati u nekretnine.
Bagariću nitko ništa nije mogao
"Bagarić je bio elegantan gospodin, koji je bio najgori kad se smijao. Bio je ugodan u razgovoru, svjestan svoje snage i spoznaje da mu nitko ne može ništa. Obožavao je bejzbolskom palicom tuči svoje krupjee u kasinu Tifani kada bi nešto zabrljali", priča nam svjedok tih događaja.
Takvim potezima Bagarić je gradio imidž opakog momka spremnog na sve. Bio je uzor i idol nadolazećim kriminalcima. Istodobno, svoje kriminalno carstvo gradio je i “kralj poker aparata” Vjeko Sliško. Prema legendama iz podzemlja, prvi sukob između njih dvojice izbio je 1993. nakon partije kockarske igre barbuta u kockarnici Kiss u zagrebačkoj Dubravi. Dobro upućeni izvor kaže:
"Kockalo se dva dana i tri noći. Na kraju je Bagarić izgubio pozamašnu svotu novca i tu su se on i Vjeko Sliško zakačili. Sukob se rasplamsao u prolijevanje krvi i niz do danas neriješnih likvidacija. Redar disko-kluba Sokol Damir Kovačić Šerif jednom prigodom je ranio Vjeku Sliška, navodno jer je divljao u lokalu. U veljači 1993. godine Šerif je izrešetan ispred svoje kuće..."
Izrešetani ispred vlastite kuće
Prijatelj Vjeke Sliška Mladen Šiškić likvidiran je hicem iz snajpera ispred svoje kuće u zagrebačkoj Dubravi u rujnu 1995. Šiškićev brat Zdravko je u veljači 1997. nakon svađe oko novca od preprodaje automobila ubio Ivana Mirka Krpelnika. Na putu do bolnice izdahnuo je na rukama prijatelja Ivana Šakote. Samo četiri mjeseca poslije ispred zagrebačkog kafića Kvak hicem iz snajpera ubijen je i Šakota.
S njim je tada u društvu bio i Shpejtim Taqi. Njega su mjesec dana poslije izrešetali na raskrižju Selske i Zagorske...
U kolovozu 1997. u Kozari Boku iz jurećeg automobile izrešetan je Mijat Vrdoljak. Njega su sumnjičili za ubojstvo Damira Kovačića Šerifa. Isti mjesec likvidiran je i Omer Zahirović u svojoj kuću u Dubravi. Nagađalo se da je motiv ubojstva taj što je Zahirović početkom 90-ih bacio bombu u kockarnicu Joker, čiji je vlasnik bio- Bagarić.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
