Nekoliko kilometara izvan gradića Beacona, smještenog u saveznoj državi New York, nalazi se prazna viktorijanska vila. Sagrađena je 1859. godine u gotičkom stilu za Josepha Howlanda, generala u Građanskom ratu, koji joj je dodijelio ime Tioranda. Vila se nalazi u šumi s pogledom na rijeku Hudson, a 1915. pretvorena je u prvu američku licenciranu privatnu psihijatrijsku bolnicu. Elitna psihijatrijska bolnica bila je okružena s više od 24 hektara zemlje na kojoj su se nalazili bazen, teretana i teren za golf.
Clarence Slocum bio je škotski liječnik koji se specijalizirao za progresivne tretmane liječenja mentalnih bolesti. Zgradu je preimenovao u Craig House, a on i njegov sin Jonathan vjerovali su da se pacijenti mogu izliječiti intenzivnom terapijom pričanjem, u kombinaciji s ukusnom hranom i rekreacijom poput golfa, skijanja i slikanja. Craig House desetljećima je bila najprestižnija rehabilitacijska kuća, raj za pacijente dubokog džepa kojima treba izlječenje. U stvarnosti, to je bilo mjesto velike tuge i očaja.
Frances Seymour, supruga slavnog glumca Henryja Fonde, i majka Jane Fonde, u klinici si je 1942. godine oduzela život, tako što si je prerezala vrat žiletom.
Rosemary Kennedy, sestra Johna Fitzgeralda Kennedyja i najstarija kći Josepha i Rose Kennedy, nakon kontroverzne je lobotomije, koja ju je u dobi od 23 godine dovela u mentalno stanje dvogodišnjakinje, također bila smještena u Craig House.
Zelda Fitzgerald, koja je bolovala od šizofrenije, prvo se liječila u klinici Phipps, koja je bila dio poznate bolnice Johns Hopkins u Baltimoru.
U vrijeme dok se Zelda liječila u Phippsu, F. Scott Fitzgerald dovršavao je svoj roman "Blaga je noć" (Tender is the Night). Temeljeći priču na stvarnim pismima svoje supruge, Fitzgerald je stvorio lik lijepe i proklete Nicole Driver. Zelda je pročitala prvi rukopis romana. Bila je izvan sebe, pa je zbog bojazni da će si oduzeti život stavljena pod stalni nadzor.
Fitzgerald ju je tada odlučio preseliti u Craig House kod doktora Slocuma. Arhiva njihovog dopisivanja i njezinog liječenja dostupna je u knjižnici Sveučilišta Princeton i vrlo je tužna. U jednom je pismu Fitzgerald napisao: „Ostavio sam prostor za nadu na malim cestama koje vode do Zeldinog sanatorija“.
Ona bi između svojih seansi s doktorom Slocumom igrala golf i slikala. A Scottu je napisala: "Na svijetu je sve dostupno. Imam malenu sobu za slikanje s prozorom koji je viši od moje glave, baš onako kako mi se sviđa."
Za Zeldu, međutim, nije bilo lijeka, a mjesečni su troškovi boravka u sanatoriju iznosili 750 dolara, što je za ono vrijeme (1934. godinu) bilo jako skupo. Kako se njezina bolest pogoršavala, a računi postali previsoki za jednog pisca, Fitzgerald ju je preselio u jefitiniji sanatorij: Highland, smješten u gradiću Asheville u Sjevernoj Karolini. Posljednje pismo koje je Zelda ikada napisala Scottu bilo je iz Craig Housea. „ Kad budeš spreman napraviti promjenu, ja ću biti spremna otići. Jako mi nedostaje dom, usprkos ljepoti ovog mjesta“, napisala je.
Život zlatnog para završio je tragedijom. Zelda i Scott posljednji su se put vidjeli 1938. godine. Fitzgerald se tada već bio preselio u Hollywood u kojem je i umro od alkoholizma 1940. godine. Zelda je umrla 1948., nakon požara koji je izbio u kuhinji bolnice u Ashevilleu.
Njezina je smrt bila grozna. Zaključana u svojoj sobi čekajući terapiju elektrošokovima živa je izgorjela. Nekad ekskluzivna bolnica zatvorena je 1999. godine, ali tragedija te kuće nije završila njezinim zatvaranjem. Godine 2003. kupio ju je Robert Wilson, menadžer s Wall Streeta. U prosincu 2013., tada 87-godišnji Wilson bacio se, nakon što je preživio moždani udar, kroz prozor svoga stana smještenog na području Upper West Sidea.
Nekadašnji elitni sanatorij danas je tiho i zastrašujuće mjesto i čini se da je u potpunosti zaboravljen i zanemaren. Unutrašnjost zgrade odlično je očuvana, izgleda kao da su doktor i njegovi pacijenti tek izašli iz soba. Zelda je u svojim najgorim trenucima pisala voljenom suprugu: "Tuga i osjećaj kraja ostavljajući neko mjesto je dobra emocija. Drago mi je da se priča ne može promijeniti i još je jedno mjesto ukleto. Stara tuga i na pola zaboravljena sreća spremljene su tamo gdje se opet mogu uhvatiti."
