Velikim se Bogom kunemo da robovi biti nećemo, rečenica je Alije Izetbegovića, prvog predsjednika neovisne Bosne i Hercegovine, izgovorena tamo negdje sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća kad se činilo kako od BiH neće ostati ni kamen na kamenu, a od muslimana u njoj ni dva školska razreda. Dvadeset i nešto godina kasnije BiH je u granicama u kojima je izašla iz Jugoslavije, oko polovice njezinih stanovnika su Bošnjaci, no robovanje je legitimno zanimanje, utemeljeno u čuvenoj tranziciji – procesu pretvaranja nečega u ništa – te razvijeno zahvaljujući onome što se naziva povoljnom investicijskom klimom.
Krajem prošlog tjedna domaći su mediji objavili priču o tome kako je pored Sarajeva profunkcionirao prvi arapski turistički grad, u koji je ulaz domaćim ljudima strogo zabranjen, osim ako ne rade visokoumne poslove mijenjanja plahti, pranja posuđa i čišćenja smeća. Ostali mogu, ako baš hoće, sve te apartmanske kvartove, svih 160 kuća, vještačka jezera, šetnice i parkove, gledati preko ograde. Tako, dakle, funkcionira ono što se zove Sarajevo Resort Ovsenik, nalazi se u Tarčinu, blizu BiH prijestolnice, a prije nekoliko godina je najavljivano kao, naravno, velika investicija kojoj ne treba stvarati prepreke, nego treba ukloniti svaku stvarnu i potencijalnu smetnju.
Taj Resort Ovsenik, međutim, niti je jedini komad zemlje koji su u susjedstvu kupili Arapi niti će ostati jedini geto za bogate u zemlji posljednjih stvari. Na jumbo plakatima u Kataru, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i posebice Saudijskoj Arabiji kao da godinama – preko slike bosanskohercegovačkih livada, brda i dolina, ma svega što brzom intervencijom može postati građevinsko zemljištevelikim slovima piše "rasprodaja". Motivirani, kako se to kaže, posebno povoljnom ponudom, arapski bogataši već dugo jurišaju na BiH, biraju parcele i plaćaju kome koliko treba: seljaku s mjesečnim primanjima od oko tisuću kuna, braći posvađanoj oko nasljedstva, jedinim nasljednicima ledine s kojom do prije neki dan nisu znali što bi radili jer novca za vikendicu nisu imali, na poljoprivredne radove su alergični, a i ne osjećaju se najbolje na čistom zraku.
Prošle godine, negdje u ovo vrijeme, dr. Esad Duraković, član bosanskohercegovačke, ali i Arapske akademije znanosti, objavio je tekst pod naslovom: "Dok Evropu preplavljuju arapski beskućnici, Bosnu kupuju arapski moćnici!", u kojem, pored ostaloga, piše: "Arapski bogataši kupuju na stotine i stotine (izgleda i više od toga!) dunuma zemlje po Poljinama, u Hadžićima, Ilijašu, na Nišićima itd., a uglavnom u Kantonu Sarajevo. (...)
Nije sporno da se nekretnine mogu kupovati i u inozemstvu, ali je nužno striktnijim zakonskim propisima uvesti više reda i strogosti u toj oblasti, kako bi se pojava stavila pod kontrolu. (...) Nije presudan broj kupaca, nego površine zemljišta koje se prodaje, a već je poznato da jedan kupac otkupljuje stotine dunuma zemlje. Poenta je u površini zemljišta, a ne u broju kupaca. Drugim riječima, poenta je u gruntu. Nastavi li se ovaj trend, Kanton Sarajevo i/ili njegova okolina može biti velikim dijelom, možda i većinskim, arapski grunt, a da li je to pozitivno i bezazleno neka prosudi svaki čitalac za sebe, iako su stvari očigledne. Nadalje, Bosna je oduvijek bila, a nakon rata je naročito osjetljiva na svaku vrstu konfesionalnih ili religijskih 'iritacija', a gruntovni vlasnici ogromnih površina zemljišta isključivo su pripadnici jedne religije (...)
Pojava o kojoj ovdje govorim (promjena značajnog dijela bosanskog grunta) nesumnjivo, u datim okolnostima, značajno doprinosi promjenama socijalnog, kulturalnog, konfesionalnog konteksta u glavnome bh gradu i kantonu, a to će neminovno u budućnosti imati ozbiljne reperkusije i na politički kontekst". Nekom je prilikom, nekad davno, oboje za ovu priču nije bitno, Goran Bregović rekao kako samo oni što nikad nisu imali milijun, misle da je to puno novca. Siromahu je, u nešto slobodnijem prijevodu, i tisuću maraka veliko, a stotinu tisuća za komad zemlje – ostvarenje svih želja.
Tako, dakle, osiromašeni građani prodaju što se prodati može, kupci im kriju koliko su sretni zbog zapravo niskih cijena, dok dio političke elite, bošnjačke i muslimanske, da ne bude zabune, ili gleda može li se gdje ugraditi ili računa da će makar još jedan mandat isposlovati jer su mu se, eto, ukazala arapska braća čiju će pojavu pripisati svojoj sposobnosti, daru, vizionarstvu, palcu i onome što se s palcem rimuje. "Uobičajena tvrdnja neoliberala da oni brane tržište od politički motiviranog uplitanja vlasti je lažna. Vlast je uvijek uključena, a neoliberali su politički motivirani kao i svatko drugi", piše južnokorejski ekonomist i, uz ostalo, autor knjige "Dvadeset i tri stvari koje vam ne govore o kapitalizmu" Ha-Joon Chang.
U istom djelu objašnjava da kapital ima nacionalnost i da se ta činjenica vidi u strukturama kompanija koje upravljaju investicijama izvan matičnih zemalja, u kadrovskoj shemi i, konačno, adresi banke s brojem računa na koji se profit sliježe. S novcem, da ponovimo, uvijek dolaze kako poslovni, tako i razni drugi običaji. Kako to izgleda u praksi, najlakše je objasniti primjerom starim koliko i ona Izetbegovićeva izjava iz onoga doba kad se posao u nekoj stranoj humanitarnoj organizaciji smatrao dobitkom na lotu. Kako su u karitativnim organizacijama sa Zapada katolički praznici bili, bez obzira na okolnosti, vjeroispovijest domaćih zaposlenika ili lokalni običaji, neradni dani, e tako su u onima s islamskim predznakom vladala pravila uobičajena za zemlje u kojima su registrirane.
Uposlenice jedne takve, egipatske, ideološki bliske Muslimanskoj braći, morale su na radnome mjestu biti pod hidžabom – maramom koja prekriva kosu i vrat dok se radno vrijeme prilagođavalo ramazanu i, općenito, pravilima koje se obično naziva načinom života u skladu s islamom, ali ne na bosanski način. Nekoliko godina nakon rata, na mjestu nekadašnje robne kuće Sarajka, blizu, jako blizu zgrade Predsjedništva BiH, sagrađen je i otvoren arhitektonski suvremeni, skupim dućanima napunjeni BBI Centar u koji nemuslimani ili ateisti, naravno, mogu ući slobodno, ali će pivo popiti ili kupiti proizvode od svinjskog mesa nikad. Takva su pravila vlasnika kojem je uz euforiju dopušteno da na mjestu socijalističkog shopping centra podigne profitabilni spomenik promjenama prijestolnice države koja nije dovoljno snažna niti ima takvo društvo – zapravo nema nikakvo jedinstveno – da može amortizirati utjecaje što stižu s kapitalom.
Jednostavnije rečeno, arapski milijuni u Britaniji ili turski u Hrvatskoj mogu utjecati na tržište kapitala, ali ne mogu na kulturu i običaje, pa ni na politiku, svakako ne u onoj mjeri kao u BiH, gdje i kupnja ledine i podizanje robne kuće imaju svoj specifičan, složeni kontekst. "Ako neki seljak na Nišićkoj visoravni, recimo, zadovoljno trlja ruke zato što je povoljno prodao 150 dunuma zemlje, on to gleda i doživljava i svoje perspektive individuuma i ličnog interesa. Razlika između toga seljaka (odnosno tih seljaka, jer je riječ o omasovljavanju) i njegove vlasti/države/ kantona morala bi biti u tome što Vlast (s velikim 'V') može biti osviještena i odgovorna samo ako vidi opći interes i ako ima viziju budućnosti.
Katkada pojedinačni i trenutačni interesi moraju biti, svjesno, žrtvovani zarad općeg dobra i zarad pouzdanije budućnosti", piše akademik Duraković. Nesreća s bošnjačkom političkom elitom koja nijemo ili sa zadovoljstvom promatra prodaju dijelova BiH i njihovo upisivanje u, kako Duraković kaže, arapski grunt je što do pola ne razumije, a od pola neće da razumije vlastitu ulogu u procesu u kojem ni jedna od zainteresiranih strana, od seljaka iz okolice Trnova pa do milijardera iz Saudijske Arabije, Katara ili Emirata, ne mora nužno imati zle namjere, ali to ne znači da će posljedice biti dobre. Pri tome najgore uopće nisu u pretvaranju domaćeg svijeta u pomoćno osoblje – moderne robove u radnim odorama i s jadnom satnicom.
