Life
1656 prikaza

"Eutanazija je želja pacijenta, Biblija s tim nema ništa"

Žena u bolničkoj sobi
Thinkstock
Sve više zemalja prihvaća eutanaziju, ali ona sa sobom nosi mnoga filozofska, etička i politička pitanja

Prošle godine nizozemski liječnik po imenu Bert Keizer došao je u kuću čovjeka na samrti. Umirao je od raka pluća i želio je okončati svoj život. Kad su sestra, koja mu je trebala ubrizgati dozu i dr. Kaiser ušli u kuću zatekli su oko kreveta 30-ak ljudi. 'Pili su i plakali', prisjetio se Kaiser, pa se pitao kako će to prekinuti? Ali umirući čovjek je točno znao što želi. U jednom trenutku rekao je: 'U redu, ljudi!"  i svi su shvatili što to znači. Ušutjeli su, a malu djecu izveli su iz sobe. Sestra mu je dala injekciju. 

Keizer je jedan od oko 60 liječnika zavedenih u knjige 'Levenseindeklinieka' ili 'Klinike za kraj života', i u njoj su liječnici koji su voljni obaviti eutanaziju. Tijekom 2017. u Nizozemskoj ih je bilo 6.600. Kaiser, prije no što je postao liječnik, završio je filozofiju i zagovornik je široko rasprostranjenog pristupa eutanaziji - a to je da se ona provede dok je pacijent još pri punoj svijesti, piše Guardian.

"Prvi put u povijesti razvili smo prostor u kojem se ljudi kreću prema smrti dok su kontaktibilni i dok su još svjesni sredine u kojoj su. To je sasvim drukčije od samoubojstva vješanjem koje netko počini dok mu je supruga u kupovini, a djeca u školi. To je najstrašniji način eutanazije jer rana onima koji ostaju iza pokojnika, nikad ne zacijeli. Činjenica da smo svi osobe znači da smo povezani s drugim ljudima i sad smo pronašli podnošljiv način razdvajanja tih veza, ne prirodnom smrću, nego završetkom koji odabere sama osoba. A to je vrlo  a vi se objesite u knjižnici - što je najstrašniji način da to učinite, jer rana nikad ne zacjeljuje. Činjenica da ste osoba znači da ste povezani s drugim ljudima. I pronašli smo podnošljiv način razdvajanja te veze, ne prirodnom smrću, već samovoljnim završetkom. To je vrlo posebna stvar."

Narko kartel Nemoćni Top News Policija upozorila: Narko država nastaje u srcu Europe

Ta "posebna stvar" zapravo je postala normalna. Čini se da svi u Nizozemskoj poznaju nekog tko je eutanaziran, a situacija koju je opisao Kaiser daleko je od neuobičajenog. Mogućnost da se odabere način i trenutak smrti u Nizozemskoj je najbolje poznata. Legalna je dovoljno dugo da su sad postale jasne i posljedice ovakvog liberalnog odnosa prema eutanaziji, a Keizer može biti i svjedok budućnosti koja nas sve čeka.

U 2002. godini parlament u Haagu legalizirao je eutanaziju za pacijente koji su doživjeli “nepodnošljivu patnju bez izgleda za poboljšanjem stanja”. Od tada, eutanazija i njezina bliska veza, potpomognuto umiranje, u kojem jedna osoba olakšava samoubojstvo druge, prihvaćeni su i u Belgiji i Kanadi, dok se sve više mijenja i javno mnijenje u Britaniji, SAD-u i Novom Zelandu. 

Zamah eutanazije čini se nezaustavljivim; nakon Kolumbije, 2015. i australske države Victoria, u 2017. godini, Španjolska bi mogla biti sljedeća velika država koja bi mogla legalizirati eutanaziju. U Americi svaki šesti stanovnik živi na području države u kojoj je legalizirana eutanazija, a najviše ih je u Kaliforniji. U Švicarskoj, koja ima najstarije zakone o potpomognutoj smrti na svijetu, stranci također mogu biti eutanazirani.

Ako zapadno društvo nastavi slijediti nizozemske, belgijske i kanadske primjere, postoje velike šanse da će za nekoliko desetljeća eutanazija biti široko dostupna opcija, uključujući i 'tabletu za kraj života' koja bi mogla postati dostupna svakome tko će smatrati da mu je život nepodnošljiv. 

Za mnoge 'baby boomerse' koji su veterani borbe za legalizaciju pobačaja, kontracepcije i civilizirani trenutak smrti po izboru, upravo je sad to vrijeme kad će ovo posljednje pitanje toj generaciji postati vrlo aktualno. Kako ova generacija ulazi u treću životnu dob, zapovijed da je život dragocjen bez obzira na nečije zdravstveno stanje dovodi se u pitanje kao nikad prije.

Kao pionir na svijetu, Nizozemska je također otkrila da iako legaliziranje eutanazije može riješiti jednu etičku dvojbu, ono otvara mnogo drugih. U posljednjih nekoliko godina mala, ali utjecajna skupina akademika i pravnika pokrenula je uzbunu oko onoga što se općenito naziva, pomalo arhaično, kao "skliski teren" - a to je da je prvotna ideja eutanazije bila osiguravanje lakše smrti oboljelima od malignih bolesti u terminalnoj fazi. No, to se proširilo i na one koji bi možda još mogli živjeti godinama, kao što su pacijenti u dobi od 60-ak godina oboljeli od multiple skleroze, do onih s demencijom, pa čak i mentalno bolesnih mladih ljudi.

Možda je najistaknutiji od tih skeptika Theo Boer, koji predaje etiku na Teološkom sveučilištu u Kampenu. Između 2005. i 2014. godine, Boer je bio član jedne od pet regionalnih odbora koji su osnovani kako bi pregledali svaki zahtjev za eutanazijom i predali tužiteljima one slučajeve u kojima otkriju nepravilnosti. Svaki odbor za ocjenjivanje sastoji se od odvjetnika, liječnika i etičara.

Eutanazija Dilema Life Ubila svoju majku: "Zaustavila je njenu patnju"

Nedavne vladine brojke ukazuju da sumnje u slučaju nizozemske eutanazije utječu na spremnost liječnika da provedu postupak. U studenom je ministarstvo zdravstva otkrilo da je u prvih devet mjeseci 2018. godine broj slučajeva smanjen za 9% u usporedbi s istim razdobljem 2017. godine, što je prvi pad od 2006. U sličnom znaku neprijateljskog pravnog okruženja, ubrzo nakon toga pravosuđe je najavilo prvo kazneno gonjenje liječnika zbog nesavjesnog liječenja dok je provodio eutanaziju.

Prerano je reći je li eutanazija u Nizozemskoj uzela maha i prerano je reći hoće li i druge zemlje oklijevati s ovom praksom ukoliko se postroži legislativa i ako se ocijeni da je previše takvih slučajeva. S jedne strane je Bert Keizer koji eutanaziju zagovara, a s druge  Boera koji kaže:

"Kad prikazujem statistiku ljudima u Portugalu ili na Islandu ili gdje već, kažem: "Pogledajte pažljivo Nizozemsku jer je to mjesto gdje vaša zemlja može biti za 20 godina. Proces donošenja zakona o eutanaziji započeo je sa željom da se bavimo najtežim slučajevima - zaista strašnim oblicima smrti. Ali došlo je do važnih promjena u načinu primjene zakona. Pokrenuli smo nešto što, kako smo  sada otkrili, ima više posljedica nego što smo ikada mogli zamisliti. "

Bert Keizer je svoju prvu eutanaziju proveo 1984. godine. Tada, kada je radio kao liječnik u domu za njegu, okončanje života očajno bolesne osobe na njihov zahtjev bilo je ilegalno, čak i ako su tužbe rijetke. Kad je dobio zahtjev od Antoniusa Albertusa, obućara koji je umirao od raka pluća, Keizer kaže da su se unutar njega borila dvojica Kaizera - liječnika koji poštuje zakon, protiv altruiste

"Antonius nije bio u bolovima, ali je bio sasvim iscrpljen, a ja sam gledao kako iz dana u dan sve više kopni", govori Keizer. Albertus se sjećao kako je patila njegova majka koja je dugo i sporo umirala, pa je želio eutanaziju. Keizer mu je ubrizgao 40 grama Valiuma da bi ga stavio u komu, a zatim mu dao lijek za zaustavljanje respiratornog trakta kojim mu je prekinuo život. 

Nakon tog slučaja, Keizerova karijera nije trpjela iako je prekršio Hipokratovu zakletvu da je zadatak liječnika očuvanje života. "To bi bilo vrlo sebično jer da sam ja bio u njegovoj situaciji, htio bih da se sluša moja želja, a ne da mi kažu 'To se ne može zbog zakona ili Biblije'. 

Tijekom proteklih nekoliko desetljeća Biblija se sve više povlači u stranu, a zakon je potvrdio riječi tada još mladog liječnika Keizera, koji je Antoniusa uspavao. Kako su se ljudi navikli na novi zakon, broj Nizozemaca koji se eutanaziraju počeo je naglo rasti, s manje od 2.000 u 2007. na gotovo 6.600 u 2017. godini. 

Jedan od razloga zašto je eutanazija postajala sve češća nakon 2007. godine je da se raspon uvjeta koji su se smatrali prihvatljivim proširio, dok je definicija "nepodnošljive patnje" koja je najvažnija za zakon, također popustila. Istovremeno rasla je zabrinutost koja se usredotočila na dva pitanja: demenciju pacijenta i njegovu autonomiju.

Mnogi Nizozemci pišu unaprijed smjernice koje propisuju da ako se njihovo mentalno stanje kasnije pogorša izvan određene točke - ako, recimo, nisu u stanju prepoznati članove obitelji - treba ih eutanazirati bez obzira na to jesu li u suprotnosti s izvornim željama. No, prošlog siječnja medicinska etika Berna Van Baarsen izazvala je uzbunu kad je podnijela ostavku iz jednog od odbora  prosvjedujući zbog sve učestalije eutanazije oboljelih od demencije na temelju pisane direktive, koju se ne može potvrditi, nakon što pacijent izgubi sposobnost rasuđivanja.  

Život u Sjevernoj Koreji Spas u bijegu Top News Prvi intervju najpoznatijeg bjegunca iz Sjeverne Koreje

"To je u osnovi nemoguće. Kako ćete utvrditi pati li pacijent nepodnošljivo, kad on to ne zna i ne može objasniti!"

Osim toga, što ako se netko odluči za eutanaziju u 'pravo vrijeme' a kad liječnik donese takvu odluku, pacijent se počne protiviti? Jedna pacijentica je morala biti drogirana i udaljena od obitelji prije no što se konačno podvrgnula eutanaziji. Liječnik koji je dao dozu branio je svoje postupke rekavši da je ispunio zahtjev pacijenta i da je njezino protivljenje prije smrti, zbog neuračunljivosti, bilo irelevantno.  

Temeljni problem s unaprijed donesenim odlukama o eutanaziji je taj što on podrazumijeva podređenost iracionalnog ljudskog bića njihovom racionalnom bivšem jastvu, u biti dijeleći jednu osobu na dvije međusobno suprotstavljene. Mnogi liječnici, gledajući pacijente kako se prilagođavaju okolnostima koje su nekada smatrali nepodnošljivim, sumnjaju u to može li itko točno predvidjeti što će htjeti nakon pogoršanja stanja.

Drugi sukob koji se uvukao u normalizaciju eutanazije je društveni. Pojavljuje se kada postoji suprotnost između prava pojedinca i obveze društva da zaštiti živote. "Zahtjevi za eutanaziju koji su najproblematičniji su oni koji se temelje na autonomiji pacijenta u odnosu na liječnika. Drugim riječima  - kad kažu liječniku:"Tko si ti da odlučuješ kad ću ja umrijeti?", objašnjava Agnes van der Heide, profesorica medicinske skrbi u Medicinskom centru Erasmus u Rotterdamu. Ona smatra da se takav odnos prema liječnicima neće u budućnosti smanjivati nego će među baby boomerima, kojima je autonomija stil života, samo rasti.

Za nizozemske liječnike opće prakse, postavljanje zahtjeva za eutanaziju od samosvjesnih pacijenata koji ne uvažavaju liječničko mišljenje, postalo je jedan od najneugodnijih aspekata njihovog posla.

"U najhladnijim tjednima prošle zime", rekao mi je Theo Boer, "jedan moj prijatelj liječnik doživio je da mu je jedan stariji pacijent rekao:"Tražim da ovaj tjedan obavio moju eutanaziju - obećali ste!" Liječnik je odgovorio: 'Vani je -15C. Uzmi bocu viskija i sjedni u vrt, pa ćemo te sutra naći. Ne mogu ja biti odgovoran zato što ti želiš izvršiti samoubojstvo. Spomenuti liječnik obavljao je oko tri eutanazije godišnje. Sada je potpuno prestao", kaže Boer. 

Dok je za mnoge ljude čiji su najmiliji eutanazirani, postupak bio zadovoljavajući, pa čak i inspirativan, u drugima je uzrokovao bol i unutarnji sukob. Bert Keizer s pravom primjećuje da samoubojstvo ostavlja ožiljke na prijateljima i obitelji koje možda nikada neće zacijeliti. Ali samoubojstvo je pojedinačni čin, samo-motiviran i samoupravan. Nasuprot tome, eutanazija je proizvod društva. Kada krene po zlu, to je pogrešno za sve.

Prije dvije godine nizozemski ministri zdravstva i pravosuđa izdali su zajednički prijedlog za pilulu "za kraj života" koja bi svima starijim od 70 godina dala pravo na smrtonosni otrov, čime bi liječnika u potpunosti izuzela iz jednadžbe. U tom slučaju, fragmentirana nizozemska vladajuća koalicija zaustavila je prijedlog, ali liječnici čekaju da zakon dođe pred parlament.

Pretpostavljajući da se može ispravno zakonski regulirati, tableta za završetak života pomogla bi liječnicima da se vrate spašavanju života. Ali dok su neki kandidati za eutanaziju bijesni na liječnike koji ih odbijaju, u praksi ljudi nisu baš voljni uzeti sebi život. Umjesto da popije otrov ili kapi, 95% podnositelja zahtjeva za prestanak aktivnog života u Nizozemskoj traži da im liječnici ubrizgaju otrov. 

No, čak i oni koji govore da je eutanazija 'sklizak teren', slažu se da je u slučajevima terminalne bolesti to lijepa stvar i da se u tom slučaju, ako se odabere ispravan trenutak, može podvesti pod skrb. Pitanje za svaku zemlju koja razmatra zakon o eutanaziji jest - da li se praksa neizbježno mora proširiti? U tom slučaju, kao što Agnes van der Heide kaže, smrt će na kraju "dobiti drugačije značenje, bit će drugačije cijenjena". U Nizozemskoj bi se moglo raspravljati je li taj proces već nepovratan?

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.