Kako je čudno kad je smrt blizu. Shvatiš koliko si živio dobro i koliko si bio objesan, napisao je dubrovački fotograf Pavo Urban nekoliko tjedana prije nego što je poginuo 6. prosinca 1991. snimajući najžešće granatiranje svojega Grada.
Njegovi posljednji radovi, 12 snimaka, sedam u boji i pet crno-bijelih, koje je uhvatio prije nego što ga je u trbuh smrtno pogodila krhotina granate, danas se smatraju najsnažnijim domaćim ratnim fotografijama.
Ne čudi zato što su neke od njih, i dirljive i jezive istodobno, svoje mjesto pronašle na izložbi “Lica rata”, koju je za Hrvatski povijesni muzej i povodom dvadesete obljetnice Oluje pripremio kustos Ivan Nevešćanin.
"Urban je tek jedan od naših brojnih fotografa koji su profesionalno bilježili rat i svakodnevno tih godina riskirali svoje živote. Bilo je nekih koji su se u tome našli sa samo 19 i 20 godina, a ja sam ih ovom izložbom okupio 43 i tako ponudio presjek hrvatske ratne fotografije", objašnjava Nevešćanin, koji je izložbu priredio u nekoliko tematskih cjelina, nekronološki, s fokusom posebno na ljude, na njihova lica, kako govori i sam naziv izložbe.
"Imali smo ranije izložbu ‘Domovinski rat’, koja nije nudila samo fotografije, nego i raznu dokumentaciju. Ipak, upravo su fotografski radovi kod naših posjetitelja izazvali najviše pozornosti, i to prvenstveno oni koje prikazuju lica branitelja, civila, majki, djece, izbjeglica... To i jest rat, njegovo pravo lice - taj utjecaj kakav ima na običnog čovjeka koji je suočen s jednom nevjerojatno teškom situacijom", kaže Nevešćanin koji je godinama pripremao izložbu.
"Nevjerojatno, ali mi ovdje nemamo krovnu instituciju ili muzej koji bi prikupljao i brinuo o fotografskoj baštini, samim time i onoj koja se tiče Domovinskog rata. To mi je prilično otežalo posao. Zato sam najveći broj ovih radova kupio ili posudio izravno od profesionalnih ratnih fotografa i njihovih obitelji. Bilo je tu tisuće fotografija, a ovo je, zapravo, selekcija najboljeg od najboljega", tvrdi Nevešćanin priznajući kako je još to početak.
"Ovo su samo fotografije profesionalaca, i to ne svih. Amaterske nisam uključio, a one su posebna priča. Nisam uključio ni one stranih fotoreportera, mada sam s nekima kontaktirao i svakako imam namjeru proširiti kolekciju i na taj front. Osim toga, tu su i fotografije srbijanske strane, koje, zašto ne, isto treba sagledati. Zato ovdje, razumije se, nedostaju snimci s okupiranih dijelova Hrvatske. Nema prikaza nekih od ključnih događaja iz Domovinskog rata, poput tragedije Vukovara. Ali polako, dobro je da smo krenuli", zaključuje kustos Nevešćanin.
Na kraju, na uvid je ponudio 400 fotografija koje prikazuju događanja u raznim dijelovima Hrvatske, od 1991. do 1995., a podijelio ih je u svojevrsna poglavlja:
‘Početak’, gdje se ističe gotovo ikonička fotografija Romea Ibriševića, ondašnjeg reportera Vjesnika,“Obrana mosta mladosti”. Veoma je snažna također i “Ispraćaj” Marka Perića, koja prikazuje đakovačke majke kako se pozdravljaju sa sinovima prije njihova odlaska na bojište. U drugom dijelu izložbe, zvanom “Branitelj”, Nevešćanin je ponudio nekoliko portreta vojnika, koje je snimio Zoran Filipović i koje zorno pokazuju koliko je rat u sebe povukao mladosti.
Ispod jedne od izloženih fotografija stoji opis od kojega se, bez imalo patetike, čovjek naježi: “Pilot Anton Radoš pred polijetanje avionom na borbenu zadaću u kojoj je izgubio život”. Datum, 24. lipnja 1992.
Među poznatim portretiranim braniteljima još su Igor Zidić, Mladen Crnobrnja Gumbek, zatim Rudolf Perešin, jedan od najpoznatijih pilota HRZ-a, Ivan Anđelić Doktor, legendarni vukovarski zapovjednik, Tomislav Medved te Siniša Dvorski Rambo, koji je početkom devedesetih bio sinonim za neustrašiva hrvatskog borca, a koji je 1996. ubio bivšeg ministra turizma Antuna Marčela Popovića i za to odslužio zatvorsku kaznu od 15 godina.
Na jednoj se snimci Miše Lišanina iz Vukovara 1991. vidi i Blago Zadro, jedan je od najvećih heroja Domovinskog rata koji je poginuo 16. listopada 1991. blizu Trpinjske ceste, u Kupskoj ulici nedaleko od željezničke pruge, pokošen rafalom iz strojnice dok je vodio suborce u akciju.
Osim svih navedenih, fotografija posebne dokumentarističke vrijednosti je “Izvlačenje tijela Božidara Glavića” koju je u Novom Varošu u rujnu 1991. snimio Mario Filipi i na kojoj je i Ante Gotovina.
Jednako su, međutim, dojmljivi, katkad još i više, prikazi, odnosno portreti “nepoznatih”, odnosno neimenovanih vojnika, uhvaćenih, na primjer, dok se briju ili samo sjede i čekaju.
Emotivno je vjerojatno najsnažniji odjeljak izložbe posvećen takozvanim “običnim” ljudima. Pod nazivom “Civil” tako se mogu razgledati prikazi stradanja djece, majki, staraca, izbjeglica.
Dojmljiva je pritom ona koju je u prosincu 1991. fotografirao Božidar Gujkić, a na kojoj se vidi mali vodonoša Alen Oršolić.
Tu je, uz već spomenute nesumnjivo potresne posljednje snimke Pave Urbana, i njegova legendarna fotografija “Strah”, koja u jednoj od ulica sa Straduna prikazuje starca kako stišće psa uz sebe.
Matko Biljak je pak u Vukovaru, također 1991., kamerom trajno “uhvatio” još jednog tragično stradalog civila, Sinišu Glavaševića, koji je za vrijeme rata bio je urednik Hrvatskoga radija Vukovar, izvjestitelj čije su tople priče koje je čitao slušateljima u opkoljenom gradu objavljene posmrtno.
Ranila ga je krhotina granate 4. studenoga 1991., na putu u bolnicu gdje je krenuo prikupiti podatke za jedno od svojih izvješća. Posljednje je poslao navečer 18. studenoga, a dan poslije, kad je pao Vukovar, gubi mu se svaki trag.
Poslije je utvrđeno da je ubijen i pokopan na masovnoj grobnici na Ovčari 20. studenoga 1991. a ekshumiran je i identificiran u veljači 1997. Nevešćanin je, na koncu, jedan segment “Lica rata” posvetio i Oluji.
Na ulazu u prostoriju stoji objašnjenje da je “oluja”, “meteorološki poremećaj u atmosferi koji izaziva značajne promjene u polju vjetra, tlaka i temperature, a u domaćem kontekstu još i velika vojna operacija kojom je hrvatska vojska oslobodila područja koja su okupirali Srbi.
Među izloženim fotografijama, tu je ona Stanka Hercega na kojoj su Pume, snimljene u Pakoštanima 1995., zatim ona Roberta Beloševića “General Mladen Markač sa suborcima u zapadnoj Slavoniji 10. svibnja 1995.” te “Tigrovi u Slunju 6. kolovoza 1995.”. Pretužna je pritom također Beloševićeva, snimljena u Zagrebu 3. svibnja 1995.
Na njoj je mrtav čovjek na cesti, pokriven plahtom. U svim dijelovima izložbe, tako i u ovoj, posljednjoj, može se vidjeti i političke vođe, Tuđmana u uniformi u Hrvatskoj Kostajnici 1991., primjerice, zatim u Kninu 6. kolovoza 1995. s Gojkom Šuškom.
Od rjeđih fotografija koje prikazuju same akcije vojnika, mogu se izdvojiti radovi Ivana Posavca “13 skokova”, izloženih na samom ulazu, prije svih drugih.
Riječ je o 13 crno-bijelih fotografija manjeg formata za koje Nevešćanin kaže da su primjer ratnih snimaka s izrazitom umjetničkom crtom, hommage Robertu Capi, jednom od najpoznatijih ratnih fotoreportera svih vremena.
"Osim te umjetničke crte, međutim, tu je i snažna emotivna nota, vrlo osobna jer kad sam razgovarao s Posavcem o tim njegovim radovima, shvatio sam koliko ga dira pričati o tim momcima, još i ovoliko godina poslije", kaže Nevešćanin koji dobro zna da se, unatoč vremenskom odmaku radi o trajno osjetljivoj temi.
"Hrvatsko je društvo još traumatizirano i u svakodnevnom životu prolazi svoju ratnu katarzu", zaključuje, dodajući da se ipak treba pokušati to naslijeđe, u fotografskom smislu, sagledati konkretnije i korektnije.
"Dugujemo to tim ljudima koji su u strašnim uvjetima radili svoj posao. Ratni su fotoreporteri snimili ogroman broj fotografija, ali onda, u ratu, kako to obično biva, samo su se neke propuštale, one koje su bile u skladu s određenim propagandnim načelima. To su slike koje pamtimo, ali što je s nebrojenim ostalim snimcima? Danas, nakon sveg tog vremena, mi možemo i moramo uključiti više njih i promisliti o njihovoj kako ogromnoj dokumentarnoj, povijesnoj, tako i umjetničkoj vrijednosti", upozorava Nevešćanin.
Za razliku od stranih fotografa koji su na hrvatsko ratište došli znajući točno što im je činiti, naše je ratne fotoreportere, kaže, sve to dočekalo nespremne.
"Neki su snimali svakodnevicu civilnog života, drugi su na još konkretnije načine riskirali život obilazeći bojišta. Neki su u cijelom tom kaosu i sami postajali branitelji. Nažalost, bilo je i onih koji su, poput Pave Urbana, poginuli s fotoaparatom u ruci, stvorivši pritom, u kratkom vremenu, jedinstven i izvanredan opus fotografija, koje su sada sastavnim dijelom nevjerojatno vrijedne domaće baštine, hrvatske ratne fotografije", objašnjava Nevešćanin.
