Koncentracijski logori Sobibor, Belzec i Treblinka bili su smješteni u dijelu istočne Poljske koji su nacisti nazivali Generalno Gubernatorstvo. Bio je to dio koji su Nijemci okupirali 1939. godine i imalo je autonomni status. Logori su bili ključno područje za provođenje njihovog plana konačnog istrebljenja svih Židova i Roma pod kodnim imenom 'Reinhardt'. O velikom bijegu iz Sobibora jedan od preživjelih logoraša, Thomas Toivi Blatt napisao je knjigu 'Iz pepela Sobibora: Priča o preživljavanju'. U njoj je ispričao kako je izgledao sad već legendarni bijeg stotina Židova iz ove tvornice smrti.
Od ožujka 1942. do listopada 1943. u spomenuta tri logora ubijeno je između 1,6 milijuna i 2 milijuna Židova i ne zna se broj Roma i sovjetskih ratnih zarobljenika.
Kad bi ljude dovezli u kampove, SS časnik bi ih uvjerio da će im se sve osobne stvari vratiti i da će uskoro biti prevezeni u Ukrajinu da tamo žive i rade, ali ih najprije moraju zaprašiti i dezinficirati da bi spriječili bolesti.
- Ljudi su se počeli veseliti, neki od njih su počeli pljeskati a drugi su zaplesali i zapjevali, sretni da su preživjeli neljudski transport u stočnim vagonima, priča Eda Lichtman, jedna od ukupno 58 preživjelih logoraša.
- Većina njih bila je već isti dan ugušena plinom i kremirana. Nisu dočekali ni večer, kaže ona.
Glasine o zatvaranju logora
U logoru su nešto drugačiji status imali tzv. zaposleni Židovi, njih 600-tinjak, koji su vodili kamp. No, ni oni nisu izbjegli smrt, jer su Nijemci iz ove grupe stalno ubijali ljude da bi spriječili mogućnost organiziranja pobune i da se ne bi osjetili sigurnima. Mrtve su zamjenjivali novim logorašima, pa im je tako bilo lakše nadgledati logor, opisao je Toivi Blatt u svojoj knjizi.
Okolnosti su se promijenile u ljeto 1943. godine, kad su se pojavile prve glasine o zatvaranju. Broj vlakova kojima su dovodili ljude se naglo smanjio. U lipnju je zatvoren logor Belzec i 600 ljudi je dovezeno u Sobibor. Približavala se i Crvena armija, pa je Himmler htio hitno ukloniti tragove masovnog istrebljenja.
Deset mrtvih za jednog odbjeglog
Nekako u to vrijeme prvih deset logoraša uspjelo je pobjeći jer su radili u obližnjoj borovoj šumi. No to je samo izazvalo bijes Nijemaca i odmazdu nad logorašima. Iako je bilo pravilo da za svakog bjegunca ubiju po 10 ljudi, ovaj put su pobili 72 nizozemska Židova.
U srpnju 1943. godine oko logora su postavili minsko polje široko 15 metara da bi spriječili bijeg, a već u rujnu je ubijeno 100 zatvorenika jer su čuvari otkrili tunel koji su počeli kopati.
Strah od odmazde
Stoga je ostao još samo jedan plan, a to je bio masovni bijeg. Jedan od glavnih organizatora bio je Leon Feldhendler. Njegov rođak i jedan od preživjelih je Esther Raab.
- Počeli smo se organizirati, a snagu nam je dala pomisao da bismo se mogli osvetiti za sve one kojih više nije bilo. Feldhendler je znao nam nedostaje vojničkih znanja, a onda smo otkrili da je u logoru došao Alexander Pechersky, židov i bivši poručnik u Crvenoj armiji. Na masovni bijeg odlučili smo se da bi izbjegli odmazdu nad onima koji bi ostali. Odabrali smo nekolicinu pouzdanih logoraša i rekli im za plan, kako bi mogli organizirati ostale i biti sigurni da za naš naum neće saznati Nijemci, piše Blatt.
Kovanje plana
Novi plan zahtijevao je preciznu pripremu u vrlo kratkom vremenu. U listopadu su dva najopasnija časnika u kampu otišli na dopust. Bili su to zamjenik zapovjednika Gustav Wagner kojeg smo zvali Zvijer i njegov kolega Hubert Gomerski.
- Wagnerov odlazak nam je podignuo moral. Bio je vrlo okrutan i jako inteligentan. Stalno je bio u pokretu i znao bi se iznenada pojaviti na mjestu gdje ga nikad ne bi očekivali.
Akcija je počela 14. listopada. Najprije su SS časnike jednog po jednog odveli u radionice i ubili. Odrezali su telefonske linije, uzeli oružje i onesposobili automobile. Dvojici zatvorenika koje su Nijemci koristili da nadziru ostale logoraše, rekli su da pozovu sve ljude kao i obično.
Nema povratka
No u kritičnom trenutku jedan od stražara otkrio je mrtvog SS-ovca i uključio alarm. Uslijedila je panika. Pechersky je skočio na stol i vikao na ruskom da nema povlačenja jer će svi biti ubijeni. 'Oni od vas koji prežive, neka svjedoče, neka svijet zna što se ovdje dogodilo', viknuo je.
Toga je dana u logoru bilo 550 zatvorenika, a oko 400 se odlučilo za bijeg. Dok su Nijemci i Ukrajinci nasumično pucali po masi zatvorenici su krenuli prema glavnim vratima ili srušili ogradu, skačući jedni preko drugih, gazeći one koji su pali, a zatim izašli u minsko polje.
-Leševi su bili posvuda, a buka pucnjave i eksplozija mina, brujanje strojnica probijala je slušne bubnjiće, piše Blatt u svojoj knjizi i nastavlja:
- Nakon toga nismo više imali nikakav plan. Nismo sanjali slobodu; nastojali smo samo uništiti logor i poginuti od metaka, a ne od plina.
Mrtvi posvuda
Autor knjige padao je nekoliko puta tijekom trke prema šumi:
- Svaki put sam ustao i trčao dalje ... 100 metara ... 50 metara ... 20 metara ... i šuma napokon. Iza nas krv i pepeo. Strojnice su pucale na sve do posljednjeg.
Osamdeset ljudi je poginulo dok su pokušali pobjeći. Daljnjih 170 ubijeno je u šumi. Thomas Blatt pronašao je utočište na farmi, ali je kasnije ubijen. Na kraju rata preživjelo je samo 58 pobunjenika. Mnoge je ubila poljska policija ili su umrli u borbama na strani partizana i Crvene armije. Himmler je ubrzo nakon toga naredio zatvaranje logora, a oni koji su ostali, bili su strijeljani.
Živi da bi svjedočili
Leon Feldhendler stigao je u Lublin, ali je umro u travnju 1945. nakon što je ranjen u borbi. Alexander Pechersky se pridružio partizanima. Nakon rata optužen je za izdaju jer je dopustio da ga zarobe nacisti. Pušten je iz zatvora 1953., ali mu je uskraćeno pravo izlaska iz Sovjetskog Saveza. Umro je u Rostovu na Donu u siječnju 1990.
Thomas Blatt živi u Kaliforniji. Objavio je nekoliko radova o Sobiboru i pridonio svojim svjedočanstvima snimanju filmova. Godine 2009. Blatt je svjedočio na suđenju Janu Demjanjuku, čuvaru Sobibóra. Osuđen je na pet godina zatvora, ali je nakon žalbe oslobođen, a umro je u staračkom domu 2012. godine.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
banda nacistička