Marija Antoaneta, izvorno Maria Antonia Josepha Johanna von Habsburg-Lothringen, bila je kćer austrijske kraljice Marije Terezije, koja je imala praksu ostvarivati savezništva i vanjsku politiku provoditi kroz ubračivanje svoje djece. Tako je najmlađa Marija Antoaneta završila na francuskom dvoru, kao kraljica i supruga Luja XVI.
Tijekom svog života i nakon smrti, Marija Antoaneta je jednima predstavljala simbol svega dobrog, a drugima svega lošeg vezanog za monarhiju i kraljevsku porodicu. Ovo drugo mišljenje prevladavalo je kroz povijest i dominantno je i danas. Slika stvorena i propagirana pred Francusku revoluciju smatrana je vjernim i neutralnim opisom Marije Antoanete sve do 20. stoljeća. Izuzetak su bili francuski i strani rojalisti, koju su Mariju Antoanetu dugo vremena smatrali mučenicom.
Nije rekla "neka jedu kolače"
Ogovaranja i revolucionarne novine dovele su do nastanka gomile anegdota i citata pripisanih Mariji Antoaneti. Najbolji primjer je popularna i često spominjana izreka "ako nemaju kruha, nek' jedu kolače" (fr. qu’ils mangent de la brioche). Danas se smatra da je ovaj citat potekao od Jean-Jacquesa Rousseaua, koji je jednom prilikom izjavio da je to rekla "jedna princeza", misleći pritom na suprugu Luja XIV.
Nisu konzumirali brak - 7 godina!
Vjenčanje Luja Augusta i Marije Antoanete održano je 16. svibnja 1770. godine u Versaillesu. Nova prijestolonasljednica je na svečanoj večeri jela malo, zbunjena i neupoznata s francuskom kulturom i običajima. Par je zatim otpraćen u bračnu postelju koju je prethodno blagoslovio svećenik. Bilo je za očekivati da će petnaestogodišnjaci odmah konzumirati svoj brak, ali to se nije dogodilo. U stvari, brak nije konzumiran još sedam godina.
Marija Antoaneta kao prijestolonasljednica
Narod je Mariju Antoanetu dočekao s oduševljenjem; na njezinu prvom javnom pojavljivanju u Parizu 50 000 ljudi guralo se da vide svoju buduću kraljicu. Isto se, međutim, ne može reći za njezinu reputaciju na dvoru. Činjenica da je domovina Marije Antoanete bila dugogodišnji neprijatelj Francuske nije joj išla u prilog; na dvoru su je zvali Austrijanka.
Suočavala se je s mržnjom popularnih dvorskih dama, između ostalih i ljubavnice kralja Luja XV. Du Barry, kurtizana koja se uzdigla do statusa plemkinje, posjedovala je određeni politički utjecaj zahvaljujući svom intimnom odnosu s kraljem. Ona je već uspjela s dvora izbaciti čovjeka koji je organizirao brak između Marije Antonije i Luja Augusta, a ni Mariju Antoanetu nije smatrala simpatičnom. Du Barry, međutim, nije uspjela ukloniti novu prijestolonasljednicu. Marija Antoaneta je iskoristila priliku kad je Du Barry izgubila popularnost i potrudila se ukloniti je s dvora.
Antoaneta se, iako kilometrima daleko, još uvijek morala nositi s konstantnim pritiskom dominantne majke. Marija Terezija je u pismima kritizirala kćerinu nesposobnost da "probudi muževu strast". Carica je čak primala tajne izvještaje o ponašanju svoje kćeri na francuskom dvoru od raznih špijuna. U pismima je direktno vrijeđala Mariju Antoanetu, govoreći joj da nema talenta i da je izgubila svoju ljepotu.
Kako bi zaboravila muževu nezainteresiranost i majčine kritike, Marija Antoaneta je počela kratiti vrijeme kockanjem i klađenjem. Trošeći novac nemilosrdno i pri tom ulazeći u ogromne dugove, zaboravila je dužnosti prijestolonasljednice; dio novca kojeg je trošila na kockanje bio je predviđen za sirotinju, a drugi dio je trebala potrošiti na kićene haljine.
Ostala trudna na inicijativu brata
Marijin Antoanetin brat, Josip II., car Svetog Rimskog Carstva, posjetio je Luja i Mariju Antoanetu 18. travnja 1777. godine. Pored Američke revolucije, koju je Luj XVI. podržavao, cara je zanimalo pitanje sestrina braka. Kralj i kraljica su bili u braku već sedam godina, ali je bila javna tajna da još uvijek nisu imali intimne odnose. Car je održao privatne razgovore s Lujem, a kasnije i sa svojom sestrom, o njihovim bračnim odnosima. Ne zna se zasigurno što je to Josip II. rekao kraljevskom paru, ali je zahvaljujući njegovoj intervenciji brak konačno konzumiran. Osam mjeseci kasnije, kraljica je objavila da je trudna.
Porodi pred cijelim svijetom
Prvo dijete kraljevskog para, Marie-Thérèse-Charlotte, rođena je 19. prosinca 1778. godine. Porođaj je bio težak; Marija Antoaneta je izgubila svijest nakon što je liječnik slučajno izazvao jako krvarenje. Za vrijeme porođaja tisuće očiju bilo je uprto u nju, a prozori su morali biti širom otvoreni kako bi narod mogao promatrati rođenje prvog kraljevog djeteta. Ovu praksu javnog porođaja Marijina Antoanetina majka zabranila je na svom dvoru godinama ranije. Marija Antoaneta je kasnije odbijala pustiti ikoga osim liječnika u svoje odaje za vrijeme porođaja.
I dvor i narod je bio oduševljen zbog rođenja princeze, ali u isto vrijeme i pomalo razočaran. Očekivao se muški nasljednik. Na Mariju Antoanetu se sada vršio pritisak da rodi sina, što je, uz njezino porođajem oslabljeno zdravlje, bio uzrok pobačaja 1779. godine.
Ipak, sina Louisa Josepha Xaviera Françoisa rodila je 22. listopada 1781. godine. Rođenje sina popraćeno je euforijom i veseljem. Luj XVI. je svojoj supruzi poručio: "Madam, ispunili ste naše želje i želje Francuske, vi ste sada majka prijestolonasljednika."
Opet je zatrudnjela u lipnju 1783. Istog mjeseca vratio se francuski veleposlanik iz Amerike, gdje je bjesnio rat za nezavisnost. Marija Antoaneta je, oslabjelog zdravlja, pobacila dva mjeseca kasnije.
Nakon pobačaja, Marija Antoaneta se susrela s još većom brigom: zdravlje njenog sina, počelo se pogoršavati. Već 1784. narod i dvor je prihvatio mogućnost da dugo očekivani prijestolonasljednik neće preživjeti djetinjstvo. Pričalo se da kralj i kraljica pokušavaju začeti još jedno dijete, za slučaj da Louis-Joseph ne izdrži. Pokušaji su urodili plodom; kraljica je objavila da je trudna u kolovozu.
Marija Antoaneta je 27. ožujka 1785. godine rodila drugog sina, Louisa-Charlesa. U usporedbi sa starijim bratom, novorođeni princ je bio relativno zdrava beba, pa su dvorani počeli sumnjati da on nije kraljev sin,dok drugi poriču da je kraljica imala ljubavnika.
Revolucija i giljotina
Narod, sve bjesniji i razdraženiji, počeo je javno protestirati u srpnju 1789. godine zbog pretjerane rastrošnosti dvora te premalo sloboda koje građani imaju. Sluteći tragediju, cijela se kraljevska obitelj konačno odlučila na bijeg 21. lipnja 1791. godine, ali ta je operacija bila veliki neuspjeh; obitelj je uhvaćena 24 sata kasnije i vraćena u Pariz za manje od tjedan dana. Neuspjeli pokušaj bijega samo je još više ocrnio kraljevsku obitelj u očima izgladnjelog naroda.
Njen je suprug pogubljen u siječnju 1793., a Mariji Antoaneti koja je do tada bila u kućnom pritvoru počelo se suditi u listopadu.
Proglašena je krivom 16. listopada. Istog dana, u rano jutro, straža je došla u ćeliju. Odsječena joj je kosa i svezane ruke. Vođena je ulicama Pariza sat vremena, prije nego je konačno stigla do Trga Revolucije, gdje se nalazila giljotina.
Tu je sišla s kočije i, dok je promatrala giljotinu, svećenik koji je bio u njezinoj pratnji joj je šapnuo: "Sad je trenutak madam, da se oboružate hrabrošću". Antoaneta se okrenula prema njemu i s podsmijehom odgovorila: "Hrabrost? Trenutak kada će se okončati svi moji problemi nije trenutak kada će me izdati moja hrabrost." Legenda kaže da su njezine zadnje riječi bile upućene krvniku, kojem je stala na nogu: "Oprostite, gospodine".
Sudbina njene djece
Dauphin, kojeg su rojalisti nazvali Lujem XVII, umro je u dobi od 10 godina, vjerojatno od tuberkuloze koja se pogoršala uslijed brutalnih zatvorskih uvjeta.
Marie Therese, najstarije njihovo dijete, sada je postalo pravo siroče (Prijevremeno rođena Sophie je umrla s 11 mjeseci, a njen brau Luj Joseph je umro u dobi od 7 godina od tuberkuloze). Njeni roditelji su bili ubijeni, braća i sestre mrtvi, a ona je ostavljena sama u zatvoru. Napokon je puštena u dobi od 17 godina u prosincu 1795.
Kćer nikad nije konzumirala brak
Na slobodi je brzo udana prema dogovorenom braku, za vojvodu d'Angoulême, nećaka tadašnjeg kralja Luja XVIII sa znatno manjim ovlastima. Život joj se, nakon što je postala vojvotkinja, niti malo nije popravio.
Njen je brak bio nesretan i nikad konzumiran, a tragične okolnosti u kojima je odrasla učinile su ju ogorčenom i nesretnom - te je većinu života provela u egzilu.
Nije naslijedila slavljenu ljepotu svoje majke - imala je loše zube, crveno lice i poprilično muževnu građu.
Marie Thérèse je tehnički dobila titulu kraljice Francuske kad je njen suprug naslijedio svog ujaka - no cijela je priča trajala tek 20-ak minuta, koliko mu je bilo potrebno da potpiše abdikaciju.
Umrla je u listopadu 1851., u dobi od 72 godine, ponovno u egzilu. U svojoj je oporuci napisala da oprašta svima koji su joj učinili život nesretnim, jer time slijedi primjer svojih časnih roditelja.
