Nakon brojnih pritužbi najviših njemačkih zapovjednika uhićen je u kolovozu 1944. i sproveden u Reich. Postavlja se pitanje zašto bi ovako visoki njemački predstavnik, predratni njemački generalni konzul, upotrijebio svoj utjecaj za oslobađanje Hegera? Vjerojatnu ulogu igrala je i činjenica da je Hegerov ujak Ivan Andres bio kraljevski ministar privrede i da je svakako bio u bliskoj vezi s Neuhaussenom. No potpuno je sigurno da je Neuhaussen potegao svoje veze i iz drugoga razloga.
Evo kojeg. Nakon afere s Interkozmom, Heger se preselio u Maribor, značajno središte njemačke manjine i čvrsto uporište njemačke pete kolone, gdje se počeo baviti trgovinom križevima, što mu je omogućilo bliske veze s mnogim svećenicima, pa i s vrhovima Katoličke crkve u Sloveniji, Austriji i Hrvatskoj. Još prije rata dolazi u neposredan dodir sa Stepincem, kojemu je predstavljen kao uspješan i vrlo koristan poslovni čovjek.
U Mariboru se sprijateljio s Franzom Rieglerom, koji ga je povezao s Njemačkom obavještajnom službom, odnosno Karlom Krausom, glavnim opunomoćenikom uprave VI RSHA (Reichssicherheithauptamt – Glavna uprava sigurnosti Reicha) u Jugoslaviji, kojemu je kao paravan služilo namješteničko mjesto upravo u Neuhaussenovu Njemačkom prometnom uredu. Po izbijanju rata našli su se Riegler, sad u crnoj uniformi podoficira SS-a, i Heger, zajedno s Krausom, u Beogradu.
Heger se priključuje židovskoj referadi Einsatzkommando Sipo i SD (Operativno zapovjedništvo Sigurnosne policije i Službe sigurnosti) kojom rukovodi Kraus, što mu je bila nagrada za ranije zasluge. Onako okretan i spretan odmah je shvatio kolike mu se mogućnosti za lako bogaćenje otvaraju. U djelokrugu rada spomenute referade bilo je "arijiziranje" židovskih trgovina i poduzeća, iako se to preklapalo s Neuhaussenovim područjem rada, ali utjecaj obavještajno-policijskog aparata bio je snažniji.
Riegler je "pokrivao Hegerove nepravilnosti i pljačke sve dotle dok nisu, najzad, obojica prekardašili i završili u zatvoru". Međutim, Heger je kratko boravio u zatvoru (dok je Riegler čamio u SS logoru sve do 1944.), jer se vrlo brzo javio Wilhelm Beissner, voditelj Einsatzkommando Sipo i SD u Zagrebu, sa zahtjevom da se Hegera pusti na slobodu upravo zbog njegovih veza s visokim katoličkim klerom. Tako se Heger pojavljuje u Zagrebu već u ljeto 1941.
Iz vile na Tuškancu, gdje se smjestio Gestapo prije nego što je Pavelić uopće stigao u Zagreb, Hegera na vezi "drži referent za vjerska pitanja, SS-podoficir, jugoslavenski folksdojčer, Marbot Schumacher". Od tada počinje Hegerovo zlatno razdoblje utjecaja i enormnoga bogaćenja. Naime, Stepinac je htio proštenište Marija Bistrica pretvoriti u hrvatski Lurdes. Zamisao se rodila na Jasnoj gori, u poljskoj Čenstohovi, tijekom Euharistijskog kongresa 1935. godine.
Godine 1939. posjetio je Stepinac sa suradnicima svetište u Mariji Bistrici te postavio temeljne ciljeve gradnje i obnove. Planovi su bili monumentalni: gradnja Križnog puta, uređenje prostora ispod Kalvarije, gradnja kapela i terasa za pričešćivanje, konačišta za hodočasnike na mjestu tadašnjih gospodarskih zgrada, priručnik za hodočasnike, premještanje "cirkusanata" i trgovačkih šatora s glavnog trga u pokrajnje ulice... Osim uređenja postojeće bazilike, trebala je biti sagrađena i nova puno većih dimenzija.
Predviđena je gradnja više kapelica po brežuljcima iznad svetišta, kao i velika crkva na otvorenom te brojni drugi projekti po uzoru na francuski Lourdes. Za ostvarenje ovih grandioznih planova trebalo je smoći značajna novčana sredstva. Pristupilo se vrlo agilno promidžbi ove akcije zalaganjem svih svećenika u nadbiskupiji i šire, kao i samoga nadbiskupa, zatim putem vjerske štampe te uz podršku najprije banovinskih, a potom i endehazijskih vlasti.
Uvidjevši kako dobro napreduju radovi i ostvarenje njegovih zamisli, Stepinac je sredinom 1942. dao inicijativu za osnivanje ustanove Naša draga svetišta (Nadasve). Oko osnivanja ustanove Nadasve i imenovanja određenih osoba na njena čelna mjesta postoje određene nejasnoće. Dio literature navodi da je Stepinac ustanovu Nadasve utemeljio 1940. Iz raspoloživih izvora razaznaje se da to nije točno.
Naime, o toj ustanovi Katolički list, odnosno dr. Stjepan Kukolja ništa ne pišu sve do 1942., a pomno se prati sve što se u Crkvi zbiva. Aleksa Benigar u knjizi "Kardinal Stepinac" piše: "Na poticaj nadbiskupov i na njegovu želju osnovao je Vilko Heger, uz pomoć svoje supruge, odbor Naša draga svetišta (kratica: Nadasve) sa svrhom da se uredi svetište Majke Božje u Mariji Bistrici, pa da ga onda preuzmu redovnici pavlini, koji su do vremena Josipa II. ostavili u našem narodu duboke tragove svojega djelovanja na književnom i odgojnom polju...
U prvim počecima je tom radu nadbiskup dodijelio kao duhovnog pročelnika svećenika dr. Stjepana Kukolju, kojega je u tu svrhu pozvao iz Rima, a Hegera je imenovao 20. prosinca 1942. priradnim pročelnikom". Na kraju sam Stepinac u svojem poznatom pismu iz svibnja 1943. kaže: "Da se ta misao ostvari, osnovao sam ustanovu Naša draga svetišta, koja je uz blagoslov Svetog Oca počela prije godinu dana svoj rad i postigla tako dobre uspjehe da je blagoslov Božji i bl. Djevice Marije očevidan".
